Preko La Manchea i natrag

KOLUMNA

Blaženka Križaj: PREKO LA MANCHEA I NATRAG

Londonska sumorna Abingdon Road, Kensington, W8 i Glorijina brzo spravljena šarena paellajuice i cheese cake- ispraćaju nas za Pariz. Karte su u džepu, a ja sam s ovim danom, 14. travnja, prešla taj Dan D –  studentski railway popust. Jedva sam nekako ishodila svoju jeftinu kartu. Glorija, moja kolegica Baskijka mlađa je od mene pa problema nije bilo. Vrela, naglo progutana paella peče želudac, jurimo prvo za autobusom, pa u njemu do Victoria station, gurkamo se, razvlačimo i navlačimo torbe, kao ulje nezaustavivo klizimo vlakom, stižemo u Dover i ukrcavamo se na podrhtavajući trajekt.

Zapjenjeni kanal La Manche prihvaća nakrcani trajekt koji izgleda kao veliki nagnuti vajdling. Oblaci spremni za pratnju, mali i veliki, pahuljasti i bundasti te netom rasplinuti, magleno i sivkasto prizivlju  galebove. Za galebove, kljunaste ribare ima puno posla i ne treba im mreža. Vjetar – nosač morske čarolije započinje sa svojim akordima. Svi su spremni za uigrani nastup, osim mene. Paella se centrifugalno smještava i nikako da se smjesti. Leti mojom utrobom, premješta se, vraća u grlo, potiskujem je naniže i ne znam što bih još trebala učiniti da se smiri. Morala bih smiriti vjetar pa onda ne bi bilo valova, malih šiljatih roščića koji bljuju pjenu negodovanja, ali to je nemoguće. Svi njihovi mali udarci o trajekt grče moj želudac,  a sve glave na trajektu lelujaju. Nisam Mojsije da rasporim kanal i krenem pješice, pa tko želi nek izvoli. Do centripetalnog udara s paellom po trajektu još ima vremena, to obično izbjegnem ali znam da ću trpjeti Tantalove muke. Gloriji nije ništa. Već nakon petnaestak minuta, sva sam blijeda, izljuljana te odlazim u toalet. Unaokolo ima puno izbijeljenih  ljudi, sea sick, koji s dugim vapajima, excuse me; znojni i žutozeleni posrću, raščupani, mokre glave, jadni kao i ja, jedni dolaze, drugi odlaze, stoje, sjede, plaze, cvile, leže na stolu za previjanje male djece (a što me šokira) ali  tu se ošamućeno muvam i ja. Svima nešto treba, odmičem se, povlačim, ustupam mjesto, saginjem se, naginjem, prigibljem, dohvaćam i hvatam se za nešto, za nekoga, teturam amo-tamo i nikad kraja. Kao da stojim na velikom situ i čekam da budem prosijana. Nevidljive rupe sita kao da gutaju, kao da usisavaju bespomoćne, a odabrani ostaju. I ja sam izgleda, u ovoj prilici  odabrana i samo malčice bih  nekamo legla ali dolje je blatnjavo i mokro, protječe voda odnekuda nekamo a ja se trudim ostati prisebna i pri svijesti te stajati. Užasni mirisi što jezde mokrim prostorom guraju me van da bi me valovi istovremeno, blijedu i nagužvanu gurali unutra, pa odlučno naslonjena na vrata  ja sam praktički i vani i unutra. S jedne strane košmar i smrad, a s druge bezbroj prijetećih valova. Kao na vagi pravde ali otvorenih očiju, zadovoljavam obadvije strane i uspostavljam ravnotežu. Riža mi je zaštopala grlo, račići i školjke bi van, u svijet, u more ali ne dopuštam.

La Manche se ljuti, oblaci nam pritišću glave dolje, u stav pokore, dok se trajekt  njiše i naginje i nemaš se kamo sakriti, a kamoli pobjeći. Ogromni galebovi, a dolijeću izgleda sve veći i veći, začuđujućih raspona krila,  kao da kriještanjem upozoravaju sve one s malo uzdignutim glavama, jer pokori još nije došao kraj. Naravno, dugo me nema, a Gloriji je svejedno gdje sam, ne dolazi pogledati pa sam povrijeđena, jadna, čak i od galebova ukorena. Mala, dobra Glorija, koja od svoje treće godine  živi u Francuskoj, veselo i radosno čavrlja s hipijima dok njezini -r- zvuci kriš kraš paraju slani zrak dok nešto bilježi, a ja joj prilazim prozirna kao duh. Pa što, ako mi je slabo, drugima je još gore, valjda tako misli ili uopće ništa ne misli. Dugo me ne vidi. Kratak osvrt  na morsku bolest,  što je, očigledno, samo moj  problem, zacijelo se je ne tiče.

Zajedno pohađamo londonsku, Chelsea school of English, a sad smo već i nekoliko mjeseci cimerice jer je moja host family u Australiji. Toliko je voljela mog štićenika, malog Nicholasa sinčića moje kensingtonske obitelji da će kasnije, nakon nekoliko godina, i njezin sin dobiti to  ime.

Vani na trajektu i na malo jačem vjetru s jasnijim obrisima kopna i luke Calais, dolazim k sebi. Iza mene su umilni zvuci Boba Dylana, Knockin’ on heaven’ s door…,koji glade moje vjetrom išibane uši, zamršenu kosu a kopno kao da mi se privija uz grudni koš. U snažnom zagrljaju vjetra sa slikom kopna lakše dočekujem iskrcavanje. Napokon stigosmo i nitko nije bio prisiljen kucati na nebeska vrata, nikome ne skidamo značku, svi stigosmo živi i zdravi. Sve zakukuljene i blijede mumije iz  toaleta dohvaćaju svoje torbe ili ruksake i veselijeg su izgleda.

Naš desetodnevni boravak u Parizu započinje dobivati pravi buké dolaskom vlaka na pariški kolodvor. Prvo boravimo kod sestre atraktivne i egzotične Libijke Fazou, moje londonske kolegice, u elitnom dijelu Pariza, a kasnije u mansardi visoko pod tmastim oblacima, kod Glorijine kolegice Murriel, a još kasnije kod Glorijine tete Annette i tetka Jean Paula. Bizarnog make-upa i ludo obučena, Fazou je plijenila Glorijinu pozornost, koja je, baš kao i ja, izgledala kao pokislo pile. Kako sam se našla s Fazou i sprijateljila, niti meni nije bilo jasno, toliko smo različite, a o istom je zasigurno gruntala i Gloria. Iza luksuza u Rue Bobbilot, u kojem smo se jedva snašle, gotovo da normalnog spavanja nije ni bilo, a kamoli obroka na koje smo računale.

Nakon naše posljednje luksuzne večere – garnirani fazan u crnom sosu s datuljama, šparoge, kukuruz i artičoke na maslacu te malo ljigavih algi, nismo ni slutile da je to naše zadnje kuhano jelo. Svi naši dani bi se protezali kao Manetov višekilometarski doručak na travi a zapravo na asfaltu ali bez golišavosti, košarice te prostirke. Jelo se hodajući, drobilo i pilo također usput, a našim putanjama nije bilo kraja.

A tek kasnije?!? Naša tri noćenja kod njene kolegice Murriel, na samo jednom krevetu uz postavljene tri krčmarske stolice koje bi bile oslonac za naše noge!?

Ta jedva bismo dočekale jutro! A onda bismo ustajale umorne i zlovoljne, izgužvanog lica, raskomadane i šepave, pogrbljene kao tri Kvazimoda, teturale bi amo- tamo, dok se ne izravnasmo. Mali prozor naše  krletke,  mansarde, otvarao bi se točno u oblak, kojem bi Murriel tepala čas na španjolskom, pa francuskom i to svako jutro i svako večer. Ritualno i zanimljivo, a možda je to čak bila molitva upućena svemiru, koju tada nisam razumjela, pa sam isto doživljavala kao nekakav bizarni ritual. Ljudi razgovaraju sa psima, mačkama, biljkama pa čak i oblacima, ja ostavljam širom otvoren prostor za još sličnih razgovora iz kojekakvih pobuda. Miris tosta i nečeg ljepljivog i slatkog bio je osnovni miris male mansarde, a bezbrojne teglice đžemova ukrašavale bi jednu starinsku policu. Teretni, stari toster izgledao je kao lokomotiva i masno se sjajio u svojoj plavoj boji stisnut uz narančastu teglu bez ikakvog biljnog stanovnika. Čajnik, crven i nadut od vrućine s navlakom od heklane vune debelo bi se tiskao i pušio uz nizove šalica cvjetnog, geometrijskog i bezličnog printa sa svakakvim porukama; Wake me up!, Kiss me, Have a nice day, Joy and happiness uz neizostavno I love you i slično.

Keksi za namakanje u kavi ili čaju svih boja, veličina i ukusa, razbacano bi čekali na red u visokim hermetičkim staklenkama s plutenim izdignutim zatvaračima.  Ni muha unutra ni muha van, tako su staklenke dobro dihtale. Keksi bi izgledali kao klonovi, mirni, slatki i tihi. Integralni keksići su nam bili najzanimljiviji, jedan tamniji od drugog, čak tamniji od najtamnije noći i tako redom stižemo do najvećih, srednje tamnih a la suton, engleskih, Digestive kolačića, koji su nam naj, naj, yummmy, yummmy, ponavljala  bi Glorija. Oni veliki kao satelitski tanjuri bili su nam najdraži. U dvije sekunde namakanja keksa više ne bi bilo, potopio bi se, gone, poslije ga loviš žličicom, ali više nema niti keksa niti kave, a sve postaje blatnjava, gusta, vitaminska ali ukusna kaša. Corn flakes, Weetabix, Rice Krispies, Muesli svih vrsta i podvrsta i sve ostale meni znane i neznane žitarice, pahuljice, vlakna i zrnje u nizu, poredane u svojim atraktivnim kutijama; ujedno čine galeriju vitaminskih vlakana; self service, dobacuje Glorija. U visokoj izdvojenoj staklenki zamjećujem nešto poput smeđih rezanaca i odmah pored u manjoj, vidim male smeđe cimetne jastučiće, dohvaćam ih i punim svoju zdjelicu. Odabiremo dalje i guštamo, miješamo od svega pomalo, zalijevamo jogurtom ili mlijekom i sladimo se. Začudo i novozelandski slani maslac je ovdje a on  je perfektna podloga za tost, na koju gore trpamo džemove kojekakvih staklastih bobica, crvenih i plavih, ljubičastih te velikih i malih, osrednjih, gorkastih i veoma slatkih ali džem od sevillskih naranča nadmašuje sve okuse. Malo je bitter, dodaje Glorija, I can’ t eat it. Nemam pojma o čemu ona govori, to je moja slastica i ne dam se smesti. Petnaest kila istog, slatkogorkastog džema, skuhala sam u Londonu gazdarici, ali onoj u Ealingu, doktorici sa šestero djece. Mnogobrojna i uvijek gladna obitelj, stepeničasto posložena, od četverogodišnjaka Richarda pa do dvadesettrogodišnjeg Paula, jedan drugom su do uha, da bi na kraju kolone bili Paul i ja, iste visine i dobi. Au- pair Beba, sve njih čuva i štiti, šeće, prati, pazi od gladi, od hladnoće, od neznanaca, da ne zastrane, da ne padnu, da ne zakasne u školu, na koncert ili na školsku predstavu, da sve popapaju, da se dobro obuku, da ne zaborave školski pribor i kutiju s užinom, da ne zaborave poljubiti staru baku, da se proguta vitamin Haliborange, da se ulašte njihove tvrde cipelice sigurnosnih vrhova, da se uredno zakopčaju uniformice, navuku kape ili šeširići, zategnu kravatice, odrolaju dokoljenice i provjere značke.

Sve dosad spomenuto izgleda čak i veoma obično i mirno, normalno, sve dok se čovjek ne zagleda u kutak Murrielinog neobičnog sobička. Ustuknule smo, obadvije. You have so much flowers, odljepljuje se s Glorijinih usnica, ali ne odlazi daleko, intrigira riječ , have,  koja se čuje samo kao, ev, a taj se ev, vrti i vrti prostorom. Francuzi koji bi pričali engleski jezik u našem razredu dovodili su nas na rub plača  svojim izgovorom glasa -h-, koji bi jednostavno progutali. Čulo bi se samo, I ev, you ev, i slično.

Tajnik Društva književnika Hrvatske u neko je doba bio Hrs – nizak rastom, ko perec od kruha, ali je bio Kerber i nije pripuštao nikoga u nedoba. Tako jednom dođe i lupa na vrata DHK u 3 ujutro Vrcan – ogroman, trokrilni Sinjanin, operni pjevač u HNK i želi ući u DHK.

Hrs ne da! Virka kroz ključanicu «špijunku», vidi da je Vrcan malo popio i iznutra mu dovikuje tankim glasićem da ne može ući, da je kasno itd…itd…

Na to će njemu Vrcan dubokim tenorom:

– Slušaj Hrs, ti da živiš u Francuskoj – tebe opće ne bi bilo!!!

-Kako… kako…  – dahće Hrs?

– Tako! Tako! U Francuskoj se «h» na početku ne izgovara! «r» je u sredini muklo, a «s» se na kraju ne izgovara! Eto tako!

Naši pogledi odlete u cvjetni kutak mansarde.

Naime, najobičniji, drveni, smeđi krevet izgleda kao zaluđen ili razluđen cvjetnjak. Prekriven je prevelikim prošivenim, šarenim cvjetnim poplunom, patchwork stila;  prošiven cvijet do cvijeta, cvijet u cvijetu, cvijet iza cvijeta, veliko i malo cvijeće, ogromno i veoma sitno cvijeće, kao da vas cvijećem i proštepom žele izluditi i također proštepati.

Vrište i sikću proštepane boje, trnje i latice iskaču van, dohvaćaju vas i grabe proštepane vitice i peteljke, lišće se nadimlje u svim tonovima zelene pa kad već mislite da ste pobjegli od svega, evo i niza cvjetnih prošivenih jastučića, okruglih, ovalnih, četvrtastih, srcolikih, majušnih, malo većih, srednjih, jedan prilično veliki pa jedan još veći, te ogroman jastuk kao jakuzzi, svi cvjetnog uzorka naravno, s nizom mašnica i nabora. Razbacani su posvuda; po podu, pod krevetom su, na krevetu, na prozoru po stolicama a i vise jedan preko drugog. Cijeli cvjetni kutak divljački titra. Cvijeće je tvorilo opasan, nemiran, agresivni kutak, kao da je živo i ubojito. Prošiv je na sreću, držao sve pod kontrolom. A da je pukao nastao bi velik bum. Velika eksplozija cvijeća raznijela bi cijelu zgradu. Nikada prije, a ni poslije također nešto takvo o cvijeću nisam izrekla.

Simbol ljupkosti, ljubavi i nježnosti postaje TNT. Boje su urlale, galamile, vrištale i drečale, tulile, brundale, grmjele, a cvijeće se zapravo borilo za slobodu, drapalo je i trgalo proštepe, te bezbrojne končane spone. Pri samom pogledu na krevet, naš se grudni koš punio šarenom jezom. Dvije divlje, drečave slike u nizu jakog kolorita, rugobnih pijanaca, prsatih i zubatih noćnih dama te zvjezdanog i zadimljenog neba, ala neboVan Gogha, krasile bi blijedo zeleni zid i uigrano parirale cvjetnom nasilju. Činilo se kao da se pijanci zabavljaju na račun našeg cvjetnog kutka, kao da ga ismijavaju,  a vjerojatno i nas, što ćemo još večeras u isti doslovno biti potopljene. Jedan čavao je prazan, jedna slika nedostaje, a o istom govori nešto tamnija mrlja na zidu. Što li je moglo biti na slici, jako me zanima, dok pomno promatram sobu i raznolike detalje. Sudnji dan ?!- toprolazi mojim mislima ili prikaz nekakvog nastranog, veoma brutalnog nasilja, to bi jedino odgovaralo ovom nizu, zaključujem. Glorija se čas slaže, čas ne slaže sa mnom.

Putanja do šarenih tegli s đemom, preko prugastih, zanimljivih tepiha, jako je blizu, pa zamjećujem da smo svi, htjeli to ili ne,  uhvaćeni, uvučeni i umotani u kričavo cvjetnoslatki, pijani vrtlog zajedno s pijancima i koketnim damama. Njihove duge, elegantne  ruke  s crnim rukavicama i cigar-špicom dohvaćaju i nas i razuzdane pijance. Prolivene, razbacane i razbijene čaše te debeli konobar s krezubim, raščerupanim gostima namiguju svima nama u sobičku. Poziv za ples lebdi u njihovim staklenastim dupljama, dok znojava lica trijumfiraju. Meandar s tepiha nas razvlači, odvlači te omotava svojim svilenastim šarama. Zlatna boja pijeska i deve u nizu, kao duga glista, odvlače nas na visoke dine. Ornamenti zveckaju kao zlato i proždiru kolonu nomada a tu negdje smo i mi. Da je mansarda veća a što nije, naš vrtložni, Matisseovski ples proširio bi se cijelim Parizom. A ovako, prisilno ostajemo u sobičku, u zagrljaju pijanog tanga, posute cvijećem i zagrljene glazbom koja nemilosrdno izvija naše kičme, posrće, psuje i prijeti. Ostavljene smo na milost i nemilost ogromnih, dlakavih i zasukanih šaka koje kartaju i razbacuju karte po cijelom Parizu.

Njihova nabrekla, lubeničasta i tusta lica nam se smiju, krevelje i prijete svjetlećim, sumanutim pogledima. Zastrašeni su i meandri s tepiha. Potajno priželjkujem da se zgusnuto, prošiveno cvijeće s jastučića i popluna otme koncima te iznenada mirisno poleti zrakom, da postane slobodno i da otjera pijana, znojna čudovišta. Ovako zarobljeno u tkanini, cvijeće prestaje biti cvijeće, kao da mu nestaje kisika pa postaje  krvoločno. Cvjetni urlik dizao bi na noge kako pijance s damama tako i nas.

Zaista je o svemu mislio arhitekt Mansard kad je gradio male mansarde. Male mansarde za male bezazlene ali tajnovite i ubojite priče. A mi smo sada baš u jednoj takvoj priči. Prostora za uzmicanje nema. U raljama smo slatkog bobičastog džema, ubojitog cvijeća i pijanih krčmarskih likova, animir dama te bezbrojnih jastučića koji bi nas svakog trenutka mogli ugušiti, prisilno uspavati. Pritajene deve i kolone nomada zagrljene su beskrajnim meandrom.  Svi čekamo na prvi potez dama ili pijanaca.

Dobra tema  za horror priču, složi se Glorija.

Ovdje nam jedino nedostaje zvjezdano nebo, koje naš francuski oblak zakriva,  stalno vireći u našu sobu, vjerno iščekujući svoju prijateljicu ili želi svjedočiti o cvjetnom masakru. A i jastučić koji tamo leži, valjda je za njega, umoranog i otežanog vodom. Murriel bi radila do na večer a mi smo po cijeli dan brusile pete o pariški asfalt; lutale po muzejima, galerijama, bistroima, parkovima, po Louvru i Versaillesu, sjedile bi na svim usputnim stubištima muzeja i galerija, mrvile kruosane po raširenoj karti, nalazile se i gubile u prostoru i vremenu, dubeći prstom po toku Siene. Jednog dana, Murriel nas isprati sa svojim oblačićem, sa svim cvjetićima i jastucima te usput pomirene s pijanim likovima sa slika, odlazimo.

Kod Glorijine tete Annette, malo van Pariza, bilo je drugačije. Klimakterijski uređen stan, miran, tih i monumentalan, hladnih, zelenih mirisa, s jako puno poprsja filozofa i državnika,  svi ukočeni, nijemi i blijedi, poredani u red kao vojska, ledenih i odsutno tupih pogleda ispraćali bi nas svaki dan do blagovaonice i natrag. Sve je apotekarski uredno, glatko, stakleno i sjajno, blistavo i kristalno hladno.  Savršeni laboratorij! Nedostaje samo natpis -Silence. Razgovori, uvijek mirni, uredno intonirani, polutihi, samo francusko –r– mekano i odmjereno reže i sitno para zrak. Skoro da bih se kod svake (odrubljene!) glave ponizno poklonila u znak poštovanja. Aleja poznatih , rekla bi Glorija. Aristotel, Sokrat, Epikur, Periklo i drugi. Gladne smo ulazile i izlazile iz blagovaonice, osim poslije doručka. Jedva smo nekako preživjele ta tri noćenja, stupajući privatnom galerijom, up and down, mramorno beživotnih pogleda. Svi su nas podjednako zaleđeno i mutno, izbijeljeno gledali, svi su izgledali kao slijepci, sivomrenaši.  Kod tete se isključivo jelo sirovo meso, biftek na sve moguće načine, svaki dan. Jedva i gotovo nikako smo žvakale spužvasto meso dok su se potoci krvi po tanjuru pretakali i slijevali amo-tamo, a debeli komad mesa bi se spužvasto njihao kao jastuk. Viljuška nikako ne bi ulazila u meso, žilava  masa je poskakivala po tanjuru a krv bi isplela neobičnu končanu mrežu, da bi se malo dalje skrivala ispod povrća prelivenog bijelim preljevom. Tamna ili blijeda krv, razvodnjena, otjecala bi amo-tamo pa bi i naše povrće bilo otpisano. Stožac povrća, a najljepša bi bila artičoka uz komad tikvice sa cvijetom, kojeg je gazda na moje čuđenje, prvog pojeo. Sjetih se svog kolačića pojedenog u Harrodsu, prefinog, s glaziranim cvijetom ljubičice, kojeg naravno, nisam mogla pojesti. Gloriju moja opaska nasmijava. Srebrni beštek, dugih, teških, elegantnih viljuški i velikih, dugih noževa/mačeta, te ostali dodatni pribor, doimao se veoma klasi ali i vampirski. Svojevrstan bal  vampira ali  bez Polanskog,  dobacujem Gloriji. Mi smo obadvije Polanski, dolazi mi od nje kao bumerang natrag, kroz smijeh kojeg je trebalo ili  skriti ili opravdati. Ne jedemo, žvačemo zrak i lupetamo svašta. Zvuci neobično tihe i slatke muzike, mora da je bila indijska, puna cvrkuta ptica, neobičnih instrumenata, smirivala bi iz pozadine naše maštarije, do Glorijina sljedećeg šapata, pribor za klanje, dodaje potiho. Mačetama komadamo sve što se raskomadati dade a jedva da išta možemo pojesti. Narolanih misli punih dojmova i asocijacija pokušavamo barem nešto, priklati i pojesti. Naši komentari nas zapleću i odvraćaju od obaveze za umjerenom te, polite communication at the table. Kao naša prošlogodišnja školska lekcija, At the table, koju smo u školi dobro improvizirali. Tada sam bila izvrsna Mrs Brown a čini mi se da me povremeno Glorija tako za stolom i doživljava. Annettine večere su bile krvave i muzikalne, slatko cvrkutaste, svojevrsne, Om terapije, samo nikako da razumijem Glorijin stav što nije proslijedila teti da ne jedemo biftek, ni na jedan jedini način! Gadile su mi se mrežaste, krvave šare na tanjuru. To je bila prava krv, uokvirena kobaltnim šarama i uskim, zlatnim šahovskim poljem, koje me zaokupljalo ali bi bilo isprekidano razmrljanim bijelim preljevom, dok bi mi krv odmah okrenula želudac naglavačke pa nikako ne bih mogla uživati u ornamentici tanjura i drippinga, nastalog serviranjem hrane. Osobno, Pollock, bi bio iznenađen našim tanjurima. Na čuđenje domaćina, na drugu i treću večeru dolazimo s torbicama da uredno smjestimo bifteke. To su bile večeri užasa, a računati smo mogle samo na veliki doručak, pa tako naš boravak u francuskoj metropoli postaje sve skuplji i skuplji. Kruosani i vinska juha od luka s topljenim sirom kroz dan te kojekakvi fast food dodaci morali su biti dostatni do večernjeg deserta i čokolade u krevetu. Kad bi domaćica napustila blagovaonicu, a domaćin provjeravao muzičku liniju, mi bismo bifteke sakrile u salvete, pa u torbicu a poslije smo ih uredno, zamatajući ih u najlonsku vrećicu, bacale ali tek drugi dan kad bismo izlazile van. Znači, po kazni smo i sa drhtavim i krvavim biftecima morale spavati. Nevjerojatno. Vrećice si bile dobro zavezane, stisnute, ugušene sa svim svojim mirisima, jer nam se i sama pomisao na njih gadila. Pasa u blizini nije bilo a puno smo mislile samo o njima. Vjerojatno bi ih jedino mogle, više ne znam s kojeg kata, biftecima gađati. I ta solucija je strašno zvučala. Što bi bilo da nas domaćini zateknu u takvom činu? Dakako,  sve smo morale dobro razraditi,  svaki naš korak i naravno nikog ne  uvrijediti. Tijekom večere, obavezno šumeće vino bi nas za tili čas opilo i nahranilo pa je bilo lakše čekati desert koji je donekle spašavao napetu i krvavu  situaciju,  at the table. Taj famozni, creme caramel, jedva bi dočekale i šteta što nije bio napravljen u velikom vajdlingu. Bio je fantastična ali premala podloga za našu gladnu, uskovitlanu utrobu.

Nazvale smo ih „čudnim penzionerima“ bez djece, s previše neobičnih mramornih glava, s krvavim mesnim obrocima, a mi gladne i začuđene…, to je bio naš redovit komentar prije spavanja dok bismo se zločesto i potiho smijale s ustima punim čokolade. Prije uranjanja u velike čipkaste jastuke, usta su morala biti posve čista, nikako čokoladna. Spavale bismo spokojno, u satenskoj posteljini, bez straha da koja stolica ne padne, da se koji pijanac sa slike ne pridigne i podrigne, da nas animir dama ne dosegne, počupa i raščupa ili da možda zarobljeno cvijeće ne počini svoj dobro smišljen zločin gušenja.

Par dana kasnije, na opet valovitom, pjenom nazubljenom La Mancheu, na trajektu za Dover, s tintanim oblacima zapetljanim u  kosi, sa suncem koje se skrivalo ili sramilo, sjetivši se  bifteka i bijelih glava, bilo nam je mučno. Kratka diskusija o košer hrani nas smiri  i od tada zapravo krvavice, svinjsko meso i mast zauvijek nestaju iz mog jelovnika.

Njišući se u vajdlingu,osjećaj sreće zbog povratka bio je veći i jači od prijetećih valova zarobljenih pjenastom čipkom koja ostade iza nas, pa nekako lakše podnoseći njihanje izdržah put.

Galebovi su kriještali kao nikad prije, zadovoljno ili srdito, ne znam što bih rekla, dok bi strelovito zaranjali vadeći iz kanala svoj ljeskav obrok. Košer ili ne, njima je svejedno, dok bi mi zadovoljno prele kao mačke. Zaljubljenim  pogledom pratile bismo blijedu konturnu engleskog otoka, zamagljenu i veoma Turnerovsku marinu te bismo s uživanjem promatrale kako nam se približava i postaje sve jasnija i jasnija. Vraćale smo se doma, happily, u London, što mi sada tako nestvarno zvuči ali dom mi je posvuda gdje bih se ugodno i dobro osjećala.

Povremeno  mašući luci Calais i tmastim oblacima, mi smo ugodno i duboko zavaljene u svojim stolicama evocirale proživljeno. Radosne i ispunjene, pristajemo u Dover, penjući se na vlak i svi titraji sreće vratiše nas nazad na londonsku, Victoria station , High street Kensington te Abingdon Road.

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Ovo je puno više nego putopis…kad započneš čitati, ne možeš stati. Slike se nižu jedna za drugom nevjerojatnom dinamikom. Vatromet. Prava bujica riječi i opisa ne da mi da predahnem i načas zastanem i “dođem do zraka”. Predivno!

    • Blaženka Reply

      Poštovani Kruno, hvala, hvala.

Komentiraj

*