Canakkale

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Odlazimo za ÇANAKKALE, udaljeno samo 30 kilometara od Troye.

Naš 3000 kilometara dug put bliži se kraju i blizu granice smo. Moj sinčić mi sad već strahovito nedostaje, koncentracija i želja  za razgledavanjem mi vidno opada. Osjećam duboko samoću i ponovno se pitam, nisam li ga trebala povesti s nama. Smiruje me pomisao da je on sada na farmi Papapoulji i da s bakom i djedom obilazi voćke, možda kopa svojom plastičnom motičicom ili lista slikovnice. Smirujem se u čudnom, zagasitom sivilu.

Dočeka nas neobičan gradić, sive kocke i kvadrati razbacani duž vijugavih ulica. Nemamo ama baš ništa za ophoditi, pogledati pa proizvoljno lunjamo gradom, čudnog duha. Izlozi su poluprazni i sivi bunkeri, kao da je jučer sve prodano, kao pred poplavu, kao pred smak svijeta, sve je rasprodano, zaključano, metalnim roletama zablindirano.

Tu i tamo bolesno bijeli neon para zrak, para nas i posvjetljuje grad. Tako rasporeni, zaplićemo se i ne znamo kuda i kamo bi jer ništa ne mami naše poglede. Čudom, nailazimo na mali sportski dućan i zagledana hitam po  kožnu košarkašku loptu, koja je smiješno jeftina i ne vjerujem da ću je ipak moći kupiti za sina. Te lopte su inače Grčkoj jako skupe. Radosno, gotovo plesnim koracima ulazim u radnju i kupujem je.

Óla pérnis ja to Antόnji, jatí eci?Sve kupuješ za Antonia, zašto? pita Sara, velikih sjajnih očiju.

Ton agapáo pára polí ke mu lípi polí. Jako ga volim i nedostaje mi, odgovaram.

Gleda me dječje, nasmijano i toplo. Novaca nam je ostalo ali nemamo što kupiti. Veliki dućan s ribljim konzervama, pun je tune. Opet se zalijećemo ko ose, ulazimo vesele, jer svi volimo tunu i razne  namaze od tune. Tuna je veoma skupa u Grčkoj, pogotovo, Rio mare, koju volimo onako čistu bez povrća. Oduševljeno odabiremo tunu, ali zabunom kupujemo 20 konzervi tune s rajčicom. Prodavačica je na sve naše upite klimala glavom i došlo je do svemirskog nesporazuma. Naljepnice su bile nejasne a prodavačica nije govorila engleski. Šteta! Naš tihi, razočarani i zabezeknuti odmor s tunom u torbi u malom kafiću, prekida dijete nudeći crvene ruže (grč. Triantάfillo, güll/ đul – na grčkom i turskom jeziku ruža).

Ruža je inače grčko muško ime, a to je ujedno i ime Antonijova oca, inženjera građevine, bivšeg londonskog studenta. Nadiru sjećanja i priče o Londonu, Arundel Gardensu 12 te beskrajnom radu na prijevodu i tipkanju njegovog magistarskog rada. Gabriela želi sve detalje iz nastale asocijacije. Puna dirljivih emocija, pogleda uperenog u malu  kόru, zapravo u pregršt njenih crveno krvavih Ruža, nakostriješeno osjetih ubod trnja jače nego li ikada prije.

Te duge, najčešće bezmirisne ruže, isisanog mirisa, opetovano me bodu pa zgrčeno pričam. I dok sam možda jedna od rijetkih žena koja baš ne voli ruže, moj se život ipak makar nakratko vezao uz solunsku ružu, a te Ruže znaju itekako razočarati. Ruže su za mene nedorečene i pomalo lažne. Međimurske, engleske, grčke ili turske, lijepe na svoj način i tajnovite, ali nikako nisu moj cvijet. Meni se čini, da banalne bukete crvenih ruža poklanjaju muškarci koji zaista nemaju što reći, pa se uredno i iza njih skrivaju, u stilu trbuh unutra , prsa van i to bi bilo to, ali nije to – to -. Mene istinski oduševljava livadno, poljsko i vrtno cvijeće.

Što kome i kada darivati, veliko je pitanje i kulturološki fenomen svake države i zamotan  je u obične i neobične navike, u kako pisana tako i nepisana i stroga pravila u ophođenju; posjećivanja, zavođenja, maturiranja, diplomiranja, doktoriranja, krizmanja, vjenčavanja, rađanja, kumovanja, razilaženja i pokapanja.

Razumije se samo po sebi da sve gore nabrojeno ide kod nas na kredit plus vađenje zuba, izrade krunice i mosta, put dalje od Zagreba, rođenje blizanaca, zubić vile za sve koje poznamo, bolja frizura s pedikurom, manikurom i ostalim kurama na brdovitom Balkanu, gdje je početna cijena istog kao cijena omanjeg vatrometa, 10.000- 15.000 kn. Kasnije kroz koji tjedan, objavljuju se reklamni spotovi pa sve te kure možete dobiti za samo 3oo kn plus skidanje svih dlaka i dlačica, jednu po jednu ili onako u busenju sve od oka i zamaha kao srpom. U tjedan dana, kurama znanim i neznanim (trčite, plazite, gmižete, padate s lopte, istežete se, pušete/dišete, brzo i polako, plitko, zaustavljate dah do nesvjestice, širite i rastežete svoje organe u svim smjerovima s kompasom pri ruci, s bocom kisika i tabletama za smirenje), a doma jedete samo bebi kašice i pijete vodu iz Crnog Drima. Doista, izgubite 30 kg od vaših sexy 70 kg, oslabi vam glava, uvuče se i potone meso, dehidrira tijelo, izlete šiljate gladne kosti i više vas nitko ne poznaje jer čak stanete u hlače svoga predškolca, koji je najviši u grupi Pingvina.

Svakako, da nam je najlakše namiriti dobrog, starog Prijatelja, što se poklona tiče, a za sve ostale moramo jako paziti, da ne ih uvrijedimo ili ražalostimo, šokiramo, da ne bi smo s mirisom krizantema potjerali nevjestu i goste u bijeg, preko sedam mora, brda i dolina pa da vam se čudom opet vrate.

Inače, jako moćno doživljavam i poštujem značenje riječi prijateljstvo i to u punom i sveobuhvatnom smislu, od odanosti i povjerenja do požrtvovnosti, do umijeća praštanja pa sve do trona svetosti materinstva ali i do bešćutne i beskrajne provalije zvane, razvod (ali i onda bismo trebali ostati prijatelji).

Da li sam to trebala izreći baš tako, nisam sigurna, ali moja nutrina se time slaže.

S razvodom se doduše bombardira  život  i otpadaju slova nekih divnih riječi pa ona postaju krnja, nedorečena, neprepoznatljiva, neiskrena, a bol postaje jedna  vječna mašinerija, koja ronda, melje i guta. Neke boli treba znati prigrliti, pa će manje boljeti.

Dva tjedan sam bez djeteta, dva tjedna sam kao bez utrobe, putujem i nešto konstantno nedostaje, a to su sinovljevi napeti obraščići, ručice, poljupci, zagrljaji i njegov osmijeh zbog kojeg uvijek padam ničice i s naklonom.

Majčinstvo je sveta riječ, nabijena svim najljepšim  emocijama, to je neopisiva čarolija, čarolija koja titra s takvom radošću, s radošću koja gotovo boli, a titraji sreće sežu do gotovo samih granica delirija. Tada i cijeli svemir tajanstveno vibrira i veseli se novom biću, zvijezde jače sjaje, a umiljati akordi uspavanki ih uljuljkuju. Sunce zadivljeno grije, gladi i nesebično poklanja svoje predivne tople sjene novom biću. Zeleni povjetarci raznose vijesti, a cvjetni vjenčići ih krase. U dubini tirkiznog svemira bira se osobnost djeteta pišu se zavjeti, zahvale, sade se sadnice stabala, grli se vjenčana slika do pucanja stakla, dok harmonija dvaju srdaca kuca u jednom tijelu, u tijelu majke. Biranje djetetovog imena, nova je zamka istoka, a koju treba znati preživjeti.

Odatle i moja jedina i vječna veza ( uz naravno mojih nekoliko veoma bliskih prijatelja) s gradom Thessaloniki u koji se vraćam i vraćam, tražeći one iste zgrade, našu zgradu – nema je/ iznikla je nova, stegnutog grla ipak je fotografiram, ulica se poružnila, fasade su potamnile, odlazim u park tražiti ljuljačke i ostale Antonijove igračke, tobogane, penjalice, prisjećam se što smo radili, razgovarali, u što smo bili obučeni, s kim smo se družili, nailazim na naša stabla koja su nas štitila hladovinom na 35 st. Cel., prisjećam se nekih ondašnjih razmišljanja, neki kiosci i butici su isti – to me jako raduje uz maratonski duge šetnje uz more, gradom u kojem sam postala majka.

Srećem poznanike, susjede, a i one s kojima sam bila samo na, Kalimera, Dobar dan, začudo sa svima sam u dubokom suznom zagrljaju, živa i zdrava s prekrasnim već odraslim sinom, oduševljeno me glade i natežu mi ruke kao Popaj  Olivine. Gotovo na svakom koraku toliko radosti, da ista može i boljeti. Sve nijanse emocija proživljavam dostojanstveno i s ponosom. Arijadnino klupko me je spasilo, mene – strankinju/kseni, dok zli minotauri smrtno hropću po kojekakvim labirintima i još bi trgali svojim divljim kandžama.

Gotovo svake godine majčinstvo me vodi u taj isti grad, u tu istu ophodnju bez izuzetka jer sve  moram obići (od Bijele kule do Etnološkog muzeja, do ulice Orestou, Delfon pa opet do mora do kule, pa okoliš Kamare te Egnatiom do tete Ane, bakine sestre), to je moj dio grada i sve moram pogladiti, dodirnuti, pomirisati. Tako ritualno već godinama obilazim grad ispunjena blendom emocija.  Šećem obavezno sama (prisutnost bilo koga bi me ometala), šutke komuniciram s prošlošću, nisam je zapečatila debelom točkom i ne prestajem hodati do bolnih oteklina. Prva dva dana samo su moja ali čak u prvom  danu moram sve pješice proći i to je samo moja kalvarija. Liječim stopala, ali uvijek ista priča. Kasnije, opuštenije lutam zahvalna i sretna, nalazim se s prijateljima i radosti kao da kraja nema.

Provalija razvoda, odavno je zatrpana. Ubojito slovo – r – zgaženo je i jedva diše, unakaženo je izgubljenom snagom i raskomadano.

Na sreću, davno sam oprostila i više ništa ne zamjeram, a time sam oslobodila samu sebe otrovnih spona mržnje i propasti. Zagrljena sam mirom i spokojem, halal, rekli bi Turci.

Usput me oduševljava trnovito zelenilo divljih ruža, prošarano blijedo ružičastim cvjetićima, sramežljivim i nježnim,  gotovo dječje ljupkosti koja sjaji planetom. Infantilno nedužan spoj zelene i ružičaste kiti moje misli rastegnute i umrežene na relaciji Turske, Grčke, Hrvatske i Velike Britanije. Sve to rasteže kako mene tako i moje pričanje. Sara me guta pogledom, otvorenih usta. Spoznaja da ne volim ruže nije joj jasna. Volim ih poklanjati ali ih ne volim primati. Sara zamišljeno klima glavom, a pogledom provjerava mamino mišljenje. S pričom o rođenju Antonia i bojazni da možda ne dobijem banalnu hrpu ruža, razbudila sam Sarinu znatiželju do kraja. Buket krizantema u bakinoj ruci, a ruže u muževljevoj, razrušile su sve moje iluzije, nagrdile sobu privatne klinike Aίjos Lukάs, Sveti Luka, kao i moj post porođajni mir. Koje li grubosti i nesmotrenosti, boli i čuđenja, u simbolici zapravo lijepih krizantema , obožavani je cvijet vjenčanja u Japanu, a za pokojnike kod nas. Sve lijepo na svoj način, ali prigoda darivanja me ostavlja bez komentara. Mojem zaprepaštenom čuđenju kraja nije bilo. Miris groblja u sobi. Dušni dan je kod nas prepun krizantema, odzvanjalo je bolno mojim čitavim tijelom. Nisam imala mira. To nije miris za bebu, a niti za rodilju. A što sada?! Ne podnoseći miris, tonem u krevet s prekrivačem do nosa. Kamo s tim krizantemama i zašto buket bordo ruža. Zašto ruže? Zašto bordo boja? Niti moja boja, niti cvijet, ne znam što da mislim. A možda i ne mirišu, užas. Isisane, prazne, zarolanih latica, nalickano sigurne u sebe, često se bezvezno poklanjaju. Krizanteme su odspavale noć strpane u kupaonicu i zamotane majicom. One bi me zasigurno do jutra ugušile. Razmišljam o bijelo zelenoj eleganciji kala, o nebeskim  ljiljanima, plavim hortenzijama, lizijantusu, ranunkuli… a nevoljko pogledavam ruže.

Već sljedeći dan, ujutro, krizanteme odlaze, prisilno gurnute u ruku moje začuđene prijateljice Ane. Njezin suprug Werner samo je kimanjem glave zakolutao očima. Sve mu je bilo jasno. Sa mnom ostaju samo bordo ruže. A što s njima, poklon su od muža? Njih moram zadržati, simbolika ruže je velika, tajnovitost cvijeta me ipak zaokuplja. A moji mali, beskrajno lijepi livadni buketići idilične zelene oporosti krase kutke moga stana, čak i kupaonski prozorčić. Što li je s njima, pitam se. U lavabou, koji je bio out of order,  smješten je ceker pun skupih, raznobojnih, mekanih ručnika te otvorenih sapuna a nadohvat bi bila mala vaza s par listića i cvjetića usput ubranih. Veoma jednostavno i jako šik. Svi ti detalji i mirisi zadive svakog mog gosta. Netremice moj pogled pada na ruže koje izgledaju tako umjetno, tako jadno,  latica točno složenih u bezbroj spiralnih navoja,  s malo tupog trnja, umornog i pospanog lišća, blijedog mirisa, zapravo usahla tajnovitost ruža puni moju sobu. Gdje su trnovite, starinske, iskonske ruže s pet latica, prozirno nježne i jednostavne? Razmišljam o livadnom i poljskom cvijeću kojeg nema nigdje, ni u kakvom buketu, a kamoli u aranžmanu. Ja, kao da još uvijek oplakujem svaki poljski cvijetak koji čak možda i nije nikad bio opažen a kamoli bilo kome darivan. Kakve li štete!

U mojim su mislima poljski plavo ljubičasti zvončići. Njihova elegancija posložena u pet latica s oštrim bridovima zaokuplja moju maštu i stječem dojam da nadmašuje svu zvonastu arhitekturu svijeta. Ljupki i tanahni, plavo ljubičasto zvone po cijele dane, po beskrajnim poljima odbacujući sa sebe posljednje kapljice rose. Moje sugovornice upijaju moj opis cvijeta. No, ja, ispuhuje Sara, und Liliy ist ganz schön auch, pogleda zaustavljenog na mami i s čežnjom očekujući njen komentar. Naravno da je ljiljan lijep cvijet, odgovaram. Moj kratki šapatom izgovoren haiku, učini veliki zaokret. 

TOČNO JE PODNE.

OTKOS TRAVE SPAVA.

TUŽNI ZVONČIĆI

Zašto su tužni, pita Sara. Na pitanje nisam odgovorila. Spoj plavo ljubičaste i zelene zadovoljno predstavljam kao magičan. Blašenka, again your blue and green story. Why? Sara me podsjeća na već spomenutu plavozelenu priču pitanjem zašto. I adore blue and green combinations. Obožavam plavozelene kombinacije, odgovaram. I know all your blue and green stuff from your flat, like bottles, vases, bowls etc. You see? Znam sve plave i zelene stvari iz tvog stana, bočice, vaze i zdjele. Vidiš? Njen pogled s velikim zanimanjem putuje po meni, pozorno me promatra, s velikim štovanjem, jer očito za sve imam spreman odgovor. Barem sam do tada imala. Vidno zadovoljna mojim brzim i spretnim odgovorima, ispod oka nastavi promatrati malu koru. Tako cvjetna diskusija privlači i odvlači konobara koji se zabrinuo da nas možda mala kora ometa. Plesnim korakom konobar sve rješava te nestaje nasmijana lica. Miris ambijenta i mala Turkinja naša su stvarnost, moja priča je dar iz prošlosti, a emocije jedan vječno prisutan blend, uvijek identične, gotovo iste razorne jačine. Naša cvjetna priča kao da završava s rastegnutim ahhh, koji kroji daljnji tijek razgovora. Gabriela dodaje blage libijsko-ugandske i švicarske umetke. Diplomatska je priča također tužna, bez trnovitih ruža, sa skokovima s kontinenta na kontinent, također vođena cvijetom i to svetim ljiljanom. Naglo smo vraćene u stvarnost dok čudesnoj ispovijedi dođe prenagli kraj. Naime, Sara se s velikim loptastim očima počela mrgoditi, meškoljiti, zapitkivati, pa bi se naše šifre otkrivale. Tako nismo mogle nastaviti pričanje. Odvlačimo Sarinu pozornost pa se obraćamo maloj crnookoj djevojčici. Ne uzimamo ruže ali joj dajemo puno novčića ne mareći za vrijednost, nagrađujemo dijete, a ja se prisjetih  izreke:

«MIRIS UVIJEK OSTAJE U RUCI KOJA JE DAROVALA RUŽU»

Sve nadopunjujem drugom izrekom da, svijetu možemo biti samo jedna osoba, ali jednoj osobi možemo zaista biti cijeli svijet. Ponizno  i veselo, ode mala djevojčica, turska kόra (grč. Kori – kćer). To isto dijete, zahvalnog pogleda u svojim šarenim krpicama učini ovaj gradić također posebnim.

ZGAŽENI MIRIS,

KAD KLONE SNENO,

PONOVNO UDAHNI.

 

/WHEN CHRUSHED DOWN SCENT

DROPS SLEEPELY

BREATHE IN ONCE AGAIN./ 

(Ovo je moj prvonagrađeni haiku godine 2001. Posvećen je bio mojoj dragoj baki Mariji a sada i maloj turskoj kori).

Napuštamo gradić, koji je odjednom prestao biti tako siv i vozimo se cestom prema granici. Klupko Arijadne sve je manje i manje, na izlazu smo labirinta. Labirint, kao i život zamršeno je isprepleten nebrojenim hodnicima. Često puta nas vrebaju nemani, današnji kojekakvi slatkorječivi i otrovni minotauri u odijelima i tako čvrsto zategnutim kravatama da su im oči gotovo van duplji, iskolačene, kao kuhana i očišćena jaja pa nerijetko trebamo Arijadnino klupko vune, to jest pomoć da riješimo probleme ili netragom nestanemo.

Svojim putovanjima i iskustvima došla sam do ozbiljnih saznanja i istina.

Cijena je nekad previsoka (na primjer planinarenje, ronjenje, let avionom, krstarenje i dr. sa smrtnim ishodima!) Štošta se može nadodati i sve su to rizici. Život je škola za velike i male.

Kamen temeljac ljudskog hrama treba biti, poštenje, zahvalnost, iskrenost i poštovanje s odgovornošću. No žalost,  tome najčešće nije tako.

Auto nam je zatrpan, tako da Antonijovu loptu čuvam stopalima na podu, a do pred koji kilometar držala sam Gabrielin ćilim u naručju. Veselo je, idemo doma, barem tako mislimo. Auto je ispunjen mirisom jabučnog čaja s cimetom, a mi, zabavljajući se baš putokaze i ne pratimo. U smijehu začuđeno gledamo i primjećujemo  znakove za Istanbul. Pa mi već i jesmo na četrdesetom kilometru za Istanbul.

Uz smijeh i vrisku pronalazimo put za okretanje, ali nama se zapravo jako ide dalje, za Istanbul.

Najradije bismo nastavile put ali, ponedjeljak je radni dan. Konzulat radi, Gabriela mora ići na posao, Sara u školu, Antonio među Grke u vrtić, a k meni dolazi troje dječice, moja „Mala trojezična škola“ očekuje par malih „diplomata“ da se igramo, modeliramo glinamolom, šećemo parkom te da na grčkom, engleskom i njemačkom brojimo, nabrajamo boje, životinje, dane u tjednu, hranu i slično.

Krasan sunčani dan kao da nas vabi i usprkos svega poziva u Istanbul ali…

Sve bi se to dalo srediti, ali s Armanijevima se trebamo naći na granici. Moramo se držati dogovora, imamo razrađen plan puta koji treba poštovati, pogotovo kad se odvajamo jedni od drugih.

Obitelj Armani nas je čekala na granici oko pola sata i naravno otišla. Tamo nas je dočekala njihova poruka.

Ja sam još uvijek pokrivena turskom bijelom maramom (tur. Havli-máhrama – bijeli rubac kojim se zastiru nevjeste). Gabriela  je svoju skinula davno prije dolaska na granicu, sva joj se bila odmotala i ometala vožnju. Tako se i ja pokorih europskim običajima. Dvije zgužvane lijepe marame premeće Sara, osmišljavajući turban. Nastavljamo put prema Kavali (Grčka) i našem home-town-u Thessaloniki.

Prešli smo oko 3000 km, automobilom od grada Thessaloniki do Atene, brodom do Rodosa, trajektom za Marmaris (Turska); nastavili smo izviđanje automobilima po Turskoj i obišli smo Dalyan, Fethie, Bodrum, Didyima (Blizanci), Milet, Priene, Kusadasi, Efes, Selcuk, Pammukale (Coton town), Izmir, Cesme, Pergamon,  Troyu, Canakkale, Edirne i evo nas doma u Grčkoj.

Odmah odlazimo po Antonija, srce mi jako i bolno lupa i eto… to je čarolija moje sreće, svih izlazaka i zalazaka sunca te duginih boja u beskrajnom nizu, sa ili bez Arijadninog klupka.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*