Marmaris/Turska/ Neka pen…/

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Promatram njihanje trajekta i nas, nekoliko blijedih stojećih i ležećih aveti omotanih krpama. Jedva čekam da pristanemo.

Vjetar je sada nakratko dirigent našeg morskog plesa na valovima i pod tmastim oblacima. Pučina je sitno šiljata, puna zlokobnih malih, tamnih, staklenih valova obrubljenih bijelom čipkom, koji pak ljuto udaraju o trajekt, dok blijedim pogledom vapim za kopnom. Pjena pleše svoj kratki ples te praskanjem mjehurića nepovratno tone, ali se ponovno rađa. Što mi je to trebalo, bolno se razliježe mojim tijelom, ama baš iste muke kao na Olimpu. Loše mi je, a tko zna kako bi bilo s Antonijom. Jedva sobom izlazim na kraj.

Lokve na trajektu se rastaču, pretaču, nestaju u rupama, odnekud opet izviru a u njima vijore naše glave, zvijezde i mjesec s turske zastave. Multiplicirani mjesec kao srp potiho nas obezglavljuje. Koga sada prizvati, samo da muke prestanu? Možda sva božanstava opjevana, nabrajana, štovana i spominjana bez obzira na meridijane i paralele. S mukom gledam i brojim veće i manje lokve a u svakoj se vijori  turska zastava zajedno sa nama. Male, tamne zrcalne slike ritmički se njišu i prelijevaju, stvarajući novu sliku,  još veću krvavu i zvjezdanu lokvu s još većom zastavom.  

OVEĆA LOKVA.

CRVENI SE ZASTAVA,

VALOVIT MJESEC.

Oštrooki, crnoputi, bijelih zasukanih rukava, u strogo ispeglanim crnim hlačama, sjajnih zuba i zalizane crne sjajne kose, smiju se i mašu Turci ćilimari i vlasnici restorana. Lijep prizor dobrodošlice ali svi smo malo ošamućeni i nije nam ni do čega.

Čekam svoje prijatelje, Gabrielu sa Sarom te obitelj Armani.

Antonio nije s nama i nedostaje mi, ali ovako je bolje. Armanijevi su stigli bljeđi no ikad, a pjege kao da žele iskočiti s njihovih lica. Djeca im se klate na dugim, mršavim nožicama, baš kao i njihove velike, burmanske lutke, koje doseliše sa sobom. Sara cendravo kmeči dok joj noge teturajući grabe tlo, ali koracima sve kraćim i nesigurnijim.

Turci i dalje mašu, a mi mašući odlazimo.

Promjena vegetacije me naglo prenula. Postala mi je dobro poznata, draga, srce mi zatitra, da li sam to doma ili što mi se to dešava,…deja vu…

Odjednom moji blijedi obrazi živnuše, opazivši dobro znanu vegetaciju, zelenilo mog Međimurja. To isto zelenilo zacrveni moje obraze takvim žarom da su me pekli.

Prisjećam se međimurskih šuma Lahovice, Galžanice, Rakitja, cvjetnih livada, drača u svim tonovima zelene boje, kopriva do grla, jaruga, šuštavih jablana, mirisnih lipa te bezbrojnih i dugih šetnji s mamom Anicom i bakom Marijom. Malo šuma, pa puteljak i tako redom zeleni se naša šetnja. Kroz misli mi proletje i pletenje svih naših cvjetnih vjenčića, jedan ljepši od drugog, šale, smijeh do suza i grudi ispunjene srećom. Svi mirisi Međimurja i sva godišnja doba odjednom su sa mnom, ovdje u Turskoj.

 

U GRMU,

LJUBIČASTO STISNUTE,

MAŠU MIRISOM.

 

U SJENI VRBE,

SVE NIJANSE ZELENE.

VRISAK MASLAČKA.

 

GLOG I TRNJINE.

JESENSKA ŠETNJA PO

ŠUŠKAVOM LIŠĆU.

 

SMRZNUTO SELO.

SAMO DIMNJACI ŽIVE.

LAVEŽ U LEDU.

Kad spominjem Međimurje, ja zapravo dozivljem djetinjstvo, stare ali nezaboravljene gumene lutke/bebe, krpice, mirise dvorišta i jesenske magle, koje bi se lijeno spuštale i još ljenije dizale i napuštale naša mala čarobna sela. Ulice tih istih sela, ljeti bi bile pune vrele prašine do gležnja. Nevjerojatna igra skrivanja, pokrivanja, razotkrivanja dobro znanih livada i šumaraka s mirisom pečenih šljiva, domaćih keksa i nedostižnog sladoleda putujućeg, Deda-mede. Najdraži slastičar, uvijek nasmijan i prijatno razgovorljiv, na biciklu u bijeloj kuti s specijalnim loncem sladoleda te crvenim lizaljkama mamio bi slinu na naša usta. Deda-meda, bila bi magična riječ i začas bi cijelo selo bilo bi na cesti, na nogama. Bila sam čašćena i to se ne zaboravlja. Dolazio bi iz Čakovca i sladio sva sela u okolici.

Drveni konjić kao da još uvijek nježno škripi, sitno drobeći kamenčiće željezničke postaje u Maloj Subotici. Mala djevojčica s repom i šiškama još se uvijek na slici njiše, u svojoj štrikanoj  vestici, zelenoj kariranoj i „faldanoj“ suknjici, vesela i ponosna. Jedini drveni konjić u selu, kasnije prvi šparhet na kojem kuha, pa prva lakirana lopta, sve od tete iz Maribora, pa robot iz Njemačke od bake Marije i djeda Feliksa uz veoma posebnu garderobu, držali su me u trendu zbivanja na sjevero-zapadu Jugoslavije. Puna igračaka kakve tada nitko nije imao, a djeca bi se dnevno dolazila k nama igrati. Uvijek sam bila učiteljica Njemačkog jezika i likovne kulture. Djevojčica s repom, s velikim zanimanjem gladi neobičan, štrikani gumbić, a koji joj je uvijek privlačio pozornost. Mali gumbić, tik uz plave irise čuva svog malog brata Otmara. Mali Oto s bijelom i pahuljastom kosicom, dobroćudna duša veselog pogleda, uvijek nasmijan, fotografira se. Jedan klik ovjekovječuje trenutak djetinjstva i sve prije i poslije klika, drugačije je.

Mala Bebica, samo godinu i pol starija, čuva ga od sveg što su joj roditelji nabrojili, ali na svoj način te borba za dominaciju započinje njegovim rođenjem i traje na svu sreću kraći period. Njezina ljubomora kreira ritam života, što se smije ili ne smije ili kako bi se trebalo igrati, a tek tihi šapat u njegovo maleno uho stvara  svemirsku, urnebesnu reakciju. Potopljen u suzama nije još ni mogao govoriti, nezaustavljivo bi plakao. Izgleda da je među prvim riječima, koje je izgovorila bila riječ, – neka pen -/ tj. nekam pem /nekamo ću ići/. Mali, Oto se time nije mogao složiti i nije se mogao zaustaviti od plača jer ona/ja nekam pe, a on ostaje doma, jer je još mali…

Druga riječ kojom sam ga držala pod kontrolom bila je, – ha tak moj – to jest, kaj si tako hmoji/zašto si tako zločesti, premirno i predobro dijete nije razumjelo što mu se dešava, bio je jako dobra, rekli bi zlatna beba, prštao je od radosti, a ja sam ga kažnjavala. Isprva, roditelji nisu ništa primijetili, niti su mogli dokučiti o čemu je riječ, a kasnije su opazili da mu nešto šapćem i da se naglo udaljavam, ali ionako nisu mogli odgonetnuti što to govorim. Kad je učio hodati, slijedili su njegovi padovi jer bih ga samo lagano, onako usput dotakla ili šapnula čarobnu riječ i djetešce bi posrnulo i plakalo. Već mojim približavanjem, on bi sjedao a linoleum, po njegovom, lignolegno. Žao mi što sam na taj način doživjela njegovo rođenje, ali bila sam dijete.

Prošao je taj veoma neugodan period za oboje i kasnije postajemo pravi kompići, drugari.

Bracek Oto dobiva svoj životni prostor a mala Beba postaje  Bajaka, a kasnije tatina kontesa Hella, pa Twiggy, Blaška, Blaž i uživa u svom svijetu šaranja, crtanja, slikanja, fotografiranja te osmišljavanja modnih, otkačenih kreacija. Neka pen, ostaje titrati njezinim bićem, postaje joj životni moto koji je pokreće. U srednjoškolskim je danima zaokupljena jezicima i putovanjima. Nekamo otići zvoni njezinim cijelim bićem, cijeli život ista zvonjava, otići bilo kamo, samo otići, putovati, opet se vratiti i tako u nedogled odlaziti i dolaziti. Ista zvon java ju i sada održava u ovom balkanskom košmaru. Ima uvijek kamo otputovati i to joj je veliki oslonac, samo njezin stup spasa.  Brat Oto, dobiva svoj zasluženi prostor, svijet muzike, motora i automobila. Borba za dominaciju je odavno prestala, uživaju u djetinjstvu i mladenaštvu, združeni i jedan drugome jako privrženi. Vožnje motorima, autima, izleti, slušanje long playki, diskači i sentiši bili su za njih vječni number one.

Pa eto tako,  između rijeke Mure i Drave raste jedno znatiželjno biće, koje voli kozmopolitske gradove i jezike svih kontinenata, grunteke seoske, velike i male, uske i široke, blatne, zapuštene i obavijene maglom kao šalom u svim bojama lišća. Misterij magle zaokuplja i njezinog sinčića koji istu kasnije, dolaskom u Međimurje objašnjava veoma jednostavno ali s pitanjem Mamά, omίhli ίne aftό pú vlέpo όtan den vlέpo? Mama, magla je ono što vidim, dok ne vidim? Ono bijelo što vidim u daljini, a kad sam unutra ne vidim van. Da, smijem se i probam adekvatno i jednostavno odgovoriti, ali već je tu i pitanje o rosi. Njegove hladne kuglice vode ostavljam po strani i razmišljam o magli, koju ipak trebam pravilno objasniti. Pa tako s čarolijom magle i  rose, koje moj Antonio po prvi puta zapaža i sreće u Međimurju te s visokim snijegom, dugačkim sanjkalištima i dugim i šilatim ledenicama/cincalicama, ponovno prolazim svojim djetinjstvom provedenim u Maloj Subotici, Kotoribi, pa opet u Maloj Subotici.

CINCALICE,

V MEGLU ZAPIČENE,

NAMPAK VESIJU.

Miris magle, kao i miris livada, seoskih dvorišta, mom srcu topao i drag nudi pregled cijelog imanja. Zelenilo, životinjice svakakve, psići na lancu i stare  pospane mačke, toplo se vrte na suncu, dok stare mamice u crnom, prenose ranjgle. Guhna (gospodarsko drvena zdanja) i kukuružnjaci /od šiblja pleteni za odlaganje kukuruza/ vidljivo štrče, a kojekakva dozidana zdanja govore o dobrostojećem gazdinstvu. Meni pak bi najdraži bili grunteki mali i uski, siromašni, nagnuti s potrtim blonjkami (seoska drvena ograda) ograđeni, puni starinskih ružica, s guhnom u daljini, zedncom, pumpom, naherenim kokošinjcem i prastarim svinjcem. Kravice bi tulile, peseki cvilili, a bubnjar bi možda oglašavao prodaju svinja svih težina i starost. Jarki, grabe i koprive, akacije, lipe i jablani, drijen i trešnje-cepike bilježili bi grunteke nagnute i neravne, raskopane i blatne, siromašne, bogate, asfaltirane i čiste. Zdenci i štriki s vešom, duboko pri zemlji nagnuti, vrćeki (vrtovi) mali i veliki te stare ornice negdje bi bile zapičene ili hićene (bačene). Jorgovani, lijepi dečki, katruže i Marijino srčeko kite grunteke drage. Mirisni špalir cvijeća bio bi najljepši ukras dvorišta.

NAHERENA PALNICA.

S CVETJEM MUŠKATLINA,

PREFARBANI ZID.

Cjepanice i kitje (grančice za ogrjev) uvijek spremni za zimu, krase ih sve redom. Zimi, u bjelini snijega, svega toga kao da nema, sve je bijelo, spava, jedino ugaženi putovi pričaju priču, tko je s kim dobar ili nije. Velike i male, gotovo ubojite ledenice kite krovove, prozorčići išarani mrazem zavjesa su hladna, a dugačke, zaleđene sanjkalice svojim ledenim osmijehom prizivaju djecu na snježne igre bez granica.  Bajkovite, ledene šare i kristalne krošnje kao bijele, gizdave vile, raskošno čipkaste, krase naše zimske pejzaže. Bjelina zime crveni naše promrzle obraze. Kao otvorena, kristalna slikovnica u koju po želji ulazimo i izlazimo, pruža se dragi krajolik, zaleđen ledom a zapravo toliko topao. Igra dima i vjetra šara nebom i plete neobičan sivi meandar ili crtovlje na kojem su note ptičice, kao one tamo, preko puta pruge natiskane na žici s odavno otpjevanom arijom pa miruju i čuče. Već odavno zaboravljeni soneti smrznuto vise.

Šetnje duž pruge po dubokom snijegu darivale bi mi pokoji huk lokomotive u prolazu, kojih je sve manje i manje, nažalost. Miris dima me opija, okrećem se, osjećam oca uza se s loparićom/palicom kako dočekuje ili ispraća vlak. Prozor je zaleđen, hučem i ja, slično lokomotivi, kako bih mogla vidjeti tatu. Uvijek me intrigirao očev „brojčani govor“ to jest javljanje dolaska ili odlaska vlaka drugim željezničkim stanicama, da  na primjer, vlak 12, 48 kasni 7 min, da 15, 35 dolazi na drugi kolosijek, a 17, 26 kasni do daljnjeg. A tek Morzeovi znaci, skretnice, lampaši, drvene i do pola crveno – plave olovke…toliko fantastičnih stvari moglo se vidjeti u njegovoj kancelariji. Za malu djevojčicu to je bio čudesan svijet, kao jedna magična slikovnica sa živim likovima i pravim huktanjem lokomotive.

Kasnije, kad je moj otac postao šef željezničke postaje u Kotoribi, pa  opet u Maloj Subotici, nestalo je puno toga, promijenilo se, moderniziralo, ali je u meni zauvijek ostao nezaboravljen huk i miris lokomotive s neminovnim sjećanjem na neke veoma posebne trenutke odrastanja.

Nestajanje parnih lokomotiva u meni izaziva bol, osjećaj gubitka…

 

SELO U SNIJEGU.

MAGLA GUTA KUĆE

GRADACIJA SIVE.

 

OŠTRA BJELINA,

SAMO IMELA KRIČI,

ZELENO.

 

ORNICE V SNEG

ZAPIČENE. ŠČRBAVI,

MRZLI ZOBI.

 

ČRLENA TRAVA.

VETER CUKA ČREŠJU,

SE POTARACANO.

 

DOGA SOHA.

ZAPIČENA V NEBO,

TENKO GLEDI.

 

PRTULETNA DUHA.

MED V STEBLIMA

KOSTAJA.

Nedorečene priče duž prugu, tik uz krvavo crvene bobice gloga i kasnije, promrzlih, trnovitih trnjina uvijek su nepresušna inspiracija za  novu priču. Kad bi šetala, sjećam se, trnovitog grmlja divljih ruža prepunog malenih, nježno-ružičastih cvjetova kao svilenih bombončića punjenih pekmezom. Nezaboravna poslastica iz mog djetinjstva i to nesvakidašnjeg okusa prodavana u „škrneclama“. Ništa prije, a niti poslije više nije bilo tako slatko, tako svileno i tako posebno kao okus tih bombončića. Uvijek neki novi detalji s naših šetnja, svaka sitnica je obožavana, voljena, ispitana i važnija od prethodne, svemu je odana počast i mislima i riječima i djelima. Put, koji se otvara i račva, dok mijenjam stazu, ljubavnički me obavija i štiti širenjem nade na svakom koraku. Radost priča i njihovo pričanje šeće sa mnom i mojim najdražima te se grleći isprepliće s oporim mirisom već ozeblog bilja. Sve oko nas je u skladnoj harmoniji boja, zvukova i mirisa. Svaki novi zvižduk lokomotive u prolazu, moja je tiha konverzacija s ocem, ma gdje bila. To je putovanje vlakom koje ne prestaje i prelazi sve okvire ovog postojanja. Zvuk koji sa sobom donosi osebujan miris, neotuđiv je dio mog djetinjstva i postojanja.

Huk lokomotive omotan sivo-bijelim dimom s mirisom užeglog ugljena i kolomajza caruje mojom nutrinom.

TERETNI VLAK

PRESIJECA SELO, MAGLU.

POSTAJE TOČKICA.

 

LIŠĆE I KIŠA;

JESENSKE ŠARE

MOKROG PLOČNIKA.

 

BIJELI SAN

NALIK DAHU ZIMSKOG

ČEKANJA VLAKA.

 

LIVADNI DRAČ.

OPORO  ŠAPĆE, OTMJENIM

MIRISOM.

Te ratne, nesretne godine nisam išla doma. Rat je, razvedena sam, a to slovo r palo je na mene kao komad betona, pritisnulo me do poda i jedva se ponovno uspravih. Slovo r, grubo zvuči i grozno odzvanja,  naprosto uništava i para sve pred sobom,… da-para, ubija, straši, reže, guši i ubada. Kao mačeta vitla i odsjeca snove, nadu, glave i želje. Mačeta, oštra, sjajna i opasna kao turski metalni štapići/“sablje“ za roštilj klati se iznad svih nas. Ja, kao da bježim od sebe, od svega, bježim nekuda, želim nestati, puno radim, putujem, samo da ne mislim o ratu7razvodu i koječime stišavam to oštro, ratoborno slovo r-. Prikupljam stvari za Caritas, pokušavam pomoći,zapravo ne razumijem riječ, rat. Postajem sve manja kapljica iz pjesme Slap, koja želi tkati, pomoći. Ali kako? Nikako da rat smjestim na naše prostore. Što je s mojom obitelji, prijateljima, livadama i šumama? Glogove bobice i trnjine tik uz prugu u velikoj su opasnosti. Nada o miru, skrivena iza šiljatog trnja bode i boli. Potoci krvi vrište…

Huk lokomotive sve je tiši i tiši…

TRPKE TRNJINE.

PLAVO ZAOBLJENE

TIHO NESTAJU.

 

OSAMA.

GOLUBLJE GNIJEZDO

BEZ OSMIJEHA.

 

 

VATRA U KUĆI:

GORE SJENE DJEČJE

GUMENE LUTKE.

 

ZGARIŠTE.

VATRENE SJENE PLEŠU.

PLAČ LUTKE.

 

PERJE V ZRAKU.

RAZDRBANO GNEZDO

TOPLO BEČI.

 

DEŠEČI CMREK.

MAMICA SAM DRMIDU.

ČISLO NA PODU.

Neobična slika krajolika u Turskoj, mirisima, bojom i  toplinom puni moju dušu sjećanjima na dom. Čas sam u Međimurju, čas u Turskoj, živim u  Grčkoj, a često maštam o Londonu…

Gdje sam? Gdje zapravo želim biti?

Napuštamo Marmaris, šume i livade, nestajemo bestraga u mukloj noći u potrazi za noćenjem.

 

Blaženka Križan
O autoru

Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*