Izvolite, stigli smo / Oriste, ftasame

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Mjesto radnje: Thessaloniki, Grčka

Upadamo u vreli taksi naglavačke, naopačke, nagurani do grla već prisutnim putnicima, sabijeni u disharmoniju miomirisa istoka i zapada, natiskani u znojnu, zapletenu i čađavo crnu kosu svih prisutnih i neprisutnih. Prtljaga je razbacana posvuda; pod nogama mi je, u krilu suputnika, iza leđa, moj naramak je kao sablja zabijen u suputnika, koji je zbacio je jedno debelo oko van duplje, drugo miruje, ne želi ništa vidjeti. Proboden, mirno trpi. Začuđuje me ručnik oko vrata našeg šofrea i nagužvani tepisi na kojima sjedimo, krećemo s gasom do daske i naše prisilno razgledavanje počinje.
Jurimo na četiri adrese a i petog putnika bi mogli pokupiti, vidim po izrazu lica našeg vozača, jedino što je malo predugi… pa makar ga strpali u prtljažnik ili ležeći preko svih nas. Njegove misli postaju slikovite kao ekran na TV prijemniku.
No, ipak nastavljamo vrludati širokim i uskim ulicama, prečacima, stazicama, makadamom, sve je isto ili slično, kaotično i zapetljano, preglasno, prevrelo, zagušljivo, maše taksista, mašemo i mi, mašu i oni koji bi još „uskočili“, ali taksist prijeti, psuje, kesi zube, škripe kočnice, lete naše glavurde amo-tamo kao nogometne lopte. Gol, gol, koči taksist, razbijamo glave jedni o druge, gladimo se, poravnavamo, zgromljeno uzdišemo, brojimo prste i ravnamo vrat. Čudimo se svima do sada nepoznatim zvucima, kricima, gestama, urlicima, grimasama i s pantomimom nastavljamo dalje. U retrovizoru nas promatraju njegovi zubi, oštri i sjajni kao friško klesani mramor, smije se, gladi, poravnava kosu, namiguje, opet psuje nekog negdje iza ili ispred nas, brlja na tri jezika; where going, Germania, what your names, like here, not warm, schon, deine namen, peke, evet, alora merci…Gromoglasni prijenos nogometne utakmice zaglušuje sve zvukove i tugaljive naricaljke čudnog jezika. Uznemiruje nas neobično drndanje (gledamo, da li smo uopće na cesti), iznenadno kočenje i njegovo domahivanje, „pljuckanje“ te nekakvi žalopojni napjevi uz mumljanje i brundanje tresu naše prazne utrobe, dok nas on povremeno pogledava, ispituje…kao na vrelom cjedilu slijeva se naš životni sok željan avanture na zgužvane, pohabane tepihe.
Svi nešto baljezgamo, zborni nastup traje, pa se nit konverzacije ne razaznaje. Dvije Hrvatice, Nijemac i Francuskinja u svojevrsnoj pustolovini, željni nečeg posebnog, malo teže prihvaćaju novonastalu i knap/tijesnu situaciju.
Moja svilenasta kosa, mokro vijori, propuh plete i zapliće kosu u svim smjerovima pa nastaje svemirska punđa a neki zalijepljeni pramenovi na čeonom dijelu glave izgledali bi kao ugravirana čipka ili moderna high class tetovaža.
Kad se dobro ispreplete znoj s vonjem vozača i suputnika, s natruhom jeftinog i malo skupljeg parfema, sapuna i dezodoransa, tom mirisnom ludilu kaskaderske vožnje s preticanjima čas lijevom čas desnom stranom kraja nema. Izgleda, da nam je odjednom svima apsolutno svejedno kamo nas taksist vozi, a neki pak Boga mole da ostanemo živi. Sve molitve su dobrodošle. Taksist se često križa, ništa nam nije jasno, što se zapravo zbiva. Ošamućeni i zbunjeni grčko pismo doživljavamo veoma intrigantno dok zanimljive šare zaokupljaju našu kompletnu pozornost. Kombinacija velikih i malih slova na plakatima i dućanima te kojekakvim tablama čini se čudesnom. Slova sigma, psi i ksi kao da probadaju sva ostala između alfe i omege, a i nas u automobilu. U svim mogućim kombinacijama zbunjuju i ostala grčka slova. Sve nas to tiska isto kao i suputnici; nečije noge, ruke, lakat, zaokrenute mokre i oznojene glave, torba, vreća, kosa raščupana i prstima pročešljana, mokro vam bazdi tijelo oporo stišćući sve prisutne skupljenih bedara kao pred ili poslije kastracije ili pak sterilizacije.
Pa tako prije izlaska iz taksija, dohvaćamo i grabimo svoje stvari, one padaju, paraju se, pucaju po šavovima, vučem komad suknje koji je zaglavio, a van sam doletjela bez jedne sandale i to u epicentar gužve na trotoaru, vike, svađe a tek komatozno rovanje ispod zadnjeg sjedala, dok je ne nađoh, grozno. Izgubila sam par kila u tom rusvaju. Taksist nas požuruje, okreće očima, diže ruke u zrak, o pet se križa i ljubi jedan od nekoliko križića s Majkom Božjom (valjda u različitim prilikama ili neprilikama ljubi drugi križić) ovješenih na retrovizoru i vapi, Panaja mu ke Hriste voitiste… Majko Božja i Isuse pomognite… Isprepletene i mokro zapletene i zalijepljene vlasi treba rasplesti, svilu i kudrave dlake teško je razmrsiti. Mirise, miomirise, vonj, više ili manje oduran znoj treba sa skokom iz taksija brzo napustiti i što brže nestati. Strašan osjećaj je, apsolutno ništa oko sebe ne razumjeti uz grčko pismo, koje ne možete nikako pročitati, doslovno je jezovito i zbunjujuće. Zapravo se pitate, gdje ste uopće, kamo ste to stigli, možda ste na drugoj planeti ili je to samo san, noćna mora, fatamorgana ili pak je to samo toplotni udar, malo jača sunčanica… Dok zbunjeno pokušavate odgovoriti na postavljeno pitanje, do vas dopire sad već poznati povik i okreće vam glavu, Έla, έla, viče jedan drugi taksist, orίste, ftάsame, hajde, hajde, izvolite, stigli smo. Niz ulicu čuje se svako malo ista ili slična rečenica, napeta, užurbano izrečena i ubojitog karaktera.
Znojan i nasmijan s mokrim ručnikom i zlatnim lancem oko vrata taksist opet nasmijano i zubato izbacuje svoje namjernike, grabi drahme, dodaje gas, nitko ne stiže ništa pitati, a nije niti do njega da vas podučava grčkom jeziku. Trubi taksist, trube svi redom, a trubili biste i vi da ste u svom automobilu, jer bi vas inače već odavno isprešali ili pritisnuli o neku zgradu, samo što ne znate, da li je to znak pozdravljanja ili je netko nešto pogrešno uradio.
U metežu i kaosu na cesti snalaze se samo oni. Jadničci, blijedi a neki pak purpurni, zgužvani i začuđeni, izbačeni su van iz taksija upravo sada, baš kao i mi pa teturaju lijevo-desno, dok ne prohodaju normalno, mokri, hoda i pogleda mlade teladi i netremice bulje oko sebe. Ako i uspiju nešto izustiti, njihovo pitanje bi bilo progutano, tutanj automobila samelje sve u „višejezičnu roladu“, a hrpa stisnutih pesnica prijeteći će ih izgurati s trotoara. Pipaju sebe, svoje torbe, skrivene novčanike, broje torbe i suputnike, a to je samo repriza našeg izlaska iz taksija, ali s drugim licima, drugi postav. Rastvaraju mape, karte, brošure, adresare i notese. U labirintu ulica i prečaca, teško se snaći i znalcu grada, a kamoli strancu.
Kamo sada? Pa, u hladovinu naravno. Sram nas je, znojni, oporo smrdljivi, bezglasno otvaramo pa zatvaramo usta kao jadne, prestravljene i ulovljene ribe. Vode! Vode!/ Nero! Nero!
Sve je samo naizgled rješivo, ali ta έtima, uvriježeni neraskidivi običaji Grka, gaze sve pred sobom. Uđi, plati i naglavačke izađi, silnom brzinom odjuri u poznato ili nepoznato, još nogu ne iščupaš iz taksija, već je taksist na gasu s nizom bezumnih psovki, treska po volanu, čupa ga van, trese retrovizor, nestrpljivo čeka da se izvučemo i nestanemo i naravno, sad više ne namiguje…dere se; ela, ela, eho dulia…/hajde, hajde, imam posla…već drugi ulaze na brzaka s puno torbi, ruksaka, sjeda jedan preko drugog, a taj drugi se gura na trećeg putnika otraga, mršavi su, još ih stane pomislih, ali dva već sjede naprijed, jedan doduše kleči…Praskam od smijeha, a oni nestaju kao konzerva puna riba. Policije nema i sve je O. K. Oko svakog parkiranog taksija ili novo pridošlog otvara se i zatvara zanimljiva priča. Sve je bezazleno, nije zločesto, ali je stresno i prepuno žurbe, požurivanja, psovki, galame, deranja, svađa…
Kulturološke navike su ovdje drugačije. Zapad je drugačiji, naše navike su drugačije. Mirniji smo, tiši, diskretniji. Savjet glasi; navikni se ili šuti i vrati se odakle si došao. Agresivni, strastveni, žučni i svadljivi na velikim temperaturama postaju opasni kolerici i zaneseni ljubavnici…
Obožavaju strankinje i to im je utisnuto u DNK kao vreli žig na bivole. Zaljubljuju se i padaju ničice, a njihova obećanja sežu do neba i natrag. Kad obećanja stignu natrag na zemlju to je zapravo dobro smišljena ljubavna klopka. Ta klopka je nezamislivo velika, čvorava, okrugla. Po mome ocu Otmaru opet točno, okruglo pa na ćošak, konstatirao bi on. Treba naći te ćoškove, zanimljive, nevidljive poligonalne situacije, grč. Góny-kut, jer se po kutovima ionako svašta skriva i nalazi. Mojem ocu nikako nije bilo jasno kamo ti bezbrojni automobili danonoćno jure, da li itko uopće radi, kakvo je to njihovo radno vrijeme, i te beskrajne noćne povorke gotovo polupijanih šetača od jutra do kasno u noć. Taj dio je za njega bio nezamisliv i nejasan. Logična objašnjenja je dobio od moje majke Anice, koja je na istu situaciju gledala posve drugačije. Nisu se složili. Ritam života kod Grka je ultra brz, stresan, glasan, gotovo nestvaran, a svadbe, krštenja i pokopi, priča su za sebe.
Iza sebe imam jedno grčko vjenčanje i razvod i kao da još uvijek leprša til s mog vjenčanog šeširića, odmotan, razmotan, zgažen, pregažen, dok bi oštro slovo -r-, iz riječi razvod, ranilo sve pokretno i nepokretno.
Kad se dobro ispreplete znoj s vonjem vozača i suputnika, tom ludilu kaskaderske vožnje s preticanjima i lijevom i desnom stranom, kraja nema i odjednom vam je apsolutno svejedno kamo vas taksista vozi ili Boga molite da ostanete živi.
Ali, rekli bi Amerikanci, keep smiling, nastavi s osmijehom, što je, tu je. Tako i započinje drugi dio kaotične priče. Njišemo se svi na 40 stupnjeva Celzija, znojni i ošamućeni. Asfalt prži stopala i plastika sa sandala se gotovo rastapa/iskrivljuje, a i fasade isijavaju svom žestinom. Stisnuti u vrelom sendviču jedva dišemo. Miris mirte nas blagonaklono prati i daje nam snagu za korak dalje. Grad je tijekom dana, kao velik, strašan kotao iz kojeg se diže uzavrela znojna para. Kisika kao da i nema u vrelom vjetru koji nam čupa kosu, te zadnje vlasi raspoređuje po nekom novom pravilu, dok nas vrelina vjetra obara s nogu.
Vrele pljuske rasplamsale su naše obraze. Brzo smišljamo kuda i kamo sa sobom. Taverne i velika stabla nude tople sjene i malo sjenovitog mira za oči od prejake svjetlosti.
Ljetni, vreli zalaz Sunca sličan je utapanju umorne, vrele kugle, koja je više nego li iscrpljena za daljnju plovidbu nebeskim svodom. Sunčeve zrake pospano češljaju i glade znojne šetače. Vreli sumrak osvijetljen uličnom rasvjetom pretvara se u vrele, iskričave tonove duginih boja. Gradacija boja i mraka pod ruku paradira, ples vrelih sjena lebdi i titra duž obale i ima svega u izobilju, osim povjetarca i kisika.
Neizostavno, svake godine, ista priča i deset sam ih proživjela na isti način. Stariji i bolesni građani umiru, isto kao i novo pridošli nenavikli stranci/turisti. To su brojke od 50-80 ljudi, koji odu iza duge u vječnu hladovinu. Zidovi stanova, madraci i tekuća voda bili bi neugodno topli. Postoje pravila kako se ponašati ali rijetki ih se pridržavaju.
Gradski mravinjak bi sivo gmizao niz morsku šetnicu i bubrio do kasno u noć, preko ponoći svakako. U toj vreloj promenadi najčešće sam s Antonijom u društvu Jacqueline i malog Spyrosa, razvlačimo i navlačimo njihove ručice do iznemoglosti, ne bi li u vrelini noći od umora što brže zaspali.
Jedan dio ulice Delfon i Kraljice Olge sa šoping centrom Marinopulos, Jugo-konzulatom pa Etnografskim muzejom te ulicom Orestou i Brankinom zgradom, naš je kvart. Jacgueline poznaje Branku i zna njezinu zgradu. Lift i cijelo stepenište mirisali bi na Brankin, Paris, a ponekad i cijeli kvart. Paris, u jednom periodu mog života postaje i moj zaštitni znak. Imamo naš kvart, po kojem se s djecom pod ruku danonoćno, sigurno i zaštićeno vrtimo. K tebi, k meni, k njima, k nama, k vama… Već odavno žmireći odlazimo do mora i natrag, jedna k drugoj, po Branku i k Branki, besciljno amo-tamo, k Jorgosu i Lukasu, pa k Sari, pa po Saru, pa k Elizi, k Pano-puliu, k Vangelici i Melani. Napamet znamo sve uličice, prečace, dućančiće, fast food restorančiće, slastičarnice, butigice velike i male i tako redom. Grad u malom, po našoj mjeri. Sve nam je pri ruci, osjećamo se sigurno, doma smo. Obično se objedovalo kod Jacqueline, a meze obroci, dječje karnevalske zabave i dječji rođendani bili su kod Georgije,Tule Gabi i mene. Draga i omiljena Branka, Beograđanka, djelatnica bivšeg jugoslavenskog konzulata, uvijek je dobro došla k nama na druženje. Puno smo se družile i jedna drugoj pomagale. Početkom rata, nešto se tiho i prešutno dogodilo, naša komunikacija postala je poprilično narušena. Mi se odjednom s puno poštovanja zaobilazimo, sustegnuto i nevoljko pričamo i kao progutanog trnja završavamo naše razgovore. Naše se istine razlikuju, na dva smo različita kolosijeka, naša se razmišljanja mimoilaze, između nas izrasta gusto, dugačko trnje od kojeg se ne vidi grm. Niti ga zalijevamo niti krčimo. Mi smo odjednom dva različita svijeta, ratom pogođene, svaka na svoj način i šutke se izbjegavamo.
Thia Banka, teta Banka, vikali bi Antonio i Sara pri slučajnom „naletu“ i povlačili moju ruku. Ti έhis mama, den tin vlέpis? Što ti je mama, zar je ne vidiš? Ti su έkane? Što ti je napravila? Den έho tόra kerό. Nemam sad vremena, odgovaram. I tu se priča o Branki na neki način i završava. Njezin cvjetni i lepršav miris, Paris, ostaje vijoriti solunskim kvartom, a počesto i mojim čakovečkim stanom dok ona zauvijek odlazi iz naših života. Mi se vraćamo u Međimurje, a ona odlazi raditi u Rumunjsku. Prošlo je nekoliko godina, jednog me dana naziva. Ugodno iznenađena, razgovaramo. Opet dulja pauza. Pa opet želja da joj se javim. Ali kad tamo eno ratne, kosovske priče i tako sve opet odlažem za neko bolje sutra. Novi milenij je. Sjetih se Branke, bila je dio moga života. Pokušavam je naći, telefonirati joj, ali su brojevi izmijenjeni i opet je aktualno Kosovo. Ponovno odustajem od svega.
Njezin, nezaboravljeni miris ponovno kupujem i razmišljam… vraća me u prošlost, u dane mira, našeg druženja, spokoja…
Za sve ostalo sam pritisnula tipku delete.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*