Kroki – grad

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Turska – Odlazimo iz luksuznog IZMIRA, razdvajamo se od naših prijatelja, suputnika. Opori miris gospodina Armanija i slatki, ženski miris Chanela s dvoje nejake djece nastavlja put mliječnom stazom (grč.Gála-mlijeko) u posve nepoznatom pravcu. Noć je, odlučile smo ovdje stati, prenoćiti. Nema odvajanja, bio je dogovor, ali… Bezlično bezimeni gradić odvaja dio auto puta za nas. Skrećemo u lijevo, u mračno i monotono sivilo tipiziranih i čudnih zgrada.

Nismo oduševljene prizorom, mali gradić, čudan, kao nacrtan u crno-bijelom stripu, samo nedostaju oblačići s upitnicima. Kao da se ovdje nešto mora izjaloviti. Hotel u centru je preskup, a motel najstrašnije zdanje u kojem sam ikada odsjela. Veselja više nema, cika i vriska oko prekrasnih tepiha utihnu. Žalimo što nismo svi svi zajedno ostali ili  nastavili put do nekog boljeg mjesta i smještaja.

Naši famozni tepisi ugurani u prtljažnik, već su i zaboravljeni

Geometrijski i životinjski ornamenti, nijemo stisnuti, čekaju. Ne čuje se naša pjesma i cika oko tepiha, kuda s kojim i slično. Zastrašene ih ostavljamo u autu, na milost i nemilost novo pečene situacije. Dobro smo došle u motel, upitnu straćaru i naravno, dočekane smo i ispraćene u našu sobu čudnim pogledima tobožnjeg recepcionara i još neobičnijih gostiju. Sve muški hormoni razbacani unaokolo, mišićavi, nabrekli, ogromni i zastrašujući. Njihove buljave bjeloočnice kao ping-pong loptice kolutaju amo-tamo, guste obrve se uzdižu pa spuštaju na pola koplja, pluća im vibriraju, pušu i dišu kao strojevi, kao  roboti, a prste čupaju iz zglobnih ležaja. Neuredni, neobrijani, izmoreni velikim šapama hvataju svoje nabrekle novčanike i naručuju samo „markirana„ pića.  Nisu za gledati, pa izbjegavamo svaki mogući očni kontakt. Ambijent sličan smaku svijeta u jednom, jedinom činu. Zastrašujuća kroki apokalipsa. Odmah izlazimo u prisilnu šetnju, a tako smo umorne. Veselog srca sebi priznajem ogromnu sreću što nisam povela sinčića. Antonio mi jako nedostaje, ali u ovoj situaciji, strah za njega bi me slomio.

Mrak je mračniji od svih mogućih mrakova koje sam doživjela i ustanovljujemo da zapravo nemamo kamo, nigdje nikog, kao da su svi sakriveni iza zavjesa i potajice promatraju tri ženska stvora koja bauljaju unaokolo. Neka vrsta policijskog sata ili… Kao da je cijeli gradić dječjom rukom brzo skiciran, nesiguran, nespretan, šiljat, nepravilan i morbidno prazan. Gradacija sive tik uz crnu progutala je grad i ljude. Kroki-grad zbunjuje i plaši.

Vraćamo se u motel, naručujemo sokove i probamo se pribrati i shvatiti gdje se zapravo nalazimo. Ne znamo gdje je strašnije, u sobi, vani ili tu u motelskom restoranu. Ovaj put iskreno žalimo što nismo zajedno s Armanijevima. Grdosije od muškaraca, Europejaca ulaze i izlaze. Ogromni kao tro krilni ormari, preplanuli, zasukanih kariranih košulja, kožnih prsluka, u jeans hlačama, obrasli dlakom, umorom izbrazdani gledaju  u nas, tri jedina ženska stvora. Stisnute u stolicama jedva da dišemo. Od njihovih pogleda kao da tonemo još dublje u stolice. Javlja se Sara:

Jatí den miláte? Zašto ne govorite?

Ti éhete? Što vam je?

Ništa s djetetom ne komentiramo, ali ona vidi da nešto nije u redu. Nema smijeha, šale, planova za sutra. Motel za kamiondžije, zaključujemo s nelagodom, koju iščitava Sara. Tu su kojekakvi vozači šlepera, EuroAsian Connection. Čujem dva raspojasana, razbarušena i pjegava Poljaka, čije su se pjege razlile po šanku, kako pričaju o turi  koju prođoše. Strašne kilometarske destinacije su iza i ispred njih. Za njih smo strankinje naravno, ali hrvatski i poljski su srodni. Ja tome nisam kriva, pa sam svjedokom nečemu čemu ne bi trebala biti. Dobro je neke stvari čuti iz prve ruke ali može biti i jako neugodno kad postanete predmetom komentara. Uvijek me takva situacija zaintrigira na samom početku ali kasnije postaje teret, pa se obično odmaknem. Tako i sada sjedamo uz prozor, zapravo smo kao u nekakvom izlogu i gledamo van. U prozorskom staklu ih vidimo kao i sebe, pod kontrolom su. Poljaci piju, plaćaju snopovima novčanica, dok njihove ogromne šake ostavljaju još veće sjene unaokolo. Njihovi debeli prsti brste po hrpi novčanica, koje lete na sve strane. Njihova gestikulacija, duboki tonovi te specifična boja glasa kao da je u sukobu sa svima nama prisutnima. Kao tursko veoma popularno kazalište sjena Karajozi, pratimo igru sjena naših gorostasa, što i nije baš zabavno. Sjene su sve veće, a glasovi sve dublji. One teško padaju pored i preko nas. Pod i zidovi su ih puni. Obaraju se na šank i naše piće. Kobna igra neobičnog prizora ne prestaje. Nezgrapne i izduljene, sjene nas plaše, a naše su prikovane za pod i dio zida, ne miču se od straha. Pogledom tražimo nešto mirnijeg za promatranje. Mada nije ohrabrujuće gledati  ni debelog, okruglog kao grah crva, u prolazu, na podu. Kamo li ide? Gdje mu je leglo? Kao smeđa graholika loptica, prilično se brzo kotrlja. I njegova se sjena također brzo povlači za njim, vuče ju za sobom kao ruksak. Sretnik, on se ne boji gorostasa i njihovih sjena. Brz je, ima svoju malu rupu i skoro pa će nestati. Možda  crv gostuje u našoj sobi! Mali ilegalac, vidjet ćemo. Nimalo opuštajuće. Osjećamo se kao u kavezu. Mi unutra, a zvjerad oko nas. Male i velike zvijeri rokću, glasno i potiho. Kako pobjeći, a i kamo? Konobar gleda našu zbunjenost, mirnog lica ostavlja blagu poruku da je sve OK. Indiskretno oblijepljene njihovim pogledima, te rendgenski pregledane opet prisilno odlazimo u našu sobu. Rano je i što ćemo u prljavoj sobi? Naša rebra, plombe, šavovi lubanje, kralješnica, sve je zabilježeno. Tri ukočene kore/ karijatide odlaze skamenjeno, potiho na prstima s blagim izrazom lica, na  prisilni  počinak. Poželjele smo biti nevidljive. Naši mirisi sklupčani u čvrsti čvor  šire nozdrve promatrača i polagano nestaju zajedno s nama. Odlazimo iz zastrašujućeg  prostora, to jest prostorije koja je kao  Ćele- kula optočena živim lubanjama. Svaka izbacuje svoj vrisak užasa.

Ambijent pre strašan da bismo ostale još jednu minutu, makar nas je ulazak u sobu bacio s nogu. To je bilo kao odlazak iz kaveza u zatvor. Mala razlika. Bolesno blijedo žućkasta soba, neobični musavi prozori, vrata,  smeđe metalne šipke. Novi, nepoznati, bezimeni mirisi smrada, hrane i naricaljke iz daljine pritišću nam grudi. Stresla sam se i odmah sjetila filma Midnight express (Ponoćni ekspres) kojeg sam gledala u Londonu 1981. godine. Potresna priča o drogi, dvoje zaljubljenih amera, njihovom razdvajanju, užasu orijentalnog zatvora, turskih zakona i velike nepravde; jedna dirljiva i tragična pustolovina, vođena ljubavlju i prelijepom glazbom. Gabi ne želi čuti detalje filma koje serviram jer smo i same u nekakvom Turkish Midnight expressu s glavama u torbi. Naježene promatramo čudne i oskudne detalje.

Hodnik u stilu katakombi, mračan i uzak, zidovi valoviti, oštećeni, izgleda da tu batinaju nove goste te zajednički čučavac na katu. Šokirane smo. Vrata kupaone nismo niti otvorile.

Zidovi naše sobe poprskani krvlju u nijansama smeđe prema crvenoj, raskolačiše naše oči. Tragovi stare i svježe krvi koja je poprskala zid ala Pollockove slikarije, pričaju svoju krvoločnu priču. Ne mogavši vjerovati, promatramo mrlje, ustanovljujemo koliko ih ima i gdje ih sve  ima, ne bismo li shvatile što se zapravo u sobi dogodilo…događalo…ili što će se još dogoditi. Zgrčenog lica se naizmjenično pogledavamo, a Sara zuri u mrlju na podu. Opet krv. Bez ijedne riječi, zgrožene, blindiramo vrata jedinom i jadnom malom, klimavom stolicom te putnim torbama. Izgleda smiješno, to bi Poljak, gorostas malim prstom maknuo ili čak samo puhnuo.

Gledamo se u čudu, ništa ne dodirujemo. Tri bolnička, bijela, metalna kreveta, stolić, nagnuta vješalica, klimav stolac i pogled kroz mali, musavi prozor, zavjesa od gaze i bolje da nas nema, šapće Gabi. Jastuke presvlačimo svojim majicama, spavamo obučene, s maramama na glavi, prave hanume. Do in Turkey as Turks do! Pogledavši se prije gašenja svjetla, čak smo prasnule u smijeh, a izgledale smo ko dvije odbjegle, zakamuflirane luđakinje s ukradenim djetetom. Tri mumije ušle su u svoje krevete svaka zgrčena i zakukuljena na svoj način. Da li će ikada izaći iz njih … ne znaju.

Preumorne za daljnju, bilokakvu analizu utonule su u san. Poneki zvuk bi mi samo stisnuo oči i užasnuto bi slušala svoje disanje i otkucaje srca, Gabi bi već šaptala, Blazenger, alles in ordnung?! Naš noćni, grupni odlazak u WC bio je kao u hororu, straža kod čučavca, kod sobe i na hodniku. Što bismo pri susretu s gorostasom? Ne znam. Sama pomisao na to, da smo se stražarile je pre smiješna. S velikim olakšanjem dočekasmo jutro i nestadosmo. Samo da nas je jedan od grmalja jednim jedinim dlanom mlatnuo onako usput, odletjele bismo natrag do Izmira ili ostale kao bareljef hodnika s natpisom – Nimfe u bijegu s djetetom -, a to ipak malo ljepše zvuči.

Odlazimo dalje. Vrijeme je za objed, nailazimo na malo, divno mjestance na proplanku.

BOLNIČKI KREVET. OMOTANE MUMIJE, ZGRČENO ČUČE

GÜLLE-GÜLLE, keep well and happy, piše na tabli malog, bezimenog mjestanca gdje ručamo. Godinama smo svi mi mislili da je to naziv mjesta. Značenje otkrivam puno godina kasnije u društvu Turaka u Washingtonu, na dječjem likovnom festivalu.

Same smo, mirno je i ugodno tiho s pogledom na planinski predio, pričamo i naručujemo hranu. Hrana im je inače fenomenalna. Planinski oštar zrak crveni naše obraze.

Odjednom dolazi mnogobrojna i maslinasta obitelj, nikako da se svi popnu na verandu, pitamo se koliko ih još dolazi, da li je to jedna ili su to dvije obitelji. Začudo je jedna od devet članova.

Otac, Ataturk, masne je i svjetleće glave, debelog podbratka i „dvorednih“ zubi, a mama, Venera willendorfska, kitnjasti je rep obitelji. Niska, crna, nabitog stasa, izraženih ženskih atributa, sa stegnutom maramom gegavo slijedi svoju djecu u šarenoj suknji preko hlača, pa vesta, pa kvadratičast prsluk, pa ultra pastelni šal oko vrata, knap kaputić…Djeca su stisnuta u sendvič običaja i njihovih internih regula. Maslinasto tamnoputi, dotjerani, šareni, svjetleći, masno začešljani, bučno raspravljaju i plijene Sarinu pozornost. Sara je s njima potpuno zaokupljena. Promatram raznobojne limene posude sa zasađenim  začinskim biljem, sve nam je nadohvat ruke. Bilje krasi verandu uz gliciniju i bugenviliju koje su isprepletene o stabalce, te prekrivaju dio derutne fasade.

Svima nam dolazi jelo. Postaje još bučnije, za susjednim stolom djeca prstima grabe što se ugrabiti dade,  dohvaća se i dodaje, plače se i smije. Sjaje se njihovi obrazi, masni i nasmijani u žustroj raspravi. Cijela veranda odzvanja plačem i smijehom istovremeno. Zaključujemo kako je to zgodan prizor civilizacijskog sudara, istok-zapad, spontanost i suzdržanost.

Mi smo zapravo kao kamene sjedeće statue. Smijemo se jedni drugima i nazdravljamo. Ataturk nam pokazuje sve zube od reda, bijele kao mramor dok ženine lalovke neprestano žvaču, vrte hranu i nešto melju  bez prestanka. Puna usta natrpana hranom jedva kvocaju, ali ne prestaju.

Dječje bijele košuljice dugih rukava bijele se uz nizove još bjeljih zuba i crne, strogo počešljane kose. Suzdržano odvraćamo osmijehe i pitamo se kako oni vide nas!?

Dok mi diskutiramo, uživamo u pejzažu, terasi i ugodnom ambijentu, spretna Sara je već repetirala s hranom iz maminog i mog tanjura, nikako da se najede. Gabriela pak, stisnutih usnica ispušta resko i specifično, Sarrra. Rolajuće  –r- para zrak pa ostaje bijeli zvučni trag na tirkiznom nebu.  Radije bih da  otpjeva nešto od Edith Piaf pa neka onda francusko –r– para turski planinski zrak. Neka to -r- zapleše po svim  meridijanima i paralelama.

Rolajuće –r- se stišalo u grmu mente.

Dolazi nam desert s mirisom jasmina, jabuka i cimeta, rahatluk i voće. Sladimo se dok Sara vidno primirena, samo očima jede iz svih naših tanjura.

Plaćamo, nije skupo, ali nisam ni sita.

Févgume! – Odlazimo! veselo, cupkajući, skakuće Sara.

DUĆANORED. SVE BLJEŠTI PRAŠINOM. UGAŽEN CIMET.

Odlazimo na jedno ljekovito kupanje, u blato. Vjetrovit travanjski  dan ne obećava ništa osim što nas blijede  sunčeve zrake ipak pozivlju na druženje. Sve moramo proći, vidjeti i probati. Evo nas u blatu, prohladno je, tik uz šumu i omanji proplanak. Namazani   blatom  opet poziramo. Osvrćem se na Sarino pitanje:

-Ti ta élege Antόnios tóra? – Što bi sad Antonio rekao?

-Pú na kséro egó? Odakle da znam, odgovaram.

Svi se smijemo i još više blatom blatimo.

-Ta ékane ta ίdia, nomίzo. Vjerujem da bi uradio to isto odgovaram.

Dječak Armanijevih nema problema, već je premazan i neprepoznatljiv. Njegova plavooka sestrica nas skeptično promatra. Sigurna sam da bismo takvi, suhi i blatni jako preplašili bilo koju dolazeću životinju, izjavljujem. Sivo, popucalo, stvrdnuto blato, zategnulo je našu kožu  i izgledali smo  kao neobične zvjerke. Čarobnica Kirka, kćerka boga sunca Helija, pretvorila nas je u životinje. Koža nam sliči slonovskoj. Drhteći, blatne kose i modri od hladnoće, mršavi slonovi baletani, odlaze na ispiranje vodom.

Odlazimo i nalazimo noćenje u neonom obasjanom selu, doima se kao mala, privremena svemirska postaja.

Dvotjedna turneja Turskom, niže nezaboravne doživljaje. Hramovi, svetišta, amfiteatri, ostaci antičkih naselja, hrana, nepregledni pejzaži, ćilimari i neizostavna šalica jabučnog čaja s cimetom ama baš na svakom koraku, vode nas preostalim meandrima antičke Grčke.

Blaženka Križan
O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*