O more…

KOLUMNA

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

 

8:00 am – 14 pm

Volim promatrati ljude. Pa tako, eto sada promatram tržnicu i sredovječnu damu s cekerom i vrećicama natrpanu i zatrpanu do grla, a gurka još i kolica. Elegantna, maniri bečke škole, prolazi i privlači pozornost na sebe. Pas na špagi s mašnom jedva  ju sustiže. Veselo skakuće i njuši mnoštvo nožica  u prolazu. Debele i tanke nožne prstiće iz sandala, natikača, japanki, ortopedskih salonki, lakirane noktiće ali i one zadebljale gljivaste. Gležnjevi tanahni, obli i otečeni, crni, bijeli ili pečeno crveni, gmižu unaokolo od štanda do štanda, ne bi li našli povoljnu hranu. Njuška psić unaokolo dok ga rojevi mirisa salijeću i zbunjuju. Voće, povrće, ribe, mirodije, vino, znoj kupaca i prodavača, furešta, starosjedilaca, stranaca iz daleka i  izbliza i gastarbeitera variraju na skali od friško istuširanih, neopranih što bazde na sinoćnji tulum i na miris čistih svetica, čipkasto uštirkanih, ispeglanih i s blagom kolonjskom vodom namirisanih. Miris dame u prolazu, miris je dojučerašnje svetice – prerezana grana magnolije-nasmijanih usnica, do pola lica skrivena iza velikih naočala, nestašnih uvojaka, s ogromnom pamučnom maramom, šarenom košuljom i lanenom suknjom na preklop, ona zastaje gotovo kod svakog štanda, dok bi joj stopala odmarala u plutenim sandalama. Iz jedne me njezine prozirne vrećice zabezeknuto gleda velika hobotnica, raširenih krakova, kao u bunilu, natrpana, zatrpana i stisnuta, možda je još i poluživa. Bljak, ljigavo iščitavam na licu djeteta u prolazu. Strahotan prizor jutarnje, ružičaste borbe za opstanak, rekla bih. Ona, kao da žvače najlonsku vrećicu, kao da je krakovima gužva i gura u svoju trozubu utrobu.  Proziran, a tako očit prizor smrti  prolijeće mi glavom. Tu si i brkati škampi, kao neobična mala nalickana čudovišta; natiskani su i raznoliko razbacani i kao da mi namiguju, kao da spremaju neku psinu za odvažnu damu. Oni se očito spremaju osloboditi hobotnicu i zajedno  s njom pobjeći put mora ali tu je psić, mali nestašan vragolan, koji povremeno zalaje, njušeći ih. Njuši ih i laje ali s velikim oprezom i durenjem. Hobotnica pruža svoje krakove u veliki zagrljaj, ne bi li ga obgrlila, ali bezuspješno. Njezini pipci, kao usisivač prianjaju i žmiču vrećicu, zalijepljeni o najlon stravično povećavaju tjeskobni prizor.

Prizor smrti u vrećici šeće gradom. Sa svakim lavežom psa vrećica   postaje sve veća i ružičastija loptasta, ljutita gruda. Pas se duri tom okruglom stvoru i klimajući uzmiče. Za njega je hobotnica kao za nas vanzemaljac, komentira dijete. Niz plavo – bijelih, prugasto srebrnastih ribica nijemo leži, posložen i sjajno gladak, kao sedef,  svijetli i miruje. Izbočenih usnica, poput legendarne BB., kao poljubac pred laku noć, kao poljubac pred smrt, ljeskajući spavaju. Jedna zlatna sunčeva traka ih presijeca sve odjednom i u nizu ih omata svojim sjajem. Riblji san uz proziran i ljigav prizor s hobotnicom, uokviren je šarolikim voćem i povrćem.

Na rubu placa, u sjeni štanda s cvijećem u zagrljaj joj jurnu mladić. Pseto ne laje dok se dva prekrasna osmjeha grle. Majka, sestra, teta, ljubavnica, svetica,… nestaje nadomak duge sjene  čempresa tik uz ljeskanje tirkiznog mora.

14:00 pm

More je prazno, famozna konstatacija mojih roditelja. I doista, ni čamca, ni ribiča, ni kupača. Sunce samotno caruje na morskom staklenom klizalištu Kijca. Vodeni podij se lijeska kao najljepši kaleidoskop na svijetu. Mesnato opori miris bilja bulji i stisnuto čeka. Niz cvjetnih grmaka žmirka od silne vrućine dok bi prignuti tamarisi cijelo poslijepodne veličali svoju sijenu. Vrijeme je odmora i hladovina uživa sama u sebi dok cvrkut ptica nehajno skače s grane na granu. Zbor neumornih cvrčaka nezaustavivo nadjačava sve prisutne slane akorde. Stijene okupane morem opet se sunčaju, suše i opet moče. Vrelina sunca uspavljuje sve biljke, stabla, grmlje, nasade, cvijeće je nagnulo glavice, zažmirilo i odmara.

16:00 pm

Na plažu do mene dolazi Ona, mladi curetak, strankinja, nabildana, strogo zašiljenog i podcrtanog pogleda. U travi do mene prebire po časopisu. S križ kraš razapetim i napetim crnim sportskim kupaćim kostimom krcka crnu šnitu kruha i još crnje kekse, drobi ih i guta. Grglja s vodom, pije je i pljucka. Ceremonijal se ponavlja u nedogled. Jedna mrkva, jedan keks, kruh i voda da li su užina ili zaostali ručak, ne znam. Glavu joj pokriva 105 zlaćano ispletenih pletenica a kroz guste, slamaste šiške zlobno i zašiljeno vrluda zelenim pogledom. Kao iza roleta, pogled joj šeće amo – tamo. Hanz joj prilazi, veoma mršav, mršaviji od bicikla kojeg gura, pjegav, pirgav i prištav. – Ja und…- intonacija uznemiri i mravce. Narančasta kosa mu pernato leprša iako je jednim djelom stisnuta trakom te negoduje zbog razlivenih pjega. Speedo s njegovih kupaćih gaća poziva na plivanje ili čak pravi trening. Ona nevoljko i bez riječi odlaže već prisilno sklopljene stranice časopisa na mokri ručnik. – hOlidays – odštampano je bijelim pisanim slovima na njezinom plavom ručniku sa ogromnim, štampanim slovom – O -. To isto slovo, razjapljeno kao gubica nemani, gotovo da će progutati časopis, naočale, sve gladne marljive mravce oko nas pa čak i mene ako ne pripazim. Ona obuva plastične crne sandale za more, svih 105 pletenica slaže u jedan gigantski konjski rep pa kao s tempiranom bombom na glavi, odlazi u more. Trag stopala  joj  nestaje u sitnom šljunku. Nestaju oboje, progutani plavetnilom boje tinte. Mravci brže bolje jurnu na skupljanje zimnice, namrvljene mrvice kruha i keksa.

Veliko, začuđeno – O – s plavog ručnika nasitilo se priča iz časopisa, pročitalo sve redom pa čak i ljetni horoskop te je zadovoljno i zabezeknuto unaokolo buljilo. Kao kripl, zgrčen, slani, presušen i zapečen ručnik ostao je ležati, spavati do kasne ure. Pisana slova s ručnika zgrčeno i zgužvano su polijegala tvoreći neobični, zgužvani anagram. Jedino se slovo – O – razjapilo, raširilo, čudilo i uistinu čekalo vlasnicu – vrsnu plivačicu – koja netragom nestade. Slovo – O – se čudilo cijelo poslije podne do besvijesti, brinući se o vlasnici podcrtanog pogleda. Ona nestade do zalaska sunca, da bi je isto ipak dočekalo dugog i radosnog uzvika, bijelog kao snijeg.

Slovo – O – ovalno, napuhnuto i zabrinuto ležalo je i u meni, toplo i zaobljeno ispunjalo je moju utrobu do puknuća. I napokon – O – tu ste, hvala Bogu, – O – stigli ste konačno, ovalno – O – razlijegalo se u svim smjerovima,  cijelom plažom. – O – ne utopiše se, vibrira zrakom i postaje sve manje i manje, taman takvo da ponovno zauzme svoje mjesto na  ručniku do mene.

Vratili su se nasmijani, mokri, umotani u njezine pletenice, bezbrojne i tanke kao gliste, skliske i sjajne dok bi njegove pjege odvažno zaronile u ručnik pa u njezin zagrljaj a tek onda na bicikl. Sa zalaskom sunca, mokrih šiški, nepodcrtanog i umiljatog pogleda, zelenijih očiju nego prije, ostavljaju mi narančasto sjajni trag niz aleju oleandra prema suncu koje samo što nije zašlo.

23:00 pm – 4-am

A sad bi kroz male prozorčiće virile stare nagužvane, srebrno kose bakice –  none nespokojne i umorne od dreke i galame. S čuđenjem bi bez glasa prekriženih ruku zazivale sva božanstva samo da se ludilo decibela smanji, ali njihove bi prekrižene ruke neuslišanih molitvi ostajale na prozorima do zore kao sjenovita raspela među čipkama.

Tresle bi se i poskakivale rasvijetljene uličice, odskakali krovovi, padale lampe, njihala se stabla, turirali, tulili i škripali bi motori, dok bi sladoledne kuglice kao mali ledeni i fluorescentni meteori i dalje letjele zrakom i pločnicima. Oznojena vreva ljudskog mesa u vreloj gužvi kao putujući mravinjak gmizala bi čas gore čas dolje niz ulicu i tako u nedogled, skoro pa do jutra, te razjapljenih usta  i vrele utrobe hvatala kuglice sladoleda. Čulo bi se negodovanje stanara, meškoljenje ljudi po balkonima, terasama, zavjese bi se odmicale, pomicale, razmicale ali divljanje iz kafića i disko klubova, ne bi prestajalo do najranijih jutarnjih sati. Neki sretniji bi ipak zaspali, neki bi čak i umrli u suludim noćim morama agresivno detonirajuće muzike, a neki bi šetali po terasama psujući do neba i natrag, prijetili glasno gledajući gore prema nedužnim zvijezdama, koje bi odmah prestale žmirkati, neki bi pozivali policiju, lupali na susjedova vrata, nabrajajući i prebrajajući i žive i mrtve i sve ono što će im se dogoditi.

Naravno od policije ni slovo – P- ne bi stiglo u pomoć i ono je na odmoru. Geslo da turista treba zabaviti, nešto mu ponuditi, razonoditi ga, pa makar ga razvlačiti od jutra do jutra, pa makar ludovanjem sve uzbunili, makar stanovnici poumirali, psi po terasama podivljali, makar u jednoj, jedinoj sezoni sve razorili. To isto geslo svojom nesmiljenom brutalnošću priča priču o bukvalnosti razonode i zabavljanja .

4:00 am – 9:00am

Spavamo s turbulentnim snovima podmorja i svih pojedenih riba te usrkanih školjki, brkatih i okatih škampa te nejakih kozica. Svi oni uredno rastežu naša tijela po krevetu u svim smjerovima. Cijelo tijelo pulsira pojedenom živinom, oznojene plahte bazde mirodijama, od zadaha pijan jastuk kao mrtav leži dok vreli propusi dirigiraju ritam disanja ili ne disanja u sparnim sobama koje mrcvare site i umorne goste, bogate i siromašne. Ritam pulsiranja nameće i zalutala dreka, vriska i cika, psovke, pijani šapati i nemoralne ponude, svađe ljubomornih ljubavnika koji se razračunavaju po vrelim besanim noćima. Ritam agresivne muzike otvara i zatvara prozore, trese stepeništa, zabija škure duboko u zid, lete debeli stari čavli, dižu se plitki krovovi, plešu antene kao sramežljive balerine, dok satelitski tanjuri prestrašeno zure u nebeski svod. Ta agresivna muzika svakako nadjačava pomorsku odiseju pojedene hrane, koja nikako da se smiri i smjesti.

Prestravljeni škampi i rakovi u grču stišću sve oko sebe u debeli čvor. Sve pojedeno uredno je smotano, namotano i premotano mediteranskim biljem te ne nalazi mjesta a ni mira u kotrljajućoj utrobi koja bubnja i bubnja. Gusari i darkeri, motoristi i pankeri,  vampiri i vodeni skijaši, svi oni prolijeću našim snovima, isprepliću se s Olimpijadom, hostesama, koncertima Dylana, Cohena, sve barbike svijeta su mažoretkinje u beskrajnom nizu, svi marširaju primorskim uličicama kao babuške poredani, jedan- dva, visoka – niska, debela-mršava, staro – mlado,… pa opet jedan…dva, jezici se prepliću, raspleću i zapleću, svi tutnje nekamo, nahereni, nacereni, opijeni a tu negdje vidimo i sebe te se užasnuti uz vrisak budimo mokri i zbunjeni, te iz jednog košmara ulijećemo u drugi, turistički, ulični.

 

 

 

 

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Već zasigurno godinama nisam pročitao tako dinamičan opis. Prava “poslastica” za literarne gurmane…
    Savršeno!

Komentiraj

*