Misterij antike

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Mirisni vjetar šarolikih turista svaki naš korak pretvara u zabavnu igru. Odgonetavanje mirisa pomalo odvlači našu pozornost ali nas istovremeno i ponovno utapa u orijentalne slatkaste mirise harema. Jasmin u tisuću kombinacija i varijacija ispunjava naše nozdrve. Iznenada nas nježnom maštovitošću privuče unikatna keramika, laikί tέhni ili folk-art. Pozorno je razgledavamo.

U ogromnoj obližnjoj radnji, s plafonom do neba, kao da je sudnji dan. Prepuna turista kao da se cijela njiše. Bezbrojne amfore u nizu, svih veličina i boja, zaokupljaju svojom new age patinom. Stotinu kretskih crno crvenih i crveno crnih vazica, hidrija, kantara, lekita, kao špalir, pripomaže u održavanju ravnoteže svim ostalim izlošcima naguranim straga. Dorski, jonski i korintski stupovi nose prenapučene moderne, staklene tezge i nadopunjuju ugođaj antike. Jedan jedini bacač diska, nekako sljubljeno šapće s  bezglavom Nikom Samotrakom, dok su ostali njeni klonovi posrnuli pa zanemareno leže. Hrpa prelijepe draperije doima se kao dio sivog Olimpa, pri samom vrhu. Klonirani i razuzdani Dionizi, veliki i mali, također razgaljeno leže okruženi nebrojenim nimfama, zaokupljeni bakanalijama. Satiri bruse svoja kopita divlje birajući svoju žrtvu dok jedan jedini Zeus spokojno promatra već jako napetu i uzavrelu situaciju u radnji. Natiskane Here ruše trojanskog konja, jedinog još uspravnog. Kao dobri vodiči, svojim šapatom bogovi i božice prate naš svaki korak. Sara i mali Armanijevi otvorenih usta ne stižu okretati glave i komentirati sve viđeno. Krajnje koleričan prijenos očito napete nogometne utakmice remeti ugođaj. Dίo:midέn, dva:nula, odzvanja, dok znojni kovrčavi prodavač Hary urla i maše rukama. Kao urnebesne petarde, treštanjem se prenosi agresivan nogometni prijenos pun uzvika, έla, έla.

Turisti se okreću, nastaje panika, buljooka lavina turista pluta amo-tamo, ne razumijući što se događa. Prijatelji prodavača, naravno pravi Grci, dovikuju mu s ceste u prolazu: Hάry, άku re pedί mu ti kάname, dίo: midέn, po, po, po! Hary dijete moje, čuješ li što uradismo, dva-nula, joj, joj, joj!

Za čudo i niz laganih psovki također puni radnju i remeti mir ikona. Sveci, psovke, polu nagi turisti, staro i mlado, sve je u košmaru. Jedni se ipak malo zakopčavaju, a drugi pak se otkopčavaju i brišu znojno lice poravnavajući si mokru kosu.

Sad manje napetog lica, ali sav mokar, poslužuje nas isti, naš Hary ali vidno zadovoljan, nasmijan, vižljastih pokreta, brz u zamatanju, prematanju, prebrojavanju, izračunavanju i preračunavanju. Ni danas ne razumijem kako je moguće odrađivati sve te radnje; istovremeno telefonirati i razgovarati sa strancima, višejezično se dobacivati, pratiti utakmicu, naručivati kavu od uličnog nosača u prolazu, koketirati s mladim ljepoticama, a opet drugačije sa starim damama, okom bilježiti sve  novo pridošle turiste, izvoditi hrpu dodatnih radnji (kao uzimanje, hvatanje, dohvaćanje, prebrojavanje, zamatanje, odmatanje, vraćanje sitnog novca, promjena valute, davanje bezbroj dugih informacija; kao što su-bolnica, hotel, najjeftinija feta, katamaran…) , a koje nisam niti pogledom stigla zabilježiti.

Poslije žučnog prijenosa utakmice nastupilo je olakšanje za sve nas, a posebno za one koji ne razumiju grčki. Neminovno konstatiramo da smo svi smo u žrvnju neobičnih događanja.

Odjednom primjećujem da su sve Amorove strelice uprte u nas. Koje li časti, ili? Hermes, u ovoj radnji i prilici sijedi je starac! Stisnut uz klonirane Atene nijemo i upitno ih gleda čudeći se, valjda ih prebrojava, ne zna koja je ona prava. Sve su one prave, ali nešto mu ipak nije jasno. Osijedi on od čekanja, izgubi mladost i mladenačka krila pa sada starački lukavo promatra. A tek vješte proročice koje nam proriču svima redom, ovdje na licu mjesta, sa zarezom ili bez. Prisjećam se proročanstva Pitije Ići ćeš, vratiti se nećeš,…“ Ne trebate otići u Delfe ili Dodonju, eho jeke šapatom raznosi vašu budućnost, treba samo osluhnuti. Tajanstvena zbivanja na svakom  su koraku. Ogromni trojanski konji nagnuti vise nad nizom crvenih palača Knososa. Tirkizne pločice s delfinima, zapetljane u ribarsku mrežu, stišću fajansu, nizove ribarskih barčica, kućica, crkvica, hramova i svjetionika. Kao poslije potresa, sve se naherilo ali je ipak ostalo harmonično posloženo u odnosu na ostale eksponate. Edukativne slikovnice u nizu, prekrasno ilustrirane, fovističkog stila- drečavih boja pričaju svoje priče o prelijepim i hrabrim bogovima i božicama. Naša djeca ih dobivaju na poklon, a sama ih moraju obojiti ili docrtati.

Ikone svetaca, male i velike, plave, crvene i zelene, zlatnih poruba  dugoljasto i bizantski blijedo nijemo nas promatraju. Ukočeni i izduženi pogledi kao da nas opominju tiskajući raspela, molitvenik ili štošta drugo. Odmah se poravnavamo, zakopčavamo koji gumbić, povlačimo majicu na dolje te nastavljamo svojom krivudavom putanjom duž radnje. Nešto sveto nas prati. Mali kućni oltari s ikonostasima i upaljenim svijećama koje plivaju na ulju, jarko i žuto gore te sveto obilježavaju uglove radnje ali i gotovo svih grčkih domova. Mistični uljni oltari sveto i žuto titraju. Njihov miris omamljuje a sveta svjetlost smiruje. Sve uokolo naginju se i izranjaju kojekakve sirene, kopnene i morske nemani. Pipci, papci, kanđe, rogovi, krila te dugi repovi prijete da nas dohvate, rastrgaju i unište, očito mučeničkom smrću. Izmičemo nasilnim prizorima. Predio s razglednicama je mirniji, dostupniji pa smo tako van dohvata mitoloških čudovišta. Odabrane razglednice, šake i novčanici lete zrakom dok grčke drahme zvekeću u ritmu višejezičnog pregovaranja. Sad tipična laikί, nisiakί musikί, narodna, otočna muzika, boji scenu neobične radnje. Tugaljiv napjev priča o tragičnoj ljubavi dok ikone nezaustavivo plaču  i ostavljaju začuđene stranice.

Moćan utjecaj zapada lebdi u zraku, među nama, gurka nas, zbunjuje, začuđuje, dok se otočni melos tugaljivo razvlači po ljestvici gor’ pa dol’. Na sreću, nešto veseliji ritam diže atmosferu, ubrzava probijanje kroz radnju, odabir suvenira i samu kupnju. Razbacane harfe, Pandorine kutije, otvorene i zatvorene, hramovi, veliki i mali i oni u nizu, kao slonići mirno stoje. Naša djeca, jednu od Pandorinih kutija, svečano i polagano zatvaraju, ne bi li se još kakvo zlo razišlo, razlilo i zapljusnulo nas. Poprsja kipara, filozofa, državnika, mitoloških bića, porušena torza, muze u nizu, natiskano ali dostojanstveno čekaju na svoj eventualni odabir, a koji znači, odlazak u  Europu, rekli bi Grci, zato jer oni svoju državu nikako ne smatraju dijelom Europe. Božanski nas pogledi još uvijek umilno prate. Biti ukras jednog europskog regala ili kamina velika je čast svake figure. Makar bile i kič, one čekaju na red i znaju da će biti prodane. Svi mi u našim najboljim namjerama ponekad posegnemo ili čak pokleknemo pred komadićem kiča, pred divlje zgusnutim narodnim brandom. Dogodi se da nas kič pomete, ako nismo sasvim pozorni. Često puta nas zapletu Arijadnini konci sa svilenih ešarpa koje nemarno vise ili leže kao meandar. Zapletene rese s marama koje krase mekane kožne mirisne torbe i torbice, remenje i novčanike, a koje nas mame svojim dizajnom, pokušavamo odmrsiti ali ni to nije baš jednostavno. Misterij Antike na svakom koraku krije nešto tajanstveno. Nova kultura, novi običaji, nove gestikulacije mogu jako zaplesti i najbanalniju situaciju. Zato konačno izlazimo, nepogođeni Amorovom strelicom, zauvijek ostavljajući diskobola u šapatu s Nikom, diska nikad izbačenog.

Umilni nas Zeus zadovoljno ispraća. Mali Sokratis, valjda trogodišnjak, na izlasku iz radnje uperivši plastični mitraljez, nešto nerazgovjetno, slinavo mrmlja, širokih i stisnutih obrva. Dižući ruke u vis odlazimo, dok  mu mama, zeleno maslinastog tena, prijetećim pogledom, razvlači malo uho, te nabraja niz pogrdnih riječi. Kao mala harmonika rastegnuto uho cvili i cvili. Sitno, kaskadno cviljenje uz jeku izgovorenog požuruje naše korake prema obližnjoj slastičarnici (grčki. Zaharoplastίo). Sladoled pod neonom je pastelniji nego li inače, ledena brda šarenog nijansiranog sladoleda snježno strše iz staklene vitrine. Slastičari bisernih zuba, znojavi i kovrčavi, tovare bezbroj kuglica sladoleda u hrskave kornete. Tako usput čujemo da Hristos zove Pάnosa, Pάnos Sultanu, Sultάna Jorgosa, Jorgos Pέtrosa, Pέtros Vangelίcu i tako u beskraj. Svi se glasno dozivlju, jedan preko drugog, na drugu stranu ulice, križ-kraš, nitko se ne ustručava. Jedino galamom i postižete svoj cilj. Dok se mi stranci-turisti i drugi suzdržavamo, sramimo, crvenimo, pa nam je neugodno, pa se preispitujemo nije li nešto ovako ili onako trebalo biti, oni nas promatraju s velikim čuđenjem i ništa ne razumiju. Život se tamo živi glasno i bučno. Karirani dugonogi stranci, lako prepoznatljivi po pastelnim odjevnim predmetima, debeli i mršavi, sportski obučeni, najčešće pjegavo-ružičastog tena te naglo preplanuli, vodenastog pogleda, tankih vlasi, naručuju sladoled ili kolače. Uglađenih kretnji, specifično ljubazne boje glasa, dajući prednost svakome i svačemu, u plesnom koraku english valcera, zaobilaze sve oko sebe spretno, dok ih autohtoni sirtaki udarci u koljena ili rebra zgromljavaju i naguravaju amo-tamo. Miješaju se imena Fritz, Rose, Jane, te Herbert, Angelika, Thomas sa Georgiama, Tašúlama, Vasilisima, Lέnama, Konstantίnosima i Lukasima.  Elate, pare, dose, vale, parakalo, miješaju se sa come, take, give, put, please, komm, bitte,…Različite manire,  intonacije, jezici i boje glasa te decibeli izgovorenog miksaju se u roladu multinacionalnog teka koja je također gurnuta u gusti šećerni sirup.  Ljudska štruca pliva šećernom masom, nabijena i sabijena sa svih strana. Kao velika smeđa gusjenica koja još uvijek želi isplivati iz šećernog sirupa, plivamo svi kako tko zna i umije. To je isto kao kad bi se čardaš plesao s malo tanga, valcera, baletnih pirueta, twist-a, sirtakija i marša mažoretkinja. Tako i svi mi ovdje vibriramo svojim vibracijama. Toliko čudesnih stvari na okupu, toliko životnih priča! Sarine oči gutaju i ližu sve sladolede servirane oko nas, pa čak i one u prolazu. Armanijevi sramežljivo i pozorno uživaju u ledenoj slastici, blijedih lica i veselog pogleda. Dok je to aprilsko slađenje sladoledom prerano za mene, svojim ćudljivim grlom, sličnim očevu, uživam u sirupastom končanom kolačiću. Žvačem kosmatu futrolu, končići otpadaju, lijepe se i oblažu grlo. Presladak i napuhnut sirupasti kolač ispirem s dva decilitara vode. Šećerni trag končano grebe moje ždrijelo i gotovo me uguši. Sitne kristalizirane končiće nikako da progutam, grebu me i grebu. To je bio jedini kolač kojeg bi naručivala i jela, a slastičarnicu sam nazivala šećernim ponorom. To bi bilo za naš standard preslatko, a ostale slastice je nemoguće opisati, jer bi lakše bilo jesti šećer žlicom nego li degustirati sve ostale zasićeno slatke delicije.

U slatki ponor iznenada pristiže vitka i prelijepa, strankinja (Ksέni). Scenarij je meni već dobro poznat. Samo promatram da vidim reakciju svojih prijatelja. Graciozna djeva u vintage look-u ne samo što je sneno prekrasna nego i zavodljivo i neobično obučena. Aha, izjavljujem, stare i moderne stvari u kombinaciji s nedužnim pogledom pohlepnih vibracija. Luda kombinacija, komentiramo njen stil vidno svi zadivljeni. Meni je pred očima Carnaby street i svi londonski second hand shopovi koje sam znala a prodavali bi divlju, prastaru i starinsku garderobu zapetljanu s ultra modernim trendovima. Do nas je  dopire i njezin blago opori, zeleno cvjetni miris.

Grci su osupnuto zaintrigirani svemirskom ljepoticom, raširenih dlakavih nozdrva, dok se njihove debele, iskolačene oči kotrljaju amo- tamo, gore-dolje, lijevo-desno. Čuje se komešanje, ja bih rekla i škripa zubi, a ona oblijepljena očima samo zanosno trijumfira dok muški rod znojavo misli. Rojevi misli, kao debeli bumbari presreću misli nas, običnih žena, dok se u muškim kaotičnim glavama odigrava prava olimpijada. Muškarci, stari i mladi, visoki i mali, grebu, glade kudrave ili orahovim uljem sjajno-zalizane glave, stišću šake, grče prste, protežu se i rastežu, stolice postaju tijesne, a koža sve napetija. Burme se razvlače, skidaju pa opet navlače. Stolice, košulje, hlače, zrak, sve je odjednom pretijesno. Tko će prvi krenuti? Ugrožen ženski rod je stisnut sagnuo glave, predaja je bila očita, dok se muška kopita  i dalje  bruse o pod pa svi oni postaju u tren divlji satiri jednako izobličenih lica, preplavljeni pohotom. Sve se uskovitlalo. Bome, sjaje se i oči našeg Armanija. Kao horda pohotnih bivola u magli prašine i pare koju ispuhuju, odmjeravaju nevinu žrtvu. Slatki miris slastičarnice zamijenjen je erotskim i životinjskim notama. Rekla bih da je jedni skidaju od sandala prema gore a drugi obrnuto. Mr. Armani se sav nakovrčao, kao da su mu friško skinuli viklere, kovrčaviji je nego ikad prije. Kao kovrčava mokra ovca pred striženje, milosrdna i podatna, izvijena vrata, čekajući prvi rez, rez striženja ili klanja, što ovci biva svejedno, naš se Armani izvija u stolici. Promatram reakciju prisutnih. Već se ističe jedna mlada Grkinja. Jako ljuta i znojava lica dozivlje muža. Jάniii, urlik bolne i veoma žuto-zelene ljubomore prolama se radnjom i prefarbava kompletnu scenu. On je ne čuje, naravno, dok im djeca nogom razbijaju teglu i čupkaju cvijeće. Mala Efi i Hrisόstomos /Zlatousti/ veoma su nestašni. Njihov otac je zabrazdio. Izgubljen u v prostoru i vremenu pohotno i nijemo gleda ljepoticu. Stežu se njegovi dlakavi prsni mišići, poskakuje debeli lanac zapleten u dlake,  moćan i tipičan simbol muškosti na zapadu. Janisova do pupka skoro nezakopčana košulja  te grč njegova lica kao da  govore već znanu priču. Janis je zaboravio da je u braku, da je otac i da je sa svojom ženom na sladoledu dok dugonoga pantera odvažno prijeti. Ona prijeti svima, mami ih u arenu na gladijatorske igre bez granica, a izgleda da svi oni  na isti način  doživljavaju ponuđen flert. I svi su  spremni zauzeti svoja mjesta, već su se odrekli svega, samo da dopru do nje. Vretenasto žilava, blago naglašenog gimnasticiranog sportskog look-a, svijetli bakreno zlatnim tenom. Blond, baletno provlači prste češljajući kosu otkrivajući botičelijevsku ljepotu. Komadići voća padaju sa stola, ukrasni suncobrani se tragaju i drobe do najsitnijih dijelova, dok ribana čokolada, pistacio i sjeckani bademi više ne krase ledene obronke. Guta Janis sve proždrljivo, miješa žlicom voćni kup, opet mahnito guta, guta Janis pohlepno, guta Janis našu strankinju. Nervozni pokreti uz ispuhivanje uzavrele pare iz samog dna utrobe nagovještaju lom.

Žena ga požuruje a djeca već razbijaju sve pred sobom usput prstima degustirajući sa svakog stola ponešto. Janis se sjaji kao Aladinova lampa, guše ga lanac pa čak i otkopčana košulja. Janis bi najradije sve to potrgao i skinuo sa sebe te poveo ljepoticu put ljubavnog labirinta.

Presađivanje cvijeća samo što nije započelo, vlasnik već nešto nazubljeno mrmlja, pluća su mu puna i uzdignuta kao balon, glava zadebljana, žile iskočile, slina mu se pretače a znoj lašti jedan podeblji madež dok svi mi čekamo veliki prasak. Dimitris, vlasnik radnje, žvače pjenu negodovanja i guta višak sline. On mora također  vidjeti svoju šansu u svemu što se događa. Stari, umiljati debeli vuk teško skriva svoju ćud. I on bi u napad s nekom ponudom slatkom ali ga žena odvlači u kuhinju treskajući ga kuhinjskom krpom smotanom u kuglu. Kao topovsko tane zaranja smotana krpa u leđa dobrohotnog debeljka.  Mrko ga zgrabila i debeljko je nestao kao u crtiću, samo bi trebalo iscrtati oblačić prašine s potrganim hozentregerom i evo, jedan kadar bio bi riješen. Valjda on ne miješa kreme i kremúle (deminutiv, kremice) ili riba čokoladu, pomislih. A mi, još malo pa smo na redu za degustaciju. Primjećujem da se žurno jede, prije nego li se dječji prsti zabodu u sredinu kolača ili sladoleda. Stari stranci zaprepašteno i odbojno, s visoka i u čudu gledaju paradu kojoj izgleda kraja nema. Žena, čujem da je Vaso, nemoćna i ljutnjom vođena, razvlači i navlači djecu za kosu i majicu, galami i udara ne gledajući gdje i koga, dok zalizani tata ponire sve dublje i dublje, sanjareći štošta. Odmiču se stranci svojim plesnim koracima dok kupovi „pastelnog leda“ brzo i prisilno poniru u njihove vrele utrobe.

U velikoj vitrini, smeđe i natiskano plivaju naduti sirupasti kolači u gustom, ljepljivom sirupu, u ogromnim/svemirskim poslužavnicima, punim sjajnog šećernog mirisa. Djeca prljavim prstima glade staklenu vitrinu, a pogledom  žmiču sirupaste kolače. Vlasnik je van sebe, zarinutih prstiju u sklupčanu kuhinjsku krpu.

Baklave potopljene uz kadaίfi gljikό (kadaifi slatko – končani slatkači, Antonijov naziv) koje bi, u Gabrielinom i mom žargonu, zapravo bili gadafi kolači. The Greek pastry with nuts and syrup. Končani slatkači nijemo bi i bundasto ležali, slatko se sjajeći i čekajući na svoj red u svom otmjeno jantarnom sjaju kao umorne, polegnute i kosmate futrole pune raznolikog zrnja, zarolane u sjajne končiće. Kao da na svakom koraku tajanstvena Arijadna nešto zamata, premata  ili odmata. Sirup staklasto žmirka svakome u prolazu, sve se cakli i prelijeva, sve poziva kupce na slađenje. Trίgona (nešto poput trokutaste vanilija kremšnite, ali jako slatke) i rάvani  (sirupasti grisni kolači) svijetle u svojoj žutoj i toploj sunčanoj boji. Medenjaci ( Mέla makάrona) natopljeni medom, najfiniji na svijetu, debelo i naduto, slatko mirišu na med, klinčić i cimet. Nizovi pastelnog rahatluka izdižu se kao neka modernistička građevina. Visoke staklene posude elegantnih oblika ispunjaju staklene vitrine, a ogledala ih umnažaju. Tako je umnožena i naša prelijepa strankinja koja odabire kolače, a mi je gledamo sa svih strana.

Mlada posvađana obitelj otišla je s velikom galamom. Tobože, djeca su kriva, ali vidi se da će tata položiti račun doma i da će se zalizana glava kudravo svađati i koješta obrazlagati. Naši pogledi sad naizmjenično i nijemo lutaju po vani pa unutra, dok končani kolač puni usta Prekrasne. Slatko inje se rastapa u  njenim ustima i stapa je sa svima nama i Arijadninim klupkom. I ona će se zaplesti u kojekakve konce, slatke i gorke, pomislih, i bezglavo lutati labirintom kretskim. Odlaskom male ali bučne obitelji kao da je više zraka ostalo za nas, a prostor se odjednom raširio.  Što matirano, što zamagljeno ili zaleđeno, pastelno i jarko privlači poglede prolaznika pa je ulazak Prekrasne bila kap previše. Ona najednom odlazi ovijena tirkizno-zelenim velom do poda. Škripa naših vratova s velikim očima prati je u stopu. Svi smo  mi  sada debeli, naduti medenjaci začuđenog pogleda. Svilenim korakom netragom nestaje duž aleje bijelog oleandra. Samo njena marama nam maše. Cvijet nestao u cvijeću, prozborih. Stakleno zrcalni prostor svojom sjajnom bjelinom prizivlje nove goste. Nove prekrasne i manje prekrasne dolaze i odlaze. Grci vole žene, vole goste, strance, turiste. Oni jesu pravi ksenofίli, obožavatelji stranaca. Žive od njih, a grčki je turizam upravo zbog toga i osebujan. Sve za gosta, kao da se jekom raznaša po cijeloj Grčkoj.  Ta izreka u Grčkoj zaista vrijedi ali moram iskreno reći da Turci ne zaostaju svojom gostoljubivošću. U njihovim staklenim  prostorima, punim ogledala, veoma je zgodno kad se  iznenada u ogledalu opazite. S čuđenjem zaključujete da vam je netko pored ili iza tako sličan, gotov isti. Nekima, pak malo otkačenijima, čak treba reći da  to zapravo vide sebe.

Pogledima oblijepljeni, odlazimo i mi u malu šetnju. Potiho, Gabriela mi dobacuje da pogledam Mr. Armanija. Kao ginjola, klati se i jedva hoda, odsutan i zamišljen, očito pod jakim dojmom Prekrasne. Što li će piskutava ženica Chanel na to reći, pitam se. Njezin slatki miris Chanela  stiska ga i žmiče, bezglasno vuče i navlači, ali on je još uvijek negdje drugdje i jako trom. Njegove su se kovrče prisilno izravnale, a lenonovske naočale pokrile zanosni i zamagljeni pogled uzbuđenja. Njegov prsni koš se  bolno napinje kao mijeh i teško dolazi do zraka. Koješta nas odaje, a da toga često nismo ni svjesni. Ruke mu vise, kao da nisu njegove i djeca iz razvlače kao Popeye Olivine . Iz jedne diskusije ulijećemo u drugu pa mali Armanijevi ništa ne razumiju, već srdito kolutaju očima, vrteći se na svojim tankim vratovima, kao goluždravi ptići, naravno, ne razumijući naše dobro šifrirane komentare. Odlazimo niz aleju oleandra.

 

Blaženka Križan
O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*