Na otoku Rodosu-Lindos

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Iskrcavamo se na otoku Rodosu. Sigά, sigά; polako, polako, viče Sara.

Trebala sam povesti sinčića, odzvanja mojim tijelom, sve je dobro  prošlo. Ponovljeni monolog zaokuplja moje srce i misli. Bademaste  i nasmijane oči Antonia sjaje preda mnom kraseći njegovo nasmijano lice i moju putanju. Taj sjaj  me prati i ispunjava milinom.  Nisam se usudila povesti ga na tako daleki put. Pretjeran strah i odgovornost okovali su me lancima. Doma na stolu ostavljam arak papira s detaljima rute, s adresom Antonia i s informacijom da ni od koga ništa ne potražujem, a niti nikome ništa ne dugujem. Just like…, If I…, If something…

Tek sada brojimo katove broda-grdosije sa strahopoštovanjem. Sara izbroji čak 78 šlepera. U redu čekamo na  naše automobile. Njih je preko stotinu, viče ona prilazeći nam štrkljasto u šarenom i neobičnom outfit-u. Slojevito obučena u jarke boje, vretenastog hoda, kao da je sišla s Anda. Uvojci njene crne svilene kose lepršaju na sve strane. Šake smotane u odjeću, skrivaju pogrizene nokte poput sjemenki zdrobljenog suncokreta. Da je nešto je smislila, to se vidi po njenom licu, hodu i gestama. Poriv da želi dominirati isijava iz nje i širi se koncentrično. Svi mi na neki način obilježavamo svoj teritorij i želimo nekome biti jako važni. Sara je započela svoj pohod dominacije sigurno i odlučno.

Naglim zaokretom presreće djecu Armanijevih, dok njezine usne postaju sve izbočenije. Tražeći pogledom roditelje, djeca se  natraške povlače. Ona se mršti i izobličeno smije, izvijena na jednoj nozi dok teško održava željenu ravnotežu. Njena teatralna poza nas poziva na scenu. Mi smo svi kulise, što pokretne, što nepokretne, koreografiju je osmislila, ali dirigentsku palicu nema. Dohvaća grančicu mimoze i maše. Ukorena, lukavo šeće okolo. Djeca joj upitno i nedužno prilaze, kao da su neprimjetno povučena bačenim lasom, omčom koja još ne steže. Gledamo i mi. Mame, spremne na raspetljavanje bačenog lasa, strpljivo promatraju. Gospodin Armani je u svom filmu; čas lista brošuru čas naš plan rute, a usput i lašti naočale. Da je sad Antonio ovdje, već bi sve bilo jasno. Armanijevi bi već na brodu shvatili da su oni tko je tko. A kako ga nema, Sari će biti malo teže ovladati situacijom. Malo starija od njih, lukava i sigurna u sebe, a k tome još i odvažna, spremna je na sve. Budnim okom pazim na njezin nasrtaj, dječja posla, ali žao mi je mališana.

I kao što vidim, odstupanja nema. Naredbe i molbe su izrečene, što se i vidi  po njihovim očima. Tiha konverzacija nije završena. Djevojčica Armani sliježe koščatim ramenima, blijedoplava pogleda zalijepljenog za svog brata. Kao u stripu Alan Ford situacija postaje mutna, nešto se sprema, speech bubbles, konverzacijski balončići-oblačići ispunjeni su samo znakovima interpunkcije. Debeli i nabrekli, vise u zraku, njišu se i prijeti im prsnuće. Mali Armani kao da se sav nakovrčao od čuđenja. Što li je izrečeno? Oboje zalijepljeni jedno za drugo, okruglih i ping-pong očiju, nijemo je promatraju. Gazdarica situacije se konačno predstavila. Njezine pretenzije su jasne, granica je postavljena, oni postaju njena pokretna i nepokretna imovina. Armanijevi se ubrzo namataju oko ruku roditelja. Kao bršljan spleteni šeću rivom ne ispuštajući roditelje iz ruku. Potajice je promatram. Nešto je “zakuhano”, to vidimo i osjećamo svi. Gabriela dobacuje dobro poznato i posebno intonirano, Sarrra!!!  Prijeteće , kotrljajuće r upozorava na neku nepodobnost, na potrebu da se Sara istog časa posloži.

Vozeći se Alejom mimoza neobičnog mirisa, tražimo prenoćište. Otok je prepun limuna, maslinika i niskih stabala mimoza. Zamišljam otok s tri tisuće kipova…fascinantna spoznaja. Tu je i nadaleko poznata Dolina leptira. U njoj se ne smije pljeskati, jer inače leptiri  ugibaju. Šećemo dolinom s prstima na usnicama. Čuje se samo, pssst. Leptirima ostavljamo mrvice mog kolača od mrkve i odlazimo razgledavati otok.

Íne to kéik tu Antόnio, den ksérete típota!  – To je Antonijov kolač, ništa ne znate! – dobacuje Sara djeci Armanijevih. Ukoreni na grčkom, u čudu je gledaju.

Eláte, eláte petalúdes, – Dođite, dođite leptiri, pijevnim glasom nastavlja Sara mrveći kolač.

Ίme i daskála, endáksi? – Ja sam učiteljica, u redu? – obznanjuje mališanima. Još nenavikli na grčki jezik, oni klimajući stupaju, širom razrogačenih očiju. Promatramo novonastalu situaciju. Sara, autoritativna, s počešljanom punđom, naočalama i brošurom otoka Roda stupajući tobože razgledava okoliš. Djeca su već pod njezinom kontrolom. Veoma mila gospođa Armani u plavoj, ručno pletenoj etno vesti i jeans suknji A-kroja s uredno počešljanim repom, pjegava i nasmijana, prhkim se i piskutavim  glasom obraća djeci. Kao da vježba neku muzičku dionicu van njenog dometa. Sopranistica će briznuti u plač, pomislih, ne jednom. Pjevajući ih dozivlje, a njihovi razgovori su edukativno intonirani šapati. Vjerojatno ih ohrabruje jer Sara žari i pali. Doživljavam je kao country glazbenicu, samo što joj nedostaju kaubojske čizme i gitara. Karirane košulje imamo, pa je tako obuvam i smještam u nekakav veseli i bučni američki country club.

Gospodin Armani je visok, mršav, kovrčave smeđe kose, s naočalama  lenonicama  i okrugle glave, nekako ovčjeg izgleda. On je The Man, među nama, jedini odrasli muškarac i vođa puta. Odrastao je u Egiptu, pod strogom paskom arapsko/njemačkih regula,a i internih regula njemačke diplomacije. Svi oni su ljudi iz njemačkog konzulata, moji dobri prijatelji, tek doseljeni. Armanijevima pomažem s grčkim jezikom s njihovom djecom namatam/prematam svoj njemački, a s Gabrielom i Sarom već godinama unakrsno pričamo na tri jezika. Armani svakako želi upravljati ovom našom Odisejom, on i dobiva svoju šansu. Netom stigli iz Burme pričaju nam famozne stvari. Uživamo, a Gabrijela nudi posjet Keniji i Ugandi, veli iduće godine, a Armanijevi bi opet u Burmu. Sumnjam da bih se usudila pridružiti im, a i financijski mi zvuči nedostižno. Mr je u kariranoj košulji i bermudama, uredno posložen, veoma organiziran, s nizom Bic penkala u džepiću košulje te brošurom i  rastvorenim planom našeg puta, Mr Armani premješta svoj pogled s jedne na drugu, pa na svoju ženu. Njegova supruga je veoma mirna, umiljata, čak pomalo preskromna i bezbojno tiha, uvijek u šapatu s djecom, a mi, buntovnice, malo strože odgajateljice, želimo eksperimentirati, sve malo začiniti, pa ga koječime iznenađujemo već na otoku Rodos-u. Naše ideje ga zaprepašćuju, van su pisanog plana rute koju je on osmislio, a mi jednoglasno pohvalile te prihvatile. Još nismo prešli granicu a već svašta novo izvire, nove želje, novi planovi. Čim smo malo same, odmah se nešto nepredvidivo događa i rađa pa on zabrinuto klima glavom. Malo promjena ne škodi, dodaje Gabriela. Naš ga avanturizam plaši. Unmöglich, nemoguće, odzvanja za nama. Odlazimo svojim putem. Spavamo na drugom kraju otoka Rodosa, u jednoj od uvala. Lutamo i dio dana provodimo u vožnji otokom, istražujući ga. Prijateljica mi nudi da vozim, ali odbijam. Dug i neizvjestan put je pred nama i zamalo da nismo u Maloj Aziji. Bez vozačke sam, ali sam nekoliko puta vozila Fiestu Halkidikijem te gorjem Pindos. Oštri zavoji slavnog proročišta u Dodonji zalediše mi krv zauvijek. Na sredini serpentina sam jedva održala auto na cesti te stala na malom odmorištu, na rubu ponora. Naša zadnja fotografija bi u tom slučaju bila iz proročišta Dodonje. Ja  u ponču, ležeći na jednoj stijeni a Gabriela i Sara u pozi give me five pored stupa. Nekoliko stupova slavnog proročišta onako sa strane i to je sve što vidjesmo i oko čega se dizala panika cijelo popodne. Ti kάnete palji? Što opet radite? Čulo bi se Sarino otegnuto, nekoliko puta ponovljeno pitanje. Fotoreporterke, doduše amaterke u akciji, naginju se i zaobilaze  stupove, fotografiraju iz svih mogućih kutova jer sve mora ostati zabilježeno. Ranoproljetni photo session je na svakom koraku, a mi pune ideja za poziranje. Doduše, sve je slikano izdaleka, običnim fotoaparatom. Šteta. Ali to što imamo od posebne je važnosti i u albumu Hellάda.

Armanijeve susrećemo u gradu Lindosu. Bjelina grada začuđuje. Opet, unmöglich, ja und, odzvanja odsmijani osmijeh čim nas sreću. Imamo priču, obavještavam ih, poplava u pansionu, strka i iščekivanje jutra s vodom do gležnja. Opisujemo preneraženu debelu gazdaricu Šulu velikih ispupčenih bjeloočnica i širokih, mlohavih stegna kao raspuknutu, pečenu i dlakavu jabuku. Tamnim i kosmatim rukama, gladila je svoje zabrinuto i iskrivljeno lice kao isukana bizantska ikona. Jad, tuga i njezine oči do poda.

Odlazimo iz pansiona noseći sa sobom njezin užasnuti tragikomičan lik obavijen bujicom jaukanja, Po, po, po, Theόs mou; Joj, joj, joj, Bože moj. Smiju nam se i rugaju Armanijevi, trebale smo ostati s njima, zaključuje Mr Armani uperivši prst prema nama. A fried apple veliš, smije se naglas, obraćajući mi se pitanjem, gdje sam samo našla takvu poredbu. Prešućujem odgovor, a u mislima mi izranja slika tepsije s pečenim, nabubrenim i raspuknutim jabukama. Jedino dodajem, da bi nam bilo monotono polagano puzati otokom u maloj hordi. Smije se Gabriela mojem opisu. Mali dječji vrtić, dodaje. Horda, puzati, dječji vrtić, odzvanja oko nas. A poplava? Opet se smije i hihoće. A tek dlakave, raspukle jabuke,… Neodgovoreno pitanje kao da nas slijedi, poplavljen i bez komentara oblačić šeće s nama, nad nama je kao suncobran, iskrivljen i čeka da se konačno izjasnimo. Dio dana smo ipak zajedno, struji našim glavama. Dovoljno, zaključujemo jednoglasno ali potiho. Konverzacija očima je ipak nastavljena. Prstima komadamo pite kupljene u prolazu, uštimavamo yesno odgovore i komentiramo viđeno. Sara se masti kreatόpitom, pitom od mesa, Gabriela hortόpitom, pitom od povrća, a ja tirόpitom, pitom od sira.  Svaki čas dobivamo udarac u rebra, pod rebra, a sorry, signomi, pardon su kao zvučni signali. Ništa novo. Nastavljamo s komadanjem i drobljenjem pita kojima nema premca, zaista. Lukumάdes mirišu unaokolo, male medene fritule sjaje se kao špekule, kao tigrove oči, ukrašene medom i mirisnim cimetom. Brišemo masne i slatke prste te pogledom tražimo nešto artistik, moli Gabriela. Flood, can’t believe, čujemo nanovo kako se Mr Armani naslađuje spominjući opet poplavu. Epikίndines ginέkes, opasne žene, analitički nas promatra i frflja na lošem grčkom. Pjegava ženica ga pušta da frflja, piskutava i ljupka na svoj način. Dječica prozirna kao celofan, upitnih i uvijek jednako vodenih pogleda špekulasto prate naše razgovore, pregovore i dogovore. Ne razumijući sve, tek polovinu izrečenog, mimika dječjih lica odaje zabrinutost. Poplavu očito smještavaju na mokar dio kugle zemaljske, valjda ne misle da ćemo se sad mi, malim trajektom uperenim prema Turskoj, potopiti. Mrs Chanel preuzima komandu, raspetljava i razjašnjava situaciju. Djeca nas prate pogledom, mirnijeg lica. Konačno nešto artistik, neobičnost lebdi zrakom, dok galerija slika izranja pred nama.

Ulazimo u  privatnu galeriju; pop-art razvučen na platnima, divlji murali preko fasade i vanjske ograde, sve jarko i zanimljivo dreči, ubija, plaši, poziva, istovremeno prijeti, ali nas brzi i ubojiti potezi kista bacaju na ulicu. Kosmati umjetnik samo nas ovlaš primjećuje, ufuran je u svoj film i „čarobnu“ lulu. Skamenjeni i šokirani njegovim agresivnim radom, neobičnim interijerom, mogli smo ostati i dio postava, voštane figure, njegova vječna instalacija ali nas njegov staklasti pogled ipak isprati van, na ulicu.

Jasmin u tisuću kombinacija i varijacija odjednom ispuni naše nozdrve i zagrli nas čvrsto.

Odlazimo pogledati ostatke ostataka velebnog kipa, Kolosa s Rodosa, kipa titana Helija (boga Sunca) koji je bio visok oko 30 do 40 metara.

Razočarani smo…

Rod je bio poznat po 3000 kipova, a Kolos je bio najviši.

Blaženka Križan
O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*