Prekrasna i pilot

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Ponovno srećem Prekrasnu strankinju, od prije neki dan, kad je gotovo došlo do loma u slastičarni. Izazovna u kratkim hlačicama  obrubljenim čipkom s dekoltiranom bijelom majicom gotovo do pupka i otraga naga, preplanula, skoro pa do trtice. Tek nas je nekoliko na terasi slastičarne i zaista ne znam ni ja odakle početi analizirati to obilje ljepote. S uredno razbarušenom i nakostriješenom punđom s nekoliko šik ukosnica u japankama zlaćanih noktiju oduzima nam dah svima redom. Koga li je došla vidjeti, posjetiti, pričekati ne znam, možda Jannisa s dvoje djece i gotovo poludjelom ženom Vaso ili debeljka, vlasnika slastičarne. Možda je dobroćudni Dimitris u pitanju. Ona opet jede kolače, žvače moje omiljene, hrskave i kosmate kadaifi futrole pune zrnja i jantarnog sirupa, a s pastelnim pogledom neutralizira tihu galamu. Shakespearovski je u punom smislu riječi prekrasna kao i stihovi Prekrasne – „Djevojke su poput jabuka na stablima“ -, ali ova jabuka se dokotrljala, čak iz Skandinavije. Meni izgleda kao bakrenasta stjuardesa u pauzi između dva leta ili čak manekenka na  snimanju reklamnog spota, ljubavnica nekog tamnokosog i tamnookog Grka, koji već skida zvijezde s neba i po danu i po noći, onako jednu po jednu i poslaguje ih tik uz njezina njegovana stopala, tik uz zlaćane noktiće. Tko će je prvi samo pogledom dotaći, udahnuti njezin miris, vidjet ćemo, a da se nešto sprema, zuji  zrakom.

Stiže, visoki, blond umjereno nabildan mladić, zgodan, muški miris nas jetko ošamari, a šećerni vonj odstupi do iza tezge. Sigurno je pilot pomislim, naježena već sam u avionu i rolam se pistom što mi je najveći užitak do onog trena dok se avion smjelo ne odlijepi od piste, prije nek’ uzleti u tirkiz, a ta sekunda je samo moja. Dvoje Prekrasnih besjede na danskom, rekla bih, a mi kao ovce blejimo i to kako tko, neki čak zjape i poluotvorenih usta. Njegove zelene oči farbaju kompletan ambijent.

Topla hladovina nijemo odmara kao da i ona čeka nekakav zaplet ili rasplet. Presparno je, nema hlada, rastaču nam i nataču pastelnu tekućinu sa zdrobljenim ledom, samo da netko ne posrne, ali je odbijam. Ružičaste, plave i narančaste sokove iz nekakvih čudnih aparata ne pijem.

Maštam o debeloj hladovini, o vjetru koji puše i rashlađuje. Odlutala sam mislima u podnožje Olimpa, do Litohora i Rapsani. Tamo stisnuta i  skrivena, zagrljena sama sobom te prizivam sva božanstva Olimpa. Sjetih se našeg, zamalo kobnog uspona do vrha Mitika, 26. srpanja 1991.

Ledeno i olujno krštenje tučom na planini bilo je bez milosti. Pitanje života i smrti se nametnulo samo od sebe, a dijelila ga je magličasta, srebrna i vijugava nit auto-ceste koja je bila prislonjena na mutni, ali tirkizni obris toplog egejskog mora. Zeleni i mokri miris stijena i bilja te sužen maglovit vidokrug s našim glavama zapiknutima u crne oblake bijaše pomalo strašljiv. Miris samoniklog mažurana (divljeg origana) i mente vodio nas je do samog vrha. Taj isti miris bio je nekada davno toliko cijenjen, da ga je Afrodita smatrala simbolom sreće. Sakupljala ga je i njime liječila  Enejine rane. Sreća je tada zaokupila moje misli koje dijelim s Gabrielom. Što li je sreća, pitala sam se tada i sada i u drugim zgodama i nezgodama. Kao da si nemamo što reći. Da li je to šaka riže, čaša vode, dobar posao, puno novaca, putovanje ili mir. Da li je to zapravo samo zdravlje? Sreća na  grčkom jeziku, tίhi, te dobro poznata riječ happiness i glücklichkeit, odzvanjaju mojim tijelom. Različito postavljena slova, svakom čovjeku nešto drugo znače.

Ostati danas živ, prestrašeno, bolno i tupo izjavljujem, a moja rečenica nastavi put od uha do uha, te suglasno kimnuše naše glave, makar se tijekom jake tuče naša grupa raspala… Kamenjar i mi…nema zaklona. Obuzeo me strah jednog novog tonaliteta, da sam barem blizu njih, blizu nje, njega ili onoga, da barem ima stabala, da barem mogu zgrabiti veliki grm, a oko nas, nažalost, nije bilo ničeg, krš, mokre stijene, samo ponegdje male travke, oštra kiša po vjetru i ledena tuča…vidljivost slaba. Gdje su ostali pa nije valjda to moja sudbina, – nije, odgovaram sebi. Senta je iza mene, zadnja, diži se i pokupi ju, – naređujem sebi. Nisam je niti poznavala, bila je gošća naših prijatelja, gotovo bosa. Naši pogledi su uprti prema nečemu što bi se moglo nazvati krov planinarske kuće, trag civilizacije.

Prisjećam se i naših prijatelja Švicaraca, sretne obitelji B., koja je kupila dio Grenlanda, a posjed nosi prezime obitelji. Veoma ponosni, to su često spominjali. Užasno, neki imaju previše, a neki premalo. Strašne li nepravde. Tema me odvlači s putanje, a Gabriela me spretno vraća na biljke.

Diάfora hόrta megalόnji edό, ovdje rastu različite biljke, veli. Spretna u presijecanju turobnih tema, na neobično brz bi način odvratila pozornost na nešto pozitivno, lepršavo i bezbrižno.

Tako, objašnjavamo Sari, da naziv biljke, origano, doslovno preveden znači, ukras planine, na grč. jeziku, όros-gάnos. Bio je pleten u vijence mladenaca, kako kod Grka tako i kod Rimljana, a i dan danas mladenci dobivaju vjenčić na glavu prilikom vjenčanja (Grci ih zovu stefani).

U sjećanje mi dolazi i Had, koji je svoju miljenicu nimfu pretvorio u mentu, da bi je spasio od osvete ljubomorne supruge. Ovidije piše o menti kao simbolu gostoprimstva. Vino i umaci dotjerivali su se mentom, a znanje starih Rimljana doselilo se i do Londona i londonskih salata moje gazdarice, koje nisu nikad bile bez svježe isjeckane mente. Kupovala je mentu, kao i sve ostalo u Harrodsu, odlazeći Rolls-Royceom ili Porsheom, dotjerana kao da je ispala iz nekog modnog časopisa. Njezini su umaci od mente zaista bili  delicious! S vriskom bi me dozivala mojim nadimkom Beba, ali to bi zvučalo. Bejba, isn’ t that delicious!. Bilo mi je zlo od prvog probavanja, ali kasnije zavoljeh taj zeleni simbol sreće, ali možda više u  slasticama kao npr. After eight-u, nego li u umacima.

Gazdarica, landlady Patricia, bila je, wild and wonderful, tek nekoliko godina starija od mene, ovan/ovca kao i ja, tvrdoglav Aries, dva ovna u istom toru, na istom brvnu kensingtonske, Melbury ulice 7, W 14. Slagale smo se i bilo mi je lijepo s njezinom obitelji, koju je predvodio landlord Toni, naše gore list rođen u Novom Zelandu. Nije govorio hrvatski. Mali Nicholas je bio moja ljubav i moja briga. Živjeli smo u ulici kaštela s tornjićima, nezaboravan high class ambijent. Wild and wonderful titra i u meni, a jednom zgodom od Gabriele dobivam na poklon mjedeni privjesak za ključeve s istom gravurom.  S Krete mi stiže majica 2000. godine Gospodnje. Hirovita mladost i radost življenja sa sobom su nosile nezaboravnu čaroliju finesa.

Tako pod okriljem  i paskom Zeusa, gradacija zelene, plave i srebrnaste skoro do samog vrha, ukrašava Olimp visine 2917 m. Bilje se ne dira, je zaštićeno.

Tegle mente, bosiljka i mažurana krase grčke balkone i verande. Nikamo bez mente i klinčića vele Grci. A pogotovo ne zubaru!

Nakon sedmosatnog, napornog uspinjanja po žezi, kiši, tuči i oluji, napokon smo na Zeusovom Olimpu, a povratak je bio svojevrstan horor. Kozja stazica između dviju naslaga snijega, kojoj fotografirajući se jednostavno okrećemo leđa. Prizor koji plaši, ali već dan kasnije krećemo niz brdo, tom istom stazicom ali s dva planinara. Biti će sigurnije s Hristosom i Anestisom, oni će odraditi svoj profesionalni dio spuštanja, a zadnji i  predzadnji članovi naše grupe voditi će kolonu. Znači Senta s platnenim i raspadnutim patikama, totalno neprikladno odjevena, nespremna i ja malo bolje opremljena, ali bez kondicije.

Polu gluha s malim sitnim modricama od leda, ne shvaćajući da su to modrice od tuče spuštamo se stazom koje ima pa nema na mahove. Moja osjetljivost za boje i mirise, poslije tog zlokobnog nevremena, kao i pitanje života i smrti nisu ostali  isti, već štoviše postali su pojačani i drugačiji. Zeus nas poštedi, pomislih, prolazeći uz znakovita pogibeljna obilježja bizarnih tragedija.

Svećenica Arijadna je s nama kao i s Tezejom, pomislih tada na Olimpu. Njeno klupko konca vodi nas i sada 3000 kilometara dugim putem također labirintom, kolijevkom civilizacije.

Nismo na Kreti već na Olimpu a kćer  kralja Minosa je s nama. Njezino klupko konca postaje ovdje srebrno i zlatno. Sve je rizik, a razbor otvara nove horizonte.

S Olimpa sam sišla pod velikim dojmom, nekako sveto i hrabro nastrojena s rečenicom, da – planina podučava, kažnjava i iskaljuje-.

Svi smo odmah uletjeli u Egejsko more. Od umora nisam mogla plivati, klatila sam se po plićaku i gledala krunu tmastih oblaka nad samim vrhom, prošla me jeza, nizašto ni bih htjela biti u koži grupica koje smo sreli, a koje su hrlile k vrhu.

Na upit da li bi se ponovno popela, never again, bio je moj odgovor.

 

Kao katapultirana, iznenada sam opet na terasi u sad već vrelom hladu, jer više nema niti psića unaokolo, sve se sakrilo i negdje jedva da diše.

Aleja oleandra maše svojim cvjetićima prženih latica, mačke su pozaspale pa od 14 sati do 18 nemojte nikog posjećivati, a niti  slučajno telefonirati. Na vrućini od 42 celzija, kao da se čovjek približi ludilu pa mora respektirati mir i odmor. Mrtva ura je, siesta, svi odmaraju, rekli bi Grci. Vani su ionako većinom zalutali i dolutali stranci, te Grci, mladići, u lovu na Prekrasne.

Prekrasna i pilot naručuju kavu, onako zavezani, obgrljeni rukama i zagrljenih pogleda ne primijetiše da se slovo k, odvezalo, otkopčalo i odzvanja terasom, zaletava se kao pijano i ošamućeno. Treska o zidno ogledalo, koje nas multiplicira u stotinu  primjeraka neobičnih efekata (suženi smo, izduženi, izobličeni, okati, nosati, rogati…) pa onako klonirani živimo nagurani jedan do drugog, jedan preko drugog i trećeg gosta kao mesna štruca iz nekog crtića. Kao modernistički fotošopirani pano.

Stiže i Jannis na kavicu, da li će to biti repriza od prije neki dan, ne znam, ali očima izbačenim kao na federe zabilježio je Prekrasnu i pilota. Kiselog lica i tmurne maslinaste boje tupo i mrgodno gleda pred sebe, u kavu, koja očito ili nije kava ili mu se ne pije ( a bila je izgovor odlaska od kuće) jer Prekrasna ima svog Prekrasnog.

Mi bismo rekli, zakasnio je na vlak, odnosno katamaran pa odlazi Jannis, ljutit, povrijeđen, povijena repa, pognut jer se san o flertu utopio u šalici grčke kave (nemojte slučajno Grcima spominjati tursku kavu, ona ne postoji, prerezat će vas pogledom kao sabljom na pola!)

S ljutito izbačenom pesnicom otjeruje ga i vlasnik Dimitris, (pa neće valjda dozvoliti da Jannis porobi sve Prekrasne!)

Dimitrisova žena je na sigurnom, u kuhinji, već peče desetu vrstu kolača, miješa kreme, puni tikvice i patliđane mljevenim mesom, ulijeva bešamel, dovršava stifado, makaronadu, hrani četvero djece, čeka zeta, kuha kćeri i skoro pa će k nama na terasu. Do te ure Dimitris je slobodan i to slovo s, ima strašnu moć, zadovoljan je i miran, okovan je samo jednom nogom za tezgu i slobodno govori, glavni je.

Kad stigne žena Rula, on zapravo više ne postoji, više ne govori, makar je ogroman muškarac. Glasna i bučna, malo jača od jačih žena, podbočena o struk, nadjačava i malo žešći potres.

 

Blaženka Križan
O autoru

Blaženka Križan

Komentiraj

*