Intimna putopisna ispovijest

BLAŽENKA KRIŽAN:  „Tragom Arijadninih svilenih niti ili- priča o prepoznavanju“

Elegancija bogatstva, svemoći i samouvjerenosti paradira ulicom u šetnji sa starom gospodom Grcima koji rabe francuski jezik za sporazumijevanje.  Nekadašnji jezik diplomacije melodično prelama, reže i brusi sve površine grčkih mramornih ploha. Kao neka delegacija COR- diplomatika, šeću Chanel kostimi, mekana kožna galanterija, šeširi velikih oboda, čak s koprenama koje skrivaju prastara napudrana lica. Možda se oni i sjećaju solunskog požara s početka 20. stoljeća, labavo držeći u drhtavoj čipkastoj rukavici cigaret špic. Kao sudionici bala vampira, posušenih i isprešanih lica, krvavo ocrtanih usana, dubokih, sivih i skoro praznih duplji (male sitne očne špekule više ne sjaje, one mutno lebde svemirskom dupljom) gotovo gmižu na svoj summit u skupi restoran.

Ispeglane  muške košulje sa zlatnim manšetama i šik svilenim maramama oko vrata u pratnji su žena s velikim broševima i ešarpama, sitnog koraka u lakiranim cipelama, starački, lady-like, odmjerene finoće. Velika zubala u posušenim vilicama gladno ulaze u restoran. Merci, odzvanja sa svakim nagibom, sa svakom izgovorenom riječju. Merci je grčko staleško hvala. Zbog neznanja francuskog,  ja bih  istovremeno jedino mogla viknuti samo neke riječi kao na primjer  Je t’ aime i merci,  te se duboko pokloniti ovom pokretnom, nobl frizu. A s très joli, prekrasno, ukrasila bih svoj povik, neka prekrasno francusko r putuje prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu, duž svih meridijana i paralela. Neka njegova melodičnost pjesnički naglasi koliko grubost toliko i ljupkost slova r.

Francuski fini mirisi zaostaju pred restoranom. Oni nisu gladni. Kao da čekaju finu gospodu na izlasku iz restorana da ih opet poslije obroka zaodjenu. Stojim s njihovim mirisima udišem njihov svijet. Polako ulazim u restoran. Puštam sad gospodu da pričaju, naručuju, papaju, da brišu svoje stare, šiljate brade, da slobodno i ritualno ispijaju beaujolais, mlado, crveno vino, da pričaju o ratovima, potresima, sajmu mode u Parizu, unucima na Sorbonni, noćnim klubovima i kartaškim trijumfima i operacijama. Spominju restoran Lafayette, londonski ili pariški, nisam dobro čula, Regine’s club, valjda londonski, spominje se odjeća Donne Karan, Helena Rubinstein, Estέe Lauder i Clarinsove kreme. Čujem preko svoje volje da se mršava i visoka Mrs. Dodos hvali kartaškim podvizima, od solunskog požara do danas. Njezina puno mlađa gošća za stolom uvredljivo i suzdržano odgovara da se rodila par godina poslije požara. Crveno napudranih i zgužvanih obraza, uznemireno se meškolji neprestano spominjući požar, koji nikako nije mogla vidjeti. Koketnim  kretnjama daje do znanja da je mlađa od svih njih te stvara simpatičnu nobl pomutnju. Kao iz vreće brašna vire sve njihove napudrane još uvijek veoma kosmate stare glave. Takvu bujnu i žilavu kosu još ne vidjeh kod tako starih ljudi. Iz jednog jedinog korijena kao da izrasta sedam vlasi, dok bi nama Europejcima tek iz svakog sedmog korijena nešto pahuljasto treperilo i titralo. Svaka čast svim ostalim „bujnokosim“ stanovnicima Europe! U Grčkoj sam čak čula da rast kose boli. Kosa im je gusta, žilava i kudrava, veoma slična pravom konjskom repu. Nevjerojatno ali istinito! Istok je kosmat, prolazi mi glavom dok prstima diram svoj tanki rep, malo deblju, svilenu glistu. Tad se prisjetih moje rodbine u Grčkoj, koja  me s divljenjem gladila po kosi, a to me oduvijek užasavalo i to nikako ne podnosim. Moja tanka, svilenasta kosa bila je atrakcija.

Nesporazum među ženama za stolom, pomno počešljanim, sa šik ukosnicama, još uvijek traje, kvare priču o solunskom požaru. Nikako da čujem sve o požaru. Prekrasne vile izgorješe, s predivnim ulazima i malim vrtovima-ružičnjacima s ulične strane, priča se raspliće i zapliće, dok mlađa starica nervozno lomi prste ukrašene prstenjem. Tek je nekoliko takvih tipičnih kuća ili vila ostalo, nadopunjuje blago zaobljeni starčić baršunastog glasa, maslinasto knedlastog lica te prstiju debljih sarmica ukrašenim s velikim četvrtastim prstenom. Nastavlja, da je sve nažalost zamijenjeno anarhičnim građenjem kojekakvih kućerina bez stila a da se tek nedavno počelo graditi po nekakvom nazovi urbanističkom planu. Nagrđen grad nije ni sličan nekadašnjem. Njegov sin Periklis poznati je arhitekt, pa starac priči dodaje puno zanimljivih urbanističkih detalja, statike, hortikulture, mogućnosti gradnje podzemne željeznice i tako dalje. Osamdeset i pet godišnjaci, s petnaest godina mlađima od sebe, trpaju sve u isti koš, pa se mlađa, madame, još uvijek duri, nezadovoljno ili nervozno gladeći svoje ruke, pjegasto prošarane godinama. Mlađa madame, miluje svoje teško prstenje i plave nabrekle žile, noktom tiska smeđe pjege te je duboko zagledana i zamišljena dok joj ispuhnuti dim cigarete Mrs Dodou ne zabaci glavu van maglene koprene. Svojom tanahnom šakom, kao karikiranom lepezom i dugim prstima nešto čeprka po zigomatičnoj kosti svojim dugim crvenim noktima, rasteže i nateže sve nadohvat, mjeri i nateže višak kože, ne znajući kamo s njim. Njeno lice postaje balzamirana posmrtna maska. Teških i velikih ping-pong duplji i nagužvanih kapaka, magličasto podcrtanog pogleda, tajanstvenih pokreta, izgleda kao mumificirana, ili kao pred posljednju pomast. Usta, kao maketa vulkanskog grotla, zamaskirana šminkom, s bezbroj navoja, zavoja i vijuga, plitkih i dubokih, slabašno stišću cigaršpic. Nos, kao jedan od stupova hramskih, nadovezan na očne arkade, mέtopo, čelo s triglifima i bogata, zanimljivo počešljana kosa, dugih korintskih uvojaka, zapetljano raspetljanih, nalik na lišće akantusa koje blijedo sjaji i treperi u sivoj polusjeni dima. Njezine uši, izblijedjele, naborane, izvučene, navučene i razvučene, ogromne kao satelitski tanjuri, prikrivaju velik dio profila glave. Sićušan bljesak, s ušne školjke blješti kao signal svemirske stanice dok se ušne školjke miču gotovo kao u slonića. Mlađa poznanica s prosijedom punđom uguranom u svjetleću koprenu, koja izgleda kao malo veće cjedilo za čaj, pomno je ali i s odbojnošću promatra ispijajući vino i režući sireve zakrivljenim nožićem. Iz Chanel torbice vadi izvezenu i čipkastu maramicu te briše uglove svojih usana. Grotlo se zamrljalo, musavo je, razvuklo se pa skupilo. Gospoda valjda žvaču po pravilima, trideset i šest puta, dok žitku kašu ne progutaju i isplahnu  vinom. Zanimljivo i drago društvo koje jako odskače od uobičajenog, pogotovo od obiteljskih objeda i večera u tipičnim grčkim tavernama kad preglasnoj muzici, razbijanju, psovkama i galami nema kraja. Svi oni su mi izgledali jednako prastaro, mistično lebdeći u dimu, kao posljednji vampiri Romana Polanskog. Misteriozno druženje elegantnih pogrbljenih tijela s malo teže uzdignutim glavama govorilo bi sve. High class people, nobl i bogati, visoko školovani ljudi iz visokog društva, koji sjede na visokim stolicama, uskih i visokih naslona, zasigurno zadnji u nizu sa svojim melodičnim francuskim pred razbahaćenim hordama nadolazećih, neškolovanih privatnika ili nazovi – poduzetnika -, bogatih i agresivnih, nepismenih nasljednika – bio je komentar mog bivšeg supruga ili ex – husbanda. Skoro da bi moji susjedi u separeu trebali pojas za vezanje, tako su nasloni stolaca visoki, elegantno i usko izduženi da bi se naglim pokretom gospoda mogla naći i na podu. Izolirani od dreke, u luksuznom  i polumračnom restoranu, izgubljeni u prostoru i vremenu pod kraj 20. stoljeća, drhtavo pretaču teleći ragu iz srebrnih žlica u, ili pokraj, usta. Prvo pomislih da jedu tipičnu francusku juhu od luka s bijelim vinom, topljenim sirom i kockicama potopljenog tosta, poznatu kao Anettinu french resistant soup. Annette je juhu prozvala, juhom francuskih partizana, pripadnika pokreta otpora, prijevod koji je ravno pa meni proslijeđen. Ali ne, pogriješila sam, to je bio prefini ragu, također i moj omiljen obrok. Uštirkani ubrusi rade svoj posao. Svilene ešarpe, muške marame i ženski nakit bliješte uz titravo svjetlo svijećnjaka. Naša svijeća dogorijeva dok komadam punjene tikvice u bešamel sosu, ispijam vino retsinu i brstim po nekoliko tipova salata i namaza. U svom elegantnom prugastom kostimu iz prestižnog butika „Dill“ te s prugastom košuljom, bakreno zlatnim sandalama te malom torbicom s rasprodaje u Harrodsu, osjećam se O. K. Analiziram naše i njihove odjevne predmete, dok me istovremeno sve moje bijele, plave i bež pruge kako tanke s košulje tako i široke s kostima  (kakvog više nikad neću imati!) stežu i čine me duljom i elegantnijom. Muževljeve pruge s košulje pletu neku drugu priču „muškog kroja“ i sadržaja. Kao da postajem viša u stolici te nekako iz ptičje perspektive gledam, odmjeravam i ispitujem situaciju. Nizovi pruga istiskuju bijelu boju  te igraju neku svoju prugastu, meni neznanu, igru. Dva različita prugasta svijeta isprepletena su tako tankoćutno i elegantno da se osjećam veoma posebno.

Konobari su hitri u posluživanju, dotjerani, odmjerenih manira, s naklonom nam toče vino i još hitrije nestaju. Primjećujem da tanki zlatni končići s bluze mlađe madame zamataju sve sugovornike, kao da su Arijadnini, kao da ih ona želi upozoriti, vratiti u stvarnost jer, čini se, predugo šeću labirintom prošlosti. Starci se ne daju, razvlače konce i končiće dok ih istovremeno prošlost opija brže od bužulea, gaze klupko i razmeću se vremenom. Zlatni končići s prugaste bluze vijugaju interijerom, tajanstveno se šire i sužavaju, presijecaju, grle starce i sve nas u dometu, svima je dozvoljena igra i poniranje u prošlost, svi postajemo djeca, ali nakratko. Moramo se vratiti u zbilju, na vrijeme, dok još odbljesci plešu stolom, zidom i po svim njihovim i našim licima. Sjene i polusjene svu tu čaroliju naglašavaju i mistificiraju. Kao skupocjena francuska tapiserija, tkana prelijepim šansonama, svilenim i razornim tonovima slova r, tako smo i svi mi posloženi u tom prekrasno nijansiranom prostoru i vremenu. Njihove ležerne, umorne ili čak već nemoćne kretnje dirigiraju zidnim plesom sjena nesvakidašnjom finoćom. Arijadnini končići su napokon vraćeni na bluze, stvarnost je ponovno strogo obilježena prugama, kako na mojem kostimu i košulji tako i na njihovim! Klupko se odmotalo i ponovno zamotalo, pa je tako zapravo samo jedna čarolija zamijenjena drugom. Sve pruge i svi zlatni končići sa sjajnih tkanina miruju, upoznavanje i ljupka igra zaplitanja je završena. Samo sjene naših glava i elegantnih ruku na zidu plešu uz zvonoliko njihanje abažura. Kazalište sjena me ponovno zaokuplja. Zadivljena s dva prizora, podjednako uživam u oba, dok mi besmrtno francusko r  Edith Piaf iz njezine meni najljepše šansone, Non, je ne regrette rien, polako izoštrava slušni kanal svojom gradacijom, od mekog i umiljatog r do razornog, teškog i žalosno prijetećeg. Ovisno o melodiji, razorno r prvo bombardira i trga moju utrobu, prevrće moje organe a onda mi se nježno i umiljato privija, kao da moli za oprost, da bi na kraju zvučalo tako sjetno i ljubavnički bespomoćno. Uvijek ekstremne stvari plijene pozornost; ovdje je to finoća s manirama nasuprot sirovosti i banalnosti ulice. Bez daha, uživljena, živim s njima, s njihovim mirisima, u njihovim pričama ali odjednom zastajem.

Analiziram neočekivan deja vu. Zgromljena sam. Dio sam njih a oni mene i sve mi je poznato. Mirisi i opet mirisi, okrećem se, neke radnje su mi poznate, začuđeno i ushićeno pogledavam oko sebe ali ne uspijevam povezati doživljeno i jake turbulentne osjećaje. Sve jednostavno je zapravo i tako jako komplicirano, zaključujem. Svjetlucave pruge i končići i dalje mirno vijugaju oblinama mlađe starice, svi su veseli i opušteni. A ja? Ne znam odakle bih krenula. Končiće ne mogu povezati, predaleko su a ne znam ni kako ih dohvatiti a kamoli zavezati. Između nas su prostor i vrijeme. Moje raskriljeno srce ne može povezati to vremensko razdoblje od 1913. do 1983., i sada do 2017. Pa to je nemoguće, koliko god ja to željela učiniti. Čudne vibracije su nestale. Napokon se smirujem, uljuljana mirisima, sjenama i prugama. Promatram dva tipa kristalnih, našminkanih čaša, hrpu tanjura i tanjurića te veoma poseban fondue. Jelo se i flambirano, plamen je uljepšao ambijent, čuo se opet melodičan i prekrasan francuski a prostor, diskretno obojen svjetlom svijećnjaka i lampa, blještao je neobičnim sjenama. Teglama bijelih gardenija, kožnato sjajnih listova ukrašeni su uglovi restorana. Separei, teška draperija, zidovi s oslikanim ogledalima te reprodukcijama impresionista, ukrašavaju taj osebujan interijer ili nesvakidašnji atrij. Šansonjer Charles Aznavour i Ditrichova s neponovljivom i obožavanom Edith Piaf, boje scenu girlandom svojih šansona. Nobl društvo do mene, čas je u Rimu kod Fontane di Trevi, čas negdje u Provansi. Opet pričaju o mladosti, konjskim trkama, Nici, Monaku, hrani, luksuzu hotela i slično.

U separeu do njih opet putujem, na Nilu sam i na pješčanim dinama. U vrtlogu sam beduinske priče, odvlače me sa sobom, uz  sitni, profinjeni zveket zlata. Hladna, zvjezdana noć zamata naš zmijolik trag dok ornamentika s halja pada u duboki san.

Kao magnetom privučena, izlazim iz restorana i gledam. Nema razlike, zaključujem, siti ili gladni, hod im je isti, dok se još uvijek opijena vrtim u njihovim skupim mirisima te konačno pristajem i dušom i tijelom na solunsku ulicu Kraljice Olge. Stari, ali istovremeno puni života, hranjeni dobrom hranom te dohranjivani prelijepim uspomenama iz mladosti, odlaze tek nekoliko koraka dalje. Dozivlju taksi elegantnim pokretom ruke. Preko valovitog trotoara, strganog, napuklog i raspuklog, sitnim, nesigurnim  koracima ulaze u taksi. Opet se čuje merci, koji otvara i zatvara vrata taksija. Veoma posebni, sladunjavi i opori mirisi ostaju samo na kratko sa mnom.

Kao karijatida omotana mirisnim i lepršavim tilom, stojim ukopana odajući počast ovom posebnom životnom trenutku.

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*