Destinacija Rhodos, Marmaris (Turska)

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Stigli smo u Atenu, evo našeg višekatnog broda „Rhodos-a“. Razmišljam o moru, valovima, nevremenu i jako želim da je more mirno jer nikome nije do ljuljanja. S ukrcavanjem, započinje naša egejska avantura. Smjestili smo se u kabine, prošetali brodom, upoznali kapetana i odlazimo na večeru.

Stol do našeg je melem za oči. Nakrcan je cvijećem, svijećama, hranom i pićem. Slavi se rođendan. Mirisi hrane i klasi parfema vrhunskih imena obavijaju pompozno društvo. Plješće se i pjeva. Užareni i veseli turisti s obrazima boje breskve razgovaraju na nekoliko jezika. Prilaze slavljenici. Pitamo se, ne bismo se i mi trebali uključiti u multinacionalnu povorku i čestitati? Odustajemo, zaokupljeni jelom, večeramo. Slavljenica u suzama pjeva, plače  i smije, razmazanog make-up-a, ruku pretrpanih zlatnim narukvicama, koje sitno-limeno i debelo-zlatno zveckaju u ritmu muzike. Bizarno  društvo nas koječime zaokuplja.

I dok se naša djeca  slade, jaúrti me mέli, jogurtom i medom i posipanim orasima, tipičnom grčkom poslasticom, primjećujem da svi mi kriomice promatramo neobično dekoriran stol i zbivanja oko mirišljivih gostiju u neobično dizajniranim odjevnim predmetima. Čarobni mirisi parfema, ovjenčani muzikom, cvijećem te stranim jezicima dopiru do nas u blagim valovima, okreću naše glave i šire naše nozdrve. Mirisi Europe s nama su na brodu, na grčkom plovećem „Hiltonu“. Odakle su, mislimo potiho svatko za sebe, a to isto raspravljamo i glasno. Zaintrigirani gostima, nikako da riješimo rebus. Skoro su sve boje kože na okupu u veselju i nečim posebnim skreću pozornost na sebe i to vrlo otmjeno. Miris cigara magično omamljuje, obavija svilene marame mladih dama, ležerno zabačene oko vrata, omamljuje nas, naziru se obrisi lica dok tanke svijetle vlasi u igri sjena i polusjena tog mondenog društva, pletu svoju tajanstvenu mrežu. Kao fatamorgana otmjene sreće. Radost kićenog društva nas zaokuplja. Rado bismo nazdravili isplovljavanju iz luke. Teatralno predstavljam svoja ponuđena pića – „avionsko“ Bloody Mary, “slatku londonsku havariju“ Tia Maria te „ptičje mlijeko“ Baiylie’s Irish cream. Nazdravljamo, a kako je moj odabir pića dobro  primljen, dodatno sve objašnjavam. Prisjećam se londonskih pubova, hard-rock kafea, „salatnih“ restorana, čekanja Preložana Dubeca na aerodromu Heathrow,  mog ponoćnog kašnjenja na avion u Stansted, dolaska  lutonskog vlaka  na Victoria station s Kokom iz Rima, odlaska Japanke s Getwick-a. Ah, do nje nisam ni stigla, jer sam se izgubila u gužvi gate-ova i veliko brojnih, za kamufliranih azijskih i indonezijskih obitelji u maskama, sarijima, omotanih, zamotanih i premotanih tilom. Samo oštro iscrtane oči nijemo bi me pratile kad sam klizeći kroz njih krčila sebi put. Ležali su dolje na podu, jedva sam se probijala dok bi me oštri pogledi jednostavno sjeckali. Nimalo ugodno, kad sam shvatila ga je aerodrom mnogo veći nego li sam uopće mogla pretpostaviti. S njezinim sam se poklonom, naravno vratila doma, a od Japanke mi ostaje češalj s ogledalom, tipična japanska, crveno-zlatna rukotvorina te izlizana, proprana i pohabana adresa. All gone.

Memories, dodaje Mrs Chanel. Min stamatάs, dodaje Sara, da ne prestanem pričati, da samo nastavim. Dolasci i odlasci pićem su nazdravljani. A jela i priče iz kineskih, indijskih i tajlandskih restorana bila bi poseban desert. Nezaboravno ljut indijski – vandalu chicken curry, moj je pionirski korak u slatko-ljutu indijsku kuhinju, dok se s meksičkom susrećem kod Diane, s arapskom kod Libanonke Hode. Kineski restorančići na Piccadilly circusu, bili su nam usput i financijski dostupni. Ljuto od ljućeg pratilo me Londonom iz restorana u restoran u obliku  kojekakvih vatrenih preljeva za rižu ili tjesteninu. Obožavala sam te naše gurmanske pohode. Kuskus, kašica-tjestenina /cous cous/ i nezaboravan libanonski namaz hummus (namaz od slanutka, tahini kreme, češnjaka, limuna i maslinova ulja) iz londonskog restorana Babilon, te fazan  s datuljama nanovo nam otvaraju apetit. Turkey stuffing, nadjev za puricu optočen kestenima u gustom sosu pa banane zapečene na maslacu s medom po receptu pisca Roberta Ludluma, sve nabrojeno širi naše već pospane zjenice. Teatralno nastupajući, uspijevam zaokrenuti i pokoju glavu bizarnog društva do nas. Gabrielin osmijeh  kao da razotkriva i sve ostalo nedorečeno. Već me jako dobro pozna, pomislih. Mudro nasmijana,  zna da je priča o hrani za Armanijeve, a svi ostali detalji kasnije, samo za nju.

Ispraćamo kopno. Škiljeći kroz malena brodska okna zaključujemo da tonemo u duboki stakleni mrak. Sunce je ispraćeno na počinak. Potonućem u namreškano, more vadi iz plavih zrcalnih dubina zadnje snopove mokrih, staklastih zraka. Baršunasti i slani vjetar toplo se njedri u zavjetrinama palube. Lučice u nizu staklenih, izduženih posuda titravo, sramežljivo i romantično obilježavaju konture palube. Ogrnuti vestama ili jaknama sa strahopoštovanjem promatramo ponuđeni prizor. Brod pun putnika, kao poslužavnik čaša, uronjen u crno more, klizi u nepoznato. Romantično i stravično u isti mah. Na tren, to je za mene Gabrielin balkon, njezine pomno odabrane maslinasto zelene mramorne klupe, lučice u nizu istih visokih, staklenih posuda, mali botanički vrt i naši beskrajni razgovori. U pozadini bila bi pomno odabrana glazba baš kao i na brodu. To me smirilo. Razasute zvijezde svijetle nebom i titravo plivaju namreškanim morem a što je zadivljujuća zrcalna slika nebeskog plesa.

Sjedamo diveći se ugodnoj raskoši koja nudi bezbroj tema. Nizovi svilenih silueta kao da lebde. Grupe turista u bešumnom šapatu opušteno i tiho pričaju, vjerojatno priču o ljepoti noći, mora i zviježđa. Oko nas širi se miris radosti. Imam dojam da svi pripovijedamo jezikom ljubavi pa se tako i oko nas širi radost, mir i ushićenje. Nepregledna pučina na zalasku sunca doima se kao vitraj razbijen u bezbroj titravih boja. Duboka pjenasta brazda iza našeg  broda također titra i tamni. Mijenja se i mokri morski vitraj. Sve je tamniji i tamniji. U  mraku, na mjesečini crni se i mistično ljeska stakleni Egej. Kao da plovimo crnom blago nagužvanom svilom. Poseidon, bog mora, šapće uspavanku nošenu povjetarcem, όnira gljikά (slatko sanjajte), koja odjekuje čarobno, pospano i nježno. A bog tame Tάrtar podari nam ipak sreću; mirno more i prekrasnu mjesečinu. Morsko ogledalo izbrazdano srebrnom pjenom ispraća nas, čini mi se u beskrajnu noć. Zahvalni za mirno more i zvjezdanu noć, odlazimo na počinak. Astέrja, astέrja (zvijezde, zvijezde) šapće Sara cupkajući. Djeca Armanijevih, pospano teturaju zalijepljeni kao priljepci za roditelje. Posuti zvijezdama, liježemo.

Noć je protekla ugodno. Obasjani prekrasnim jutrom ponovo zadivljeno promatramo pjenastu brazdu koja iščezava na nepreglednoj  pučini stopljenoj s nebom. Dojam je bio drugačiji nego jučer navečer. Brod prepun razdraganih i nasmijanih turista i uzvika, Kalimέra! Dobro jutro! S odjecima grčke muzike, uplovili smo  ponosno i sigurno u jutro pozdravljeno loptastim suncem. Igra galebova ukrašava nebo, tintno more i duboku morsku brazdu. Kao strijele zalijeću se u more vadeći svoj ljeskajući plijen. Kriješteći vitlaju iznad trokutastih valova, preskaču ih akrobatskim zaokretom, odlijeću na neko zamišljeno odmorište, na plavu liniju horizonta.

Tegle smaragdnog lišća kožnato svjetlucaju na toplom vjetru dok se nebo pjeni oblačićima sličnim pokidanoj i posutoj vati. Naspavano sunce proteže svoje zrake u svim smjerovima. Pogled mi opet pada na pjenastu morsku brazdu.

Morska je brazda zapravo potrgana bijela čipka, uvijek jednako zasječena, s jednakom pjenom unaokolo. Big, big bubbles, veliki, veliki mjehurići, dobacuje Sara, naslonjena preko ograde. Mama joj blago prislanja ruku na šešir. Sve tri pomno pratimo igru pjene, mjehurića i duboko zasječene brazde. Kao da želimo uočiti nešto različito i drugačije u toj pjenastoj igri, ali to nije moguće. Morska nas pučina nanovo opčinjava. Gledamo je sa strahopoštovanjem, otvaramo mnoge teme koje nadopunjuju djeca. Mogućnosti postojanja morskih nemani, nestajanja brodova, dolaska pirata, olujnih plimnih valova, morskih sudara, posjeta NLO-a, dodaje mali Armani i tako redom. Sve ono što nam se moglo dogoditi na brodu noću, potiskujemo.

Isti debelo-sitni zveket zlata u oblaku malo razblaženih ali skupih mirisa od jučer, okreće naše glave. Opojan i lelujav miris cvijeća te fina, otmjena i uzvišena oporost dolaze nam u susret. Evo i naših jučerašnjih slavljenika. Mimoilazimo se, ali kao da rođendanski party još traje.

Nošeni ritmom muzike lebde palubom zagrljeni, raščupani i nasmijani. Dojučerašnji pripadnici „high class manners“ potonuše u Egeju,  pomislih. Jedna jedina noć pomakla je kulturološke granice, izbrisala mnogošto umjetno instaliranog i ostavila divna, spontana i jednostavna bića iza sebe. Kakvi li će biti kad dođu k sebi, pitam se? Opet isti? Odmjereni? Obazrivi? Kruti? Onakvi kao jučer, ili nonšalantni, spontani kao i mi,  bića koja su također ponekad vođena sirovim strastima i instinktima?!? Ili se drže stare izreke, Do in Rome as Romans do, što zvuči više nego logično; u Rimu kao što to čine Rimljani, a u Grčkoj po grčkom. Pretvaranjem i glumom se zapravo udaljavamo od sebe, od prirode, a i jedni od drugih.

Sve flambirano od sinoć odavno je prisilno ugašeno, probavljeno te pleše s njima u ritmu, izgleda tek naučenog, sirtakija. Ta njihova  nespretnost odmah nas potiče na našu malo bolju improvizaciju. Odmičemo se. Gabriela, Sara i ja zabavljamo Armanijeve. Spontano s vrata malog začuđenog dječaka, kao goluždravog ptića, vodeno plavog pogleda, skidamo platnenu planinarsku maramu, nezaboravan trofej s Olimpa. Naravno, neophodan rekvizit plesača. Έla, έla dođite, pozivamo Armanijeve vrludajući palubom i oko njih nadajući se da će zaplesati.

Djeca, začuđena novonastalom situacijom, nijemo, velikih i vodenih očiju promatraju naš iznenadni grčki folklorni nastup. Malo se oteglo pa smo zanesene već zabavljale i iznenađene turiste. Naš iznenadni koreografski nastup pun je pogodak. Obitelj Armani začuđeno promatra našu iznenadnu odvažnost. Prate nas vodeno plavi i  zeleno sivi pogledi. Plesale smo, a morska se brazda čas širila, čas sužavala, a more,  metalna ograda, ljudi, galebovi i nebo, bili su čas iza, čas ispred nas, čas u zraku, pod nama, posvuda. Žuta sunčana lopta svjetleći je uranjala i izranjala iz mora. Čudesne vibracije grčkog melosa, mora i soli vode nas palubom. Galebovi  strelovito uranjaju i izranjaju iz mora vadeći nanovo svoj ljeskajući doručak, to proinό. Plemenito društvo plješće, promatra nas i koluta očima, diveći se i čudeći našoj višejezičnoj igri. Naš je šou dobro prihvaćen, a njih bi  bilo  dobro upoznati, pomislih, ali nemamo vremena, eno kopna…

Sjedamo zadihane, zahuktane, zagrijane, prstima upirući u kopno, u naš željeni otok Rhodos. Marama s Olimpa vezana je ponovno oko vrata malog Armanija. Kao začuđen ptić, on nas  samo nijemo gleda. Pljeskom pozdravljamo kopno i zahvaljujemo  kapetanu broda na sretnom uplovljavanju u luku.

Nike, Nak i Charles Jourdan mokasine i tenisice mekim koracima žurno odlaze do kabina po svoje stvari. Moje Adidaske kao da drugačije odzvanjaju, nekako spužvasto i samozatajno. Razvlače se i navlače torbe svih opsega, veličina, boja i trendova. Benetton veste i puloveri govore šarenim, oštrim jezikom, zavezane i privezane svakako, dok hlače u svim svojim jeans bojama i kombinacijama plavo stupaju ili se nemarno vuku s noge na nogu, pa ravno k izlazu. Široke bermude prošivene s bezbroj džepova, malih i velikih, u svim zemljanim i pješčanim bojama te majice s printom džungle, Havaja, NY-nebodera zastajkuju dajući prednost plavo-bijeloj kombinaciji. Kape, kapice, marame i šeširići razveseljavaju već veselu povorku. Proljeće je. Άniksi, vele Grci, pa se bijela boja tek otvara i polagano priprema za turističku modnu pistu odabirući sebi plavu tek za kombinaciju. Kao moj nekadašnji londonski miris, Bleu de France, kojeg više nigdje ne nalazim a nezaboravno, plavo, živi u meni. Upravo takve asocijacije budi u meni ova mirisna povorka karijatida, apolona, satira i demona. Ima nas svakakvih, pomislih. Kockasta, srcolika, loptasta, tusta i krta lica, istaknutih ili potopljenih zigomatičnih kostiju nježno klize brodom. Zgureni ili rastegnuti, visoki i niski, zdepasti ili jako fit, odjenuti su famoznim mirisima i prolaze pored mene. Veličanstveni mirisi me omamljuju, intrigiraju. Klanjam se, duboko u sebi svemu što vidim, doživljavam. Veoma stopljeni s osobnostima koje ih nose, zauzimaju moju kompletnu pozornost. Pokoji žešći miris ili miris kubanske cigare uznemiri eleganciju listanja proljetnog mimohoda. S bakanalija ili na bakanalije – svejedno je, ushićeni smo ljepotom prirode, puta, ljudima oko sebe, naš godišnji odmor proljetno cvate. Jedan od mirisa Jil Sander, veoma  topao, prozračan i samozatajan budi mi sjećanja na prošle dane, stisnut šeće zakriljen šeširom velikog oboda. Cvjetno baršunast, lepršav i proziran Anais-Anais također sramežljivo zaostaje, treptavo se miješajući s mirisom avanturističke Sahare, nešto jačim i odvažnim. Prozirni miris Balestre i kao dašak nježne Samsare, opojno stisnuti lady-like, majčinski brižni, daleko su iza u zasebnoj grupi kao da nekog izbjegavaju. Istovremeno se grupica turista naslonjena preko ograde kupa u tajanstvenom Fidji mirisu i nešto pomno proučava. Hodin, nezaboravljen miris, The First, by Van Cleef&Arples, hrabro se i plesno ali nemilosrdno probija naprijed, na čelo kolone. Naravno i sam njegov naziv govori o njegovim pretenzijama. Njegovo mirisno samopouzdanje podupire energična žena u Charles Jourdan salonkama, odvažna i sigurna, s velikom torbom iste marke prebačenom preko ramena, umotana u svilenu maramu Daniel Hechter ali skrivena iza ogromnih tamnih, a vjerujem i preskupih naočala. Modni se trendovi žestoko isprepliću i bore za svoj prestiž. Moje pilotske, American Optic naočale i cvjetna nota veoma nježnog i mirisnog Parisa malo me guraju naprijed pa opet otraga. Ne znam kamo da se uguram, kamo da se svrstam, sa svih u prolazu vise nekakve marke, nekakvi prestižni simboli dok u mislima burno analiziram krpice na sebi. Omamljena mirisima i etiketama vršim, brzu i burnu reviziju svojih stvarčica. Sivo narančasta planinarska jakna, Christelin poklon, stara londonska Cardenova mala marama oko vrata, St. Oliver narančasta majica svilenih gumbića, vodootporni sat – Gabrielin rođendanski poklon, jeans hlače i Adidaske. Pa, O.K. sam, zaključujem. Smiješak samozadovoljstva ispuni moju utrobu. Bitno je tko sam i kako se osjećam a ne koja marka visi na meni iloi  smene. Draga, ružičasta naprtnjača od Fay koja se sa mnom uspinjala na Olymp kao i njene poklonjene Adidaske te izlizana Samsonite torbica iz gevgelijskog duty free-a dobro su se slagale sa svima oko mene.  Ionako sam odlučila u svakom mjestu nešto ostaviti iza sebe  tj. baciti i kupiti novo; moja stara navika s prijašnjih putovanja. Obično odlazim na put ala Janis Joplin, a vraćam se drugačija, malo posloženija. Tu praksu su već prisvojili i neki moji suputnici. Odjednom, veoma prodoran miris zaokreće moju glavu, uz mene se pritiska i gotovo me guši, Joy, by Jeana Patoua; mističan i veoma jak, siguran i nesputan,  koji se neda olako istisnuti iz pompozne grupe i tik je uz nešto nalik na zanosan Dune s moje druge strane. Prejaki mirisi za jutro, pomislih. Doručak mi se penje u grlo, potiskujem ga  okretanjem glave u stranu i ubrzavanjem koraka k ogradi. Tamo me, na veliko iznenađenje dočekuje pravi Dune, veličanstvenog mirisa i s njim kao da padam na pješčane dine. Beduini i afrička ornamentika zemljanih boja talasaju mojim mislima. Meandri boja umotani u zapletene turbane, kao da sežu do nas u ritmu afričkih bubnjeva. Oaze s devama i palmama kao da su pored nas.

Afrika, Afrika, trebale smo poći u Afriku, odzvanja mojim tijelom. Na pješčanoj dini još uvijek vidim trag svog stopala i čujem sitni zveket zlata. Beduini u daljini, kao šarena, sjajna i veoma tanka gusjenica, nijemo prolaze. Nestaju. Gledam otpale šare s moje halje, na vrelini sunca kako nijemo leže, dok se noću zveket zlata sigurno spaja sa zvijezdama. Na noćnom hladnom pijesku mirisi i meandri šara toplo se stišću. Fatamorgana djelomice iščezava dok se ja, čvrsto držeći metalnu ogradu broda, vraćam u stvarnost i dubokim udisajem mirisnog mora otpraćam, posljednju i najmiliju, zlatnu sliku pješčanih dina, koje netragom nestaju. Opet sam čvrsto na brodu.

Zaključujem da jaki mirisi prodorno istupaju, naša se temperamentnost očito iščitava sa skale jačine, skupoće, slatkoće ili oporosti mirisa kojeg rabimo. Nježni, nesigurni, senzibilni i samozatajni ljudi su otraga sa svojim nježnim i prozračnim mirisima, nadahnuti i potaknuti proljetnom lepršavošću nježnih mirisnih nota mirodija, voća, cvijeća i stabala. Odvažniji, sigurniji, odlučniji, bahatiji i  agresivniji ljudi su naprijed, daleko naprijed, omotani veoma prodornim, intrigantnim, oporim i agresivnim mirisima.

S modnim detaljima svih trendova, teturamo širokom, lelujavom mirisnom povorkom koja se polako stanjuje u hramski friz, pa tako, kap po kap, kapljemo, jedan po jedan na tlo velebnog otoka Rhodosa.

 

Blaženka Križan
O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*