Bogovi i božice

Piše: Blaženka Križan

Otok Rodos je prekrasan, iznenada nas nježnom maštovitošću privuče unikatna keramika, laikί tέhni ili folk-art. Pozorno je razgledavamo, ali…
u ogromnoj obližnjoj radnji, s plafonom do neba, kao da je sudnji dan. Prepuna turista kao da se cijela njiše. Bezbrojne amfore u nizu, svih veličina i boja, zaokupljaju svojom new age patinom. Stotinu kretskih crno crvenih i crveno crnih vazica, hidrija, kantara, lekita, kao špalir, pripomaže u održavanju ravnoteže svim ostalim izlošcima naguranim straga.
Dorski, jonski i korintski stupovi nose prenapučene moderne, staklene tezge i nadopunjuju ugođaj antike. Jedan jedini bacač diska, nekako sljubljeno, kao da šapće s bezglavom Nikom Samotrakom, dok su ostali njeni klonovi posrnuli pa zanemareno leže. Hrpa prelijepe draperije doima se kao dio sivog Olimpa, pri samom vrhu. Klonirani Dionizi, veliki i mali, također razgaljeno leže okruženi nebrojenim nimfama. Satiri bruse svoja kopita divlje birajući svoju žrtvu dok jedan jedini Zeus spokojno promatra već jako napetu situaciju u radnji. Natiskane Here ruše trojanskog konja, jedinog još uspravnog. Bogovi i božice prate naš svaki korak. Naša djeca otvorenih usta ne stižu okretati glave i komentirati sve viđeno. Krajnje koleričan prijenos očito napete nogometne utakmice remeti ugođaj. Dίo:midέn, dva:nula, odzvanja, dok znojni kovrčavi prodavač Haris urla i maše rukama. Kao urnebesne petarde, triješti agresivan prijenos pun uzvika, έla, έla. Turisti se okreću, nastaje panika, lavina turista pluta amo-tamo. Prijatelji prodavača, naravno pravi Grci, dovikuju mu s ceste u prolazu: Hάri, άku re pedί mu ti kάname, dίo: midέn, po, po, po! Hari dijete moje, čuješ li što uradismo, dva-nula, joj, joj, joj! Za čudo i niz laganih psovki također puni radnju i remeti mir ikona. Sveci, psovke, turisti, staro i mlado, sve u košmaru. Sad manje napetog lica, ali sav mokar, poslužuje nas isti, vidno zadovoljan, nasmijan, vižljastih pokreta, brz u zamatanju, prematanju, prebrojavanju, izračunavanju i preračunavanju. Ni danas ne razumijem kako je moguće raditi sve te radnje istovremeno; telefonirati i razgovarati sa strancima, višejezično se dobacivati, pratiti utakmicu, naplaćivati i uzvraćati novac, naručivati kavu od uličnog nosača u prolazu, koketirati s mladim, a opet drugačije sa starim damama, nanjušiti izazovne djevice i već im nuditi provod do ludila, na Mikonosu, Santorini otoku, te izvoditi hrpu dodatnih radnji koje nisam niti pogledom stigla zabilježiti. Ruke su mu bile posvuda, a najviše na novcu u kasi i na licu, premazanom prljavim novčanicama, od čega mi se trbuh tresao i hrana dizala po ždrijelu. Poslije žučnog prijenosa utakmice nastupilo je olakšanje za sve nas, a posebno za one koji ne razumiju grčki. Svi smo u žrvnju neobičnih događanja.
Odjednom primjećujem da su sve Amorove strelice uprte u nas. Koje li časti, ili? Hermes, u ovoj radnji i prilici sijedi je starac! Stisnut uz klonirane Atene nijemo i upitno ih gleda čudeći se, valjda ih prebrojava, ne zna koja je ona prava. Sve su one prave, ali nešto mu ipak nije jasno. Osijedi on od čekanja, izgubi mladost i mladenačka krila pa sada starački lukavo gleda. A tek vješte proročice koje nam proriču sudbinu i to svima redom, ovdje na licu mjesta, sa zarezom ili bez… Prisjećam se proročanstva Pitije, „Ići ćeš, vratiti se nećeš,…“ Ne trebate otići u Delfe ili Dodonju, eho jeke šapatom raznosi vašu budućnost, treba samo osluhnuti. Tajanstvena zbivanja na svakom su koraku. Ogromni trojanski konji nagnuti vise nad nizom crvenih palača Knososa. Tirkizne pločice s delfinima, zapetljane u ribarsku mrežu, stišću fajansu, nizove ribarskih barčica, kućica, crkvica, hramova i svjetionika koji žmirka svojom svjetlošću dobro znani SOS.
Edukativne slikovnice u nizu, prekrasno ilustrirane, fovističkog kolorizma, pričaju svoje priče o prelijepim i hrabrim bogovima i božicama. Naša djeca dobivaju ih na poklon, a sama ih moraju obojiti ili docrtati.
Ikone svetaca, male i velike, plave, crvene i zelene, zlatnih poruba dugoljasto i bizantski blijedo nijemo nas promatraju. Ukočeni i izduženi pogledi kao da nas opominju tiskajući raspela, molitvenik ili štošta drugo. Odmah se poravnavamo, zakopčavamo koji gumbić, povlačimo majicu na dolje te nastavljamo svojom krivudavom putanjom duž radnje. Nešto sveto nas prati. Mali kućni oltari s ikonostasima i upaljenim svijećama koje plivaju na ulju, jarko žuto gore, sveto obilježavaju uglove radnje ali i gotovo svih grčkih domova. Mistični i uljni sveto i žuto titraju. Njihov miris omamljuje a sveta svjetlost smiruje. Sve uokolo naginju se i izranjaju kojekakve sirene, kopnene i morske nemani. Pipci, kandže, pandže,  rogovi, krila i dugi repovi prijete da nas dohvate, rastrgaju i unište, očito mučeničkom smrću. Korak po korak, izmičemo nasilnim prizorima. Predio s razglednicama je mirniji, prohodniji, dostupniji pa smo tako van dohvata mitoloških čudovišta, baba roga, coprnica, dobrih i zlih vještica. Razglednice, šake i novčanici lete zrakom dok grčke drahme zvekeću u ritmu višejezičnog pregovaranja. Cjenkaju se samo Grci, a nama ostalima ništa nije jasno. Sramimo se i vijugamo dalje. Sad tipična, laikί, nisiakί musikί, narodna, otočna muzika, boji scenu neobične radnje. Otočne pjesme su mahom tužaljke, naricaljke, jako težak melos, koji dobro ne sjeda u radnju ovakvog tipa. Utjecaj istoka/anatoli lebdi u zraku među nama, dok se otočni melos tugaljivo razvlači po ljestvici gor’ pa dol. Ikone tužno povijenih očiju plaču s grčom u grlu koji prelazi na nas. Razbacane harfe, dobro zakucane Pandorine kutije, hramovi, veliki i mali i oni u nizu kao slonići mirno stoje. Poprsja kipara, filozofa, državnika, mitoloških bića, porušena torza, muze u nizu, natiskano ali dostojanstveno čekaju na svoj eventualni odabir, a koji znači odlazak u Europu, rekli bi Grci jer svoju državu nikako ne smatraju dijelom Europe. Božanski nas pogledi, već usahlih suza umilno prate.
Biti ukras jednog europskog regala ili kamina velika je čast svake figure. Makar bile i kič, one čekaju na red i znaju da će biti prodane. Svi mi i s našim najboljim namjerama ponekad posegnemo ili čak pokleknemo pred komadićem kiča, pred divlje zgusnutim narodnim brand-om. Dogodi se, da vas kič onako usput pomete, ako niste sasvim pozorni. Često puta nas zapletu Arijadnini konci u svilenim ešarpama koje nemarno vise ili leže kao beskrajni meandar. Zapletene rese s marama koje krase mekane kožne mirisne torbe i torbice, remenje i novčanike, a koji nas mame svojim dizajnom, pokušavamo odmrsiti ali ni to nije jednostavno.
Misterij Antike na svakom koraku krije nešto tajanstveno. Nova kultura, novi običaji, nove gestikulacije mogu jako zaplesti i najbanalniju situaciju. Zato konačno oprezno izlazimo, nepogođeni Amorovom strelicom zauvijek ostavljajući disko bola u šapatu s Nikom, diska nikad izbačenog. Umilni nas Zeus zadovoljno ispraća.
Mali Sokratis, valjda trogodišnjak, na izlasku iz radnje uperivši plastični mitraljez, nešto nerazgovjetno, slinavo mrmlja, širokih i stisnutih obrva. Dižući ruke u vis odlazimo, dok mu mama, maslinastog tena, prijetećim pogledom, razvlači malo uho, te nabraja niz pogrdnih riječi. Kao mala harmonika rastegnuto uho cvili i cvili. Sitno, kaskadno cviljenje uz jeku izgovorenog požuruje naše korake prema obližnjoj slastičarnici, grčki Zaharoplastίo. Sladoled pod neonom je još pastelniji nego inače, ledena brda šarenog nijansiranog sladoleda snježno strše iz ogromne staklene vitrine. Slastičari bisernih zuba, znojavi i kovrčavi, tovare sladoled u hrskave kornete. Tako usput čujemo da Kόstas zove Pάnosa, Pάnos Sultάnu, Sultάna Nίkosa, Nίkos Pέtrosa, Pέtros Vangelίcu, Vangelica Jorgosa i tako u beskraj. Svi se glasno dozivlju, jedan preko drugog, na drugu stranu ulice, križ-kraš, nitko se ne ustručava. Jedino galamom i postižete svoj cilj. Dok se mi stranci, turisti suzdržavamo, sramimo, crvenimo, pa nam je neugodno, pa se preispitujemo nije li nešto ovako ili onako, oni nas promatraju s velikim čuđenjem i ništa ne razumiju. Život se tamo živi glasno i bučno. Karirani dugonogi stranci, lako prepoznatljivi po pastelnim odjevnim predmetima, debeli i mršavi, sportski obučeni, pjegavo-ružičastog tena te naglo preplanuli, vodenastog pogleda, tankih vlasi, naručuju sladoled ili kolače. Uglađenih kretnji, specifično ljubazne boje glasa, dajući prednost svakome i svačemu, u plesnom koraku english valcera, spretno zaobilaze sve oko sebe, dok ih autohtoni sirtaki udarci u koljena ili rebra zgromljavaju i naguravaju amo tamo. Miješaju se imena Fritz, Rose, Jane, te Herbert, Angelika, Thomas sa Lukasima, Tašúlama, Vasilisima, Evama, Lέnama, Konstantίnosima i Tάkisima. Različite manire, intonacije, jezici i boje glasa, decibeli izgovorenog miksaju se u roladu multinacionalnog teka koja je također gurnuta u gusti šećerni sirup. Ljudska štruca pliva šećernom masom, nabijena i sabijena sa svih strana. Kao velika smeđa gusjenica koja još uvijek želi isplivati iz šećernog sirupa, plivamo svi kako tko zna i umije. To je isto kao kad bi se čardaš plesao s malo tanga, valcera, baletnih pirueta, twista, sirtakija, marša mažoretkinja. Tako i svi mi ovdje vibriramo svojim vibrama. Toliko čudesnih stvari na okupu, toliko životnih priča! Sarine oči gutaju i ližu sve sladolede servirane oko nas, pa čak i one u prolazu. Armanijevi sramežljivo i pozorno uživaju u ledenoj slastici, blijedih lica i veselog pogleda. Dok je to aprilsko slađenje sladoledom prerano za mene, svojim ćudljivim grlom, sličnim očevu, uživam u sirupastom končanom kolačiću. Žvačem kosmatu futrolu, končići otpadaju, lijepe se i oblažu grlo. Preslatki i napuhnut sirupasti kolač ispirem s dva decilitara vode. Šećerni trag končano grebe moje ždrijelo i gotovo me uguši. Sitne kristalizirane končiće nikako da progutam, grebu me i grebu. To je bio jedini kolač kojeg bi naručivala i jela, a slastičarnice sam zvala šećerni ponor. To bi bilo za naš standard preslatko, a ostale slastice je nemoguće opisati, jer bi bilo lakše jesti šećer žlicom nego degustirati sve preostalo. U slatki ponor iznenada pristiže vitka i prelijepa, strankinja, ksέni. Scenarij je meni već dobro poznat. Samo promatram da vidim reakciju svojih prijatelja. Graciozna djeva u vintage look-u ne samo što je sneno prekrasna nego i neobično obučena naravno. Aha, izjavljujem, stare i moderne stvari u kombinaciji s nedužnim pogledom pohlepnih vibracija. Luda kombinacija, komentiramo njen stil svi vidno zadivljeni. Meni je pred očima Carnaby street i svi second hand shopovi koje sam znala a prodavali bi divlju, prastaru i starinsku garderobu zapetljanu s modernim trendovima. Do nas je sad dopro i njezin blago opori, zeleno cvjetni miris. Grci su osupnuto zaintrigirani svemirskom ljepoticom, raširenih dlakavih nozdrva, dok se njihove debele, iskolačene oči kotrljaju amo- tamo, gore-dolje, lijevo-desno. Čuje se komešanje, ja bih rekla i škripa zubi, a ona oblijepljena očima samo zanosno trijumfira dok muški rod znojavo misli. Rojevi misli, kao debeli bumbari presreću misli nas, običnih žena, dok se u muškim kaotičnim glavama odigrava prava olimpijada. Muškarci, stari i mladi, visoki i niski, češu kudrave ili orahovim uljem sjajno-zalizane glave, stišću šake, grče prste, protežu se i rastežu, stolice postaju tijesne, škripe, a koža sve napetija. Burme se glade, razvlače, skidaju pa opet navlače. Stolice, košulje, hlače, sve je odjednom pretijesno pa čak i zrak. Tko će prvi krenuti? Ugrožen ženski rod je stisnut sagnuo glave, predaja je bila očita, set pognutih visibaba kao da umire bijelom smrću, dok se muška kopita bruse o pod pa svi oni postaju u tren divlji satiri jednako izobličenih lica, pohotom preplavljeni. Sve se uskovitlalo. Bome, sjaje se i oči našeg Armanija. Kao horda pohotnih bivola u magli prašine i pare koju ispuhuju, odmjeravaju nevinu žrtvu. Slatki miris slastičarnice zamijenjen je erotskim i životinjskim notama. Rekla bih da je jedni skidaju od sandala prema gore a drugi obrnuto. Naš Armani se sav nakovrčao, kao da su mu friško skinuli viklere, kovrčaviji je nego prije. Kao kovrčava mokra ovca pred striženje, milosrdna i podatna, izvijena vrata, čekajući prvi rez, rez striženja ili klanja, što ovci biva svejedno, naš se Armani izvija u stolici. Promatram reakciju prisutnih. Već se ističe jedna mlada, ljepuškasta i malo deblja Grkinja. Jako ljuta i znojava lica dozivlje muža. Jάnniii, urlik bolne i veoma žutozelene ljubomore prolama se radnjom i prefarbava kompletnu scenu. On je ne čuje, naravno, dok im djeca nogom razbijaju teglu i čupkaju cvijeće. Mala Efi i Hrisόstomos /Zlatousti/ veoma su nestašni. Njihov otac je zabrazdio. Izgubljen u vremenu i prostoru pohotno i nijemo gleda ljepoticu. Stežu se njegovi dlakavi prsni mišići, poskakuje debeli lanac zapleten u dlake, moćan i tipičan simbol muškosti na orijentu. Jannisova do pupka skoro nezakopčana košulja te grč njegova lica kao da govore već znanu priču. Jannis je zaboravio da je u braku, da je otac i da je sa svojom ženom na sladoledu dok dugonoga pantera odvažno prijeti. Ona prijeti svima, mami sve njih u arenu na gladijatorske igre bez granica, izgleda da svi oni na isti način doživljavaju ponuđen flert. I svi su spremni zauzeti svoja mjesta, svi su se odrekli svega, samo da dopru do nje. Vretenasto žilava, blago naglašenog gimnasticiranog sportskog look-a, svijetli bakreno zlatnim tenom. Blond, baletno provlači prste češljajući kosu otkrivajući botičelijevsku ljepotu. Komadići voća padaju sa stola, ukrasni kišobrančići se tragaju i drobe do najsitnijih dijelova, dok ribana čokolada, pistacio i sjeckani bademi više ne krase ledene obronke. Guta Jannis sve proždrljivo, miješa žlicom voćni kup, opet mahnito guta, guta Jannis pohlepno, guta Jannis našu strankinju. Nervozni pokreti uz ispuhivanje uzavrele pare iz samog dna utrobe nagovještaju lom. Žena ga požuruje a djeca već razbijaju sve pred sobom usput prstima degustirajući sa svakog stola ponešto. Jannis se sjaji kao Aladinova lampa, guše ga lanac pa čak i otkopčana košulja. Sve to, naš bi Jannis najradije potrgao ili skinuo sa sebe te poveo ljepoticu put labirinta ljubavnog. Presađivanje cvijeća samo što nije započelo, vlasnik već nešto nazubljeno mrmlja, pluća su mu puna i uzdignuta kao balon, glava zadebljana, žile iskočile, slina mu se pretače a znoj lašti jedan podeblji madež dok svi mi čekamo veliki prasak, koji bi sigurno uslijedio da nema strankinje. Dimitris, vlasnik radnje, žvače pjenu negodovanja i strasti i guta višak sline. On mora također vidjeti svoju šansu u svemu što se događa. Stari, umiljati debeli vuk teško skriva svoju ćud. I on bi u napad s nekom ponudom slatkom ali ga žena odvlači u kuhinju treskajući ga kuhinjskom krpom smotanom u kuglu. Kao topovsko tane zaranja smotana krpa u leđa dobrohotnog debeljka. Mrko ga zgrabila i debeljko je nestao kao u crtiću, samo bi trebalo iscrtati oblak prašine s potrganim hozentregerom i, evo, jedan kadar bio bi riješen. Valjda on ne miješa kreme i kremúle (deminutiv, kremice) ili riba čokoladu, razmišljam. A mi, još malo pa smo na redu za degustaciju. Primjećujem da se žurno jede, prije nego li se dječji prsti zabodu u sredinu kolača ili sladoleda. Stara gospoda stranci zaprepašteno i odbojno s visoka i u čudu gledaju paradu kojoj izgleda kraja nema. Žena, čujem da je Vaso, nemoćna i ljutnjom vođena, razvlači i navlači djecu za kosu i majicu, galami i udara ne gledajući gdje i koga, dok zalizani tata ponire sve dublje i dublje, sanjareći očito svašta. Odmiču se stranci plesnim koracima a kupovi „pastelnog leda“ brzo i prisilno poniru u njihove vrele utrobe. U velikoj vitrini, naduti i začuđeni sirupasti kolači debelo i smeđe natiskano plivaju u gustom, ljepljivom sirupu, u ogromnim poslužavnicima punim sjajnog šećernog mirisa. Baklave potopljene uz kadaίfi gljikό (končane slatkače, Antonijev naziv) koji bi, u Gabrijelinom i mom žargonu, bili zapravo gadafi kolači. The Greek pastry with nuts and syrup. Končani slatkači nijemo bi i bundasto ležali slatko se sjajeći i čekajući svaki na svoj red u svom otmjenom jantarnom sjaju kao polegnute i umorne, kosmate futrole pune raznolikog zrnja zarolane u sjajne končiće. Kao da na svakom koraku tajanstvena Arijadna nešto sa svojim končićima zamata, premata ili odmata. Sirup staklenasto žmirka svakome u prolazu, sve se cakli i prelijeva, sve poziva prolaznike na slađenje. Trίgona (nešto poput trokutaste vanili kremšnite, ali jako slatke) i rάvani (sirupasti grisni kolači u sirupu) svijetle u svojoj žutoj sunčanoj boji. Medenjaci, Mέla makάrona, natopljeni medom, najfiniji na svijetu, debelo i naduto, slatko mirišu na med i cimet. Nizovi pastelnog rahatluka izdižu se kao neka modernistička građevina. Visoke staklene posude elegantnih oblika ispunjaju staklene vitrine, a ogledala ih umnažaju. Tako je umnožena i naša prelijepa strankinja koja odabire kolače, a mi je gledamo sa svih strana.

Mlada posvađana obitelj otišla je s velikom galamom. Tobože, djeca su kriva, ali vidi se da će tata položiti račun doma i da će se zalizana glava kudravo svađati i koješta obrazlagati. Naši pogledi sad naizmjenično i nijemo lutaju po vani pa unutra, dok končani kolač puni usta Prekrasne. Slatko inje se rastapa u njenim ustima i stapa se sa svima nama i Arijadninim klupkom. I ona će se zaplesti u konce kojekakve, slatke i gorke, pomislih, i lutati labirintom kretskim. Odlaskom male ali bučne obitelji kao da je više zraka ostalo za nas, prostor se raširio a i više je mira, dakako. Što matirano, što zamagljeno ili zaleđeno, pastelno i jarko privlači poglede prolaznika pa je ulazak Prekrasne bila kap previše. Ona najednom odlazi ovijena tirkizno – zelenim velom do poda. Škripa naših vratova s velikim očima prati je u stopu. Svi smo mi sada debeli, naduti medenjaci začuđenog pogleda. Svilenim korakom ona netragom nestaje duž aleje oleandra. Samo njena marama nam maše. Cvijet nestao u cvijeću, prozborih. Stakleno zrcalni prostor svojom sjajnom bjelinom prizivlje nove goste, nove prekrasne i manje prekrasne dolaze i odlaze. Grci vole žene, vole goste, strance, turiste. Oni su zaista pravi ksenofίli, obožavatelji stranaca. Žive od njih, a grčki je turizam upravo zbog toga i osebujan. Sve za gosta, kao da se jekom raznaša po cijeloj Grčkoj. Ta izreka u Grčkoj zaista vrijedi ali moram iskreno reći da Turci ne zaostaju svojom gostoljubivošću. U njihovim staklenim prostorima, punim ogledala, veoma je zgodno kad se iznenada u ogledalu opazite. S čuđenjem zaključujete da vam je netko pored ili iza tako sličan. Nekima, malo otkačenijima, čak treba reći da to zapravo sebe vide.
Odlazimo i mi iz slastičarnice u malu šetnju. Gabriela mi dobacuje potiho neka pogledam Mr. Armanija. Kao ginjola, klati se i jedva hoda, odsutan i zamišljen, najvjerojatnije pod dojmom Prekrasne. Što li će reći piskutava ženica Chanel na to, pitam se. Njezin slatki Chanel miris stiska ga i žmiče, vuče i navlači, ali on je još uvijek odsutan, trom, kao pod anestezijom . Njegove su se kovrče izravnale, a lenonovske naočale pokrile zanosni i zamagljeni pogled uzbuđenja. Koješta nas odaje, a da toga često nismo ni svjesni. Djeca Armanijevih nas zbunjeno promatraju jer iz jedne diskusije ulijećemo u drugu pa ne stignu ništa pitati, vrte svojim glavama i naravno ne razumiju naše šifrirane trojezične komentare. Vrludamo otokom, zamjećujemo male divlje plaže, mala ribarska naselja od po nekoliko kućica. Uz nasade mirisnog oleandra jednako intenzivno miriše i bakalar, kao i skordaljά, tipični grčki namaz za ribu od pire krumpira s puno češnjaka ili bogatija verzija od mljevenih oraha, prezla, češnjaka, maslinova ulja te začina, a tek έliniki salάta, grčka salata s feta sirom, najbolja je na svijetu! Tu su i salate đađίki, jogurt, krastavci, kopar, maslinovo ulje, češnjak i meliđάno, pire od pečenog patliđana, feta sir, maslinovo ulje, peršin, češnjak), zatim jemistά, punjene paprike ili rajčice s rižom ili mljevenim mesom, zapečene pa dolmadáka, sarmice od riže, luka i kopra u ukiseljenom listu vinove loze pa pastίcio, zapečena tjestenina s nekoliko vrsta sira, prelivena i zapečena bešamelom), zatim musάka, stifάdou, junetina u sosu od rajčice, s puno glavica malog specijalnog/srebrnog luka. Sve to zaokuplja naše misli jer smo gladni. Miris timijana i maslinovog ulja obavija otok. Timijan, Thymus vulgaris, rajski miris, ovdje nadjačava sve ostale. Sigurno da se radi o mirisu elegancije i odvažnosti, grč. Thymόn,odvažan, koji je opjevan od Vergilija do Kiplinga, te je pojačavao srčanost kod rimskih vojnika, nadopunjava me Gabriela. Nastavljamo šetnju utabanim puteljcima. Dame srednjovjekovne Europe grančicu bi timijana poklanjale svojem vitezu, nadovezuje se gospođa Armani. Otkida je Sara s velikim osmjehom višestrukog značenja za malog Armanija. Slatko-zeleni i svježi miris timijana proteže se cijelom Grčkom, od poluotoka Halkidiki do Krete, od Krfa do otoka Kosa.
Ručamo biftέka, meliđάnes Imάm, biftek, patliđane Imam/ šalša od rajčice s puno češnjaka  i peršina, paputsiάka/ zapečeni patliđani punjeni s mljevenim mesom i bešamelom/, horjatikί salatu/tipična grč. salata s feta sirom, όhtapodi salatu/salatu od hobotnice, đađiki, te rάvanί-kolač. Sve po gastronomskoj mjeri naših želja a i novčanika.
Promatrajući luku Lίndos s proplanka, kao da gledamo bijele, razbacane lego kocke. Pogled na lego grad nas zaokuplja. Poneka kupola, crkvica, žutilo mimoza, zelenilo jezikolikih čempresa, plava vrata i prozorčići, bezbrojne tegle šarolikog cvijeća, stabalca tamarisa i aleja mimoza. To je prizor kao iz neke lego priče, priče kojoj mi dajemo smisao, početak i kraj fabule. Valovito more malih, šiljatih valova, kao da se ljuti i pjenom izbacuje svoj gnjev. Gnjev se razbija o kamenje, o stijene i gubi uz zvuke grčkog, otočkog melosa. Plavo-sivo nebo upija melos, ples galebova izaziva oblake. U harmoničnom ritmu oblaci zaljubljeno slijede galebove. Nebeski sirtaki završava grmljavinom.

MORE, ZRCALO
OTOČNOG MELOSA.
PLES MIMOZA.

Male taverne mirisima i zvucima prelijepe glazbe dozivlju gladne turiste. Slani vjetar tajanstveni je dirigent morskog, valovito-pjenastog plesa, beskrajnih titraja i boja koje se prelijevaju i jedna drugu potapaju. Mi smo samo začuđeni svjedoci metamorfoze kojoj se priključuje cijela priroda. U mislima podižem Kolos s Rodosa. Osluškujemo priču procvalog mora i vjetra u nadmetanju, kroz stakleno-pjenasti prizor. Aromatični nasadi limuna okružuju nas, a moglo bi se reći da i kamenje tamo dolje na jugu miriše. Ručak, večera, jedno noćenje i odlazak kroz travanjski vjetar pun latica oleandra, duž pognutih stabala mimoza koja nam mašu.

OTOČNI PUPOLJCI.
SPIRALNO LJUBIČASTA,
BUBRI. CIKLAME.

Naše CD (diplomatski kor), automobilske oznake, bez problema i brzo prelaze sve moguće prepreke. Turcima je zanimljiva moja bivša, Jugo putovnica. S mimozom u kosi prelazimo granicu, nasmijano nas prate pogledom, pa i ja, djelomično zaštićena njemačkim diplomatskim imunitetom stupam na tursko tlo.

ALEJA MIMOZA.
U DOLINI LEPTIRA,
BEZ PLJESKA.

Negdje na prelasku s europskog kontinenta u Malu Aziju, nastaju ove dvije fotografije. Ne sjećam se više mjesta.
Ostaci tolosa ,okrugli hramovi, krase livade kojima šećemo. Na tren smo kore, zatim odmah karijatide. Iza stabla lovora skrivena je ljupka nimfa Dafna, Dάphni, koja sve promatra. Djeca Armanijevih blijedo gledaju naša preslagivanja po stupovima. Sara maše aparatom i viče:
Den boró álo! Više ne mogu!
Naravno, misli na naša poziranja, ne bi li koji stup ostao netaknut, nezabilježen.

S grčkog otoka Rodosa stigli smo trajektom u Tursku, u luku Marmaris. Blijedi, izljuljani, gotovo pužemo s trajekta na kopno. Bilo mi je jako slabo. Ležala sam na palubi zatvorenih očiju uz nekolicinu turista; šareni mrtvaci, blijedih obraza, svi s istim problemom, morskom bolesti.

Tražimo sjedalice. Nema slobodnih, vani je sve zauzeto. Valovi u trbuhu odvode me do prenatrpanih, potopljenih do gležnja toaleta, razbacanih papira, puno blijedo zelenih naslonjenih i nemoćnih statua. Tu gubim svoju malu grančicu mimoze.
Oduran miris morske bolesti čini svoje. Još jedna nemoćna statua više.
Pomisao na sinčića zadaje mi veliku bol, ali i trenutno olakšanje. Dobro da nije s nama. Kako bih sada s njim i oko njega, pitam se. Vjetar kao da donosi miris grčkih mimoza. Pitam se gdje sam? Gdje je moj Antonio?
U mislima opet grlim male bademaste oči i čujem Antonijovu davno izrečenu izjavu, Deda epi (lijepi), Oto epi (lijepi), Eljo /Robert/ epi (lijepi), baka epi (lijepi). Pobrkan muško-ženski rod izmami moj posljednji blijedi osmijeh.
Još jedno njegovo neobično pitanje me veoma zaokupi i razbistri.
Mamá, se aftó to karóci ékanes vóltes ke me to papú Oto? Mama, u ovim si kolicima šetala i dedu Otija? (Naravno, mislio je na svoja dječja kolica).
Ne, nisam, prasnula sam u smijeh do suza.
Jatí? Zašto?
I tako redom, beskrajan niz dječjih bisera. A tu je i pitanje, Mamά, o klέftis έhi tίn mama?Mama, kradljivac ima mamu? Priča o kradljivcima i lopovima ga jako zanimala, završava pitanjem kako baka Ana, moja mama, zna tko je lopov i boji li ga se. Dugo bih s njim pričala i objašnjavala bakin posao. Baka Ana je bila sudac za prekršaje i sve u vezi njenog posla jako ga je zanimalo. Zatvori, kazne te poznajem li kojeg lopova i slični razgovori redovito bi završavali istim pitanjem; ima li lopov mamu i kakva je. Hoću vidjeti zatvor. Kad idemo?

Ispunjena milinom, put nastavljam mirna jer zbog svih njih, mojih najdražih, sve mora dobro proći.

Jednom prilikom na brodu s Krete pri povratku u Thessaloniki, bio je jedan policajac lisicama vezan za „lopova“ u restoranu gdje smo večerali. Antonio je jedva jeo zaglavljen masom pitanja. Što jede, gdje bude spavao, kamo ide, zašto jesam, a gdje mu je mama?!?

Brod se počeo malo ljuljati pa nestadosmo putanjom prema našoj kabini u samoj utrobi broda. Kao u nekakvoj zvijeri koja nas je progutala, koja non stop mrgoče, sad tiše, sad glasnije, ronda, trubi, cvili, hrče i tuli s klima uređajem koji nije radio pa je on dodatno brundao, mašinerija nam je drobila snove cijelu noć. Bili smo zgroženi  malom, pretoplom i mračnom kabinom bez okna, a plaćenom s oknom. Male ropotarnice jedna do druge i tako par stotina konzerviranih umornih putnika, ljulja se do jutra, do Atene.

Blaženka Križan
O autoru

Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*