Kusadasi (GOLUBLJI OTOK)

Piše: Blaženka Križan

Stigli smo u KUŞADASI.

Pričamo, šalimo se a s ustaljenim njihovim pip, pip, pip, wir wünschen ihnen ein gutes Apettit, večeramo. Puno malih meze – obroka,  jedan bolji od drugog, pa onda riblji specijaliteti.

Sara se posebno dotjerala za večeru. Sa skupljenom kosom u rep u bijeloj bluzi, bogatog ovalnog ovratnika te svilenom mašnom, svileno sjajna, snježno bijelih zuba, u kontrastu sa svime u prvom i drugom planu, bila je meta naših komentara. Brzopleta u jedenju i guštanju, njena usta su kao mali žrvanj žvakala i žvakala, dok se po 52. put izgovoreni, Schmeckt gut, cijedeći ne zaustavi na njenoj bluzi. Den pirάzi, macht nichts, never mind, nema veze, spontano izliječe nekoliko puta  iz njenih masno sjajnih usta. Gabrielino tiho izgovoreno slovo -r- opet putuje svojom uobičajenom putanjom i popravlja njenu nespretnost.

Bez komentara nastavljamo s večerom. S puno korica kruha potiskujemo zadnje riblje kosti u bunar naše tople utrobe te zadovoljni nastavljamo čavrljati. Mastan bedž lijepo sjeda uz Sarinu mašnu, kao mali  antikni broš. Nije loše, dobacujem. Pogledaj si kosu, potiho dobacuje uvrijeđena Sara mami. Warum? Zašto? Ocijeđeno će mama, kamufliranog polu osmijeha i polu tihim šapatom. Naime, prije našeg puta, bila sam prisiljena skratiti joj kosu, makar uopće nemam smisla za rezanje kose. Bitno  da je besplatno, rekla je.  Rezala sam gustu, žilavu kosu pa je jedna strana  ispala začuđujuće dobro, a druga je bila nikakva. Stil rezanja nikako da pogodim, ali to je nije uopće smetalo. Dohvatila je veliku šnalu i problem je bio riješen. Tjerala sam je frizeru ali nije htjela ići. Asimetrija njene frizure bila je kojekako zakamuflirana i takva je još prije puta išla  u konzulat na posao. Sad se šnala pomakla i raščerupano „golublje gnijezdo“ se  razotkrilo. Kusadasi, to golublje gnijezdo s nama je za stolom, primijetila je Sara. Šiljci kose, kao tvrda slama bili su unaokolo. Sara jako spretno uzvraća udarac. Jednim običnim pitanjem iza kojeg se krila cijela priča  friziranja servirana nam je prije deserta.

Biti praktičan i uštedjeti postaje tema naše večeri pa nas tako frizira  bilo tko s ceste, a teške zavjesa/dekor jedne elitne ustanove postaje balska haljina za VIParty, rastapamo stare šminke i sapune, vodu u kadi čuvamo par dana i istom zalijevamo WC školjku pa tako kada izgleda slojevito i muljavo obilježena, užas, zimski ukiseljeni kupus više puta tijekom zime kuhamo i cijedimo i stavljamo ga opet u duboko smrzavanje, pa ga jedemo još u svibnju sve dotle dok netko ne umre. Prestrašno! Ježim se od  gotovo svega nabrojenog, a nešto od nabrojenog sam vidjela, čula, iskusila…štedim i ja, ali ni u čemu sličnom. Zar sam toliko drugačija, pitam se. Pravim prezle, kruhove knedle, kuham pekmeze, pečem kolače. nadovezujem se na njihove bisere, ne bacam hranu, čuvam male olovke do zadnjeg komadića, a nekad smo imali i štifteke da ih pridržavaju, bilježnice ispisujem do zadnjeg praznog lista. Ni sa čime ih nisam iznenadila. Dva svijeta različito štede. Priča o kupusu mi je tjednima okretala utrobu u svim smjerovima.

Nastavljamo se sladiti turskim delicijama, ispijamo bijelo vino i odlazimo. Naše progutane kosti plivaju zabodene o kore kruha u finom vinu te odsjedaju na šećernim otocima. Bit će posla za probavni trakt, razmišljam. Sa, hόrtasa, sita sam, javlja se Sara i gladi svoj trbuh. Mali Armanijevi samo da ne zaspu a još ne znamo gdje ćemo konačno prenoćiti. Došli smo gladni i umorni, a odlazimo presiti i još umorniji. Prede sam odlazak iz restorana, nasmijana i veoma slatka Sara lukavo dohvaća malu zelenu jabuku. Besplatna je i naša je, a to govori njezina grimasa. Stišće je k obrazu, miriši, miluje, polizuje, grli, gladi pa je opet njuši i kao da joj nešto šapće.

Poslije svakog sočnog ugriza, jabuka se kompletno unaokolo pogleda i pregleda, pomno se ustanovljuje i proučava nastala asimetrija. Veselo lice daje nam do znanja da je jako dobra i samo njena, a pogledava i preostale jabuke na stolu. Možda bi njeno nestajanje trebalo ovjekovječiti, foto zapisom!?  Step by step, jabuka se opet pohlepno gladi, gleda i trpa u želudac među riblje ostatke, da bi peteljka s košticama i onaj mali kosmati centar nasuprot peteljke postali predmetom ozbiljne obdukcije i razmišljanja, pojesti i to ili ne.

Pošto je jabuka na sigurnom, gone, koštice se pomno otvaraju, pregledavaju, pozorno im se skida gorka, smeđa opna i onda se također nakon detaljne analize uzorno papaju i to tako da svi vide. Čak su i fine, izjavljuje. Scena slična smiješnim ludorijama  Mr Beana ili fantastična ideja za nastup istog. Gledam i ne vjerujem, ritual za sve goste restorana plijeni poglede. Svi smo na sceni, a Sara je glavni lik. Ne vjerujem i čisto sumnjam da bi to bolje od Sare izveo i sam glumac, Rowan Atkinson. Kosmati dio jabuke kao maleni, pepeljasti gumbić, gužvala bi  prstima, pregledavala, kao da se želi uvjeriti da ne diše i nekamo bi ga usput tutnula. Mala nejestiva okanca kod koštice jezikom bi laštila tako dugo dok se ili ne zabiju između dva zuba ili dok u nespretnosti ne padnu na pod pa je tako problem riješen, gone. Evo, tako neka bogata  djeca štede, tako se u zapadnoj Europi papaju jabuke i ostalo voće.

                                           Svi na okupu u ribljem restoranu

Nastavljamo put, tražimo prenoćište. Bilježimo poneke detalje, otvaramo kartu, turistički vodič i pregovaramo. Kamo,  kada i na koliko dana? Noćimo veoma udobno, krasno malo mjestance i udoban motel s okolišem nude opciju ostati jedan dan ili krenuti dalje. Razgledavamo mjestance i odlučujemo.

Gabriela pjeva svoju dobro poznatu pjesmu, Should I go or should I stay? Da li da idem ili ostanem…odgovaram na grčkom, Pάme! Idemo! Odlazimo dalje.  Zapjenjeno more kao da priča o Afroditi, grč. Afrós, pjena, o božici ljubavi i plodnosti, nastaloj iz morske pjene. Ona se možda ljuti na jahte i otpad? Kćer Zeusa i Dione,  boginje kiše, druga je verzija njenog porijekla. Pjenom negoduje i izbacuje smeće iz mora već desetljećima. Sve što bacamo, vraća nam se. Sve dobro i loše što odašiljemo drugima, također nam se vraća. I mislima i riječima i djelima zagađujemo sve oko sebe. Šteta. Vječne su istine s nama u šetnji antikom. Ruku pod ruku, istražujemo i ispitujemo teren kao i životne istine. A sve što dajemo, treba dati kao da molimo, s velikom poniznošću, bez da išta očekujemo za uzvrat, a što mnogima nije lako. Raznolikim zaključcima i mudrim izrekama upotpunjujemo našu raspravu, proširujemo svoje znanje i širimo obzore.

Pristanište jahti puno je prekrasnih i ogromnih galebova, koji neprestano slijeću i odlijeću. Zaranjanjem vadi svoj ljeskav plijen. More u titravo plavim i slanim nijansama prikovalo je naše poglede. Odlijetanjem galebova u daljinu pratimo njihov let,  a oni bi brzo izgledali kao razvučeno slovo v, koje bi u potpunosti nestalo stopivši se s pučinom blijedo modre boje  ili s crtom horizonta.

Opet smo na sivom asfaltu, a drvored stabala priča svoju priču u gradaciji zelene boje. Ugodne i rastegnute sjene jablana krase pejzaž bojama i mirisnom hladovinom. Razigrane, duge i elegantne, sjene kao da plešu privijajući i grleći dobronamjernike.

Osjećamo se veoma posebno, zagrljeni i sretni.

Sara drijema, a mi smo vesele i ushićene panoramom. Srećemo ukrašene  deve u mimohodu s kanticama ispod repa. Zurimo, vozeći polako, zastajemo i napokon shvaćamo o čemu je riječ. Fotografiram se sa Sarom kraj deve. Na fotografiji  sam čudno zgurena kao da će me deva progutati. Turčin niskog rasta, mršav, neuhranjen smije se sjajnim, bezbrojnim zubima. Tamnoputo lice mu je duboko izbrazdano, kao prastara smeđa harmonika.

Nije toliko star koliko mi se čini, čovjek je od  rada  i vreline sunca oronuo, izbrazdao se, naprosto se skvrčio, a tamne brazde su jedino meso koje primjećujem. Moji suputnici umiru od smijeha čuvši moje usporedbe i komentare. Naši prijatelji nas svako malo sustižu, pa prestižu, pa zastaju…hm… bolji i brži auto, neki automatik s klimom…

Razglednice s devama razaslane su posvuda, u Grčku mojem Antoniu, nećacima Sandri i Robertu u Međimurje, pa u Njemačku, Veliku Britaniju, Gloriji u Francusku, a evo i Armanijevi se javljaju svojim prijateljima u Burmu i Japan. Moji suputnici su iz COR-Dipolmatika pa naše CD automobilske tablice šire zjenice kad negdje parkiramo, pogotovo u malim mjestima, koja nam se  jako sviđaju.

Ne vozim, ne sjećam se marke auta, nikad me nisu ni zanimali…

Moji prijatelji mi jako nedostaju. Oni su negdje u svijetu, a ja sam se vratila u Hrvatsku.

Moje šume, dobro znane staze i puteljci su oko mene, doma sam u  Međimurju već dvadeset i četiri godine. Sve se jako promijenilo, a vjerojatno i ja.

To su očito posljedice rata, razvoda, straha, krize, besposlice, besparice i sad već godinama malo što funkcionira, a moćno slovo  r , rastače i rastače. Nikako da se odlijepim od slova r, koje je gotovo uvijek spremno za napad.

Mr Armani bi se utrkivao na praznoj cesti i utrka počinje. Naša Fiesta se neda  automatiku naših prijatelja. Pretičemo ih, sami smo na cesti.  Gabriela pjeva –  nešto od grupe ABBA…“like a roller in the ocean life is motion…la…la…la….“, zapravo mi jako brzo vozimo, prebrzo se rolamo na četiri kotača. Ja sam njezin «kopilot» tako me zove, vrtim kartu, želimo malo spetljati  naše prijatelje u automatiku. Postaje zabavno, kao da se snima film ali bez kamera i pomoćnog osoblja.

Obavezno sam našminkana (a boja šminke ja kao i mamina, pink /pale orange), odjevena u zebraste odjevne predmete s obaveznom maramom, naočalama i nikamo bez Labele te  kapljica za oči (baš iste kao i očeve). Eto, to sam stvarno ja.

Moja me prijateljica Gabriela s kožnim, rupičastim i veoma mekanim rukavicama podsjeća na Francuskinju. Našminkana, skupe naočale, bijela pamučna turska marama oko vrata, a koja vijori iz auta kao u filmovima i decentna pamučna haljina, četvrtastog izreza, bez rukava, malo iznad koljena. Zgodne smo i jako zanimljive… zaključuje  Gabriela.

Zaključujemo da smo originalnije od  naših prijatelja iza ili ispred nas, klasična, četveročlana «bračna monotonija», ugurana u auto,  Mr Armani, njegova ženica omotana, Chanel mirisom i dvoje djece mliječno plavog, plahog i veoma okruglog pogleda.

Šalimo se preko svih granica i gabarita, ali nismo zločeste, oni su nam veoma dragi.

Sara drijemajući murmurizi, to jest brblja.

Utonula u san daje nam prostora za analizu Past tensa i svega onoga što još slijedi.

 

Blaženka Križan
O autoru

Blaženka Križan

Komentiraj

*