Šuti, radi, klimaj i ne talasaj!

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Govorili su nam, nek’  pazimo kak’ se ophodimo, kak’ govorimo, kaj govorimo, kome  govorimo, kak’ sjedimo, kak’ jedemo, kak’ se oblačimo, pa onda opet kaj jedemo, kad jedemo, da premalo jedemo, pa onda kaj mislimo i zakaj ne mislimo i nikad kraja tome: kaj, kak’ i zakaj.

Govorili su nam, a sve za naše dobro.

Govorili su nam, da moramo poštivati starije od sebe, rodbinu, susjede, nepoznate još više od poznatih, da moramo izvaditi ruku iz džepa i blagim naklonom pozdravljati,  sjedalo na vlaku ili autobusu ponuditi starijima, bolesnima, trudnicama,  ne kihati drugome u lice, ne pljuvati unaokolo i glasno podrigivati,  litanijama nije bilo kraja.

Držiš se reda, naputaka, savjeta i završiš školu, studij, upišeš i postdiplomski studij i postaneš a serious and humble human being pun želje da pomogneš državi u ovoj teškoj situaciji, ali…( sami smo si krivi za sve!)

Šutnja, nije uvijek zlato!

Polako saznaješ da ti je diploma problem, jer je „prejaka“, pre školovan si, posla nema , čekaš i ispisuješ bezbroj molbi, onemoćao doguraš do broja 427, dobivaš tek sedam odgovora (a o tome nam naši nisu ništa govorili, da bi i institucije trebale raditi svoj posao!), natječaja ili nema ili se poništavaju, prepravljaju, namještaju se, smještaju jer je iznenada puno marljivih i pametnih da ti „mozak stane“, ali isto tako uvijek treba nekog preko reda ugurati (od gazdinog polu bratića nekog nećaka po pokojnoj kumi) pa tako ostaneš po strani, na nultoj točki (da si barem na nultom meridijanu), prepametan s moćnom diplomom u državi s tek jedva 7% intelektualaca s jednom jedinom šansom da na ulici farbaš znakove i zebre, šećeš pse po parku, male do podne a velike poslije podne.

Naravno,  to su neki novi detalji o kojima nam naši dobrotvori nisu govorili.

A kad ti  se posreći da uđeš u „sistem“ radnog odnosa koji kipi manipulacijama,  korelacijama, kombinacijama, priči kraja nema. Ratna zona za fotelje, pod foteljama, iza fotelja tek se otvara, a fronte istomišljenika i opozicije su na sve strane, vodoravno i okomito svi od reda iscrpljuju tvoj zadnji dah.

Treba te slomiti, stranu moraš odabrati jer „snima“ se s kim jedeš za stolom, s kim piješ kavu, s kim se voziš doma, na posao, s kim si u subotnjim šetnjama, jao si ga tebi, kad te kandže dohvate. Nekoliko tvojih kolega je zapravo mobilni „Google“, čuvaj se.

Zaduženja i obaveze dobivaš  čak na hodniku, u čajnoj kuhinji, kod WC-a, na stepeništu, spiralnom i uskom, koje vodi ravno pa u pakao, a van serijskih obaveza imaš preko glave i svakim dano sve više i više (ako nisi odabrao „pravu“ stranu) i imaš jedno veliko i neprikosnoveno pravo na šutnju.

Šuti, radi, klimaj i ne talasaj, to je jedini kodeks ponašanja na radnom mjestu na neuredno potrganom papiru pribadačom zapiknut na oglasnoj ploči uz krepanog  komarca i dehidrirane muhe bez krila.

Motivacija su paklene kritike, podmetanja, laganja i klevetanja jer je/su nadređena/i uvijek u upravu (što manje znanja, veća prava!) pa bijelo postaje crno i obratno jer oni uvijek iznova nešto amaterski zamišljaju, premišljaju i umišljaju čak vjerujući da su svemogući, sveznajući, nadnaravni te nezaobilazni.

Ti isti, nadređeni, tobože „milostivi“  preko noći postaju koljači bez milosti i nema empatije, simpatije, humanosti i kolegijalnosti.

Oni polako postaju nova kasta, milenijskih magnata s balkanskih gudura i jaruga, austrougarskog međuriječja te Jadranskog djela Lijepe naše raskomadane, skoro pa i rasprodane (sve po 3 kn, kak’ u second hand shopu).

Većina njih  je sletjela i doletjela na radno mjesto bez ikakvih radnih rezultata, diploma i iskustva, a ti „koljači“ su najopasniji jer su sirovi, perfidni i tvrdokožni manipulatori.

S visina, gdje niti ptice ne lete, u čistom ledenom tirkizu bez kisika, ravnaju rajom.

Veoma su otporni i bojim se, da ćemo skoro plaćati svaki udah zraka.

Nažalost i o tome nam naši dragi nisu ništa govorili.

Sve iskusne, vrijedne i marljive treba likvidirati, jer misle svojom glavom, jer imaju dobre ili bolje ideje, jer imaju viziju, jer se usude predlagati i kritički osvrnuti, razmišljati, ukazati, ispraviti, kanalizirati, usuđuju se talasati biti bolji čak i izvrsni, usuđuju se slobodno disati, strane časopise čitati, europski komunicirati…listati National Georaphic ili Good Housekeeping, usuđuju se gaziti po nultoj paraleli ili brati datulje u zemljama Magreba ili jagode u Austriji bliže je, spravljati džem od Sevillskih naranči, spremati chicken curry i dr. A sve je to samo hop, cup, na kalup, jedna baba jedan zub, ali sada baba ostaje i bez posljednjeg zuba i mirovine i u tome jest veliki problem.

Tko će platiti  njezine zube?!?

Djeca, susjedi, unuci na rate, „starinska“ i gotovo  zaboravljena rodbina u Australiji, možda Regin Lajči bez noge u Hamburgu, Kata iz Ludbrega s austrijskom penzijom… Tko će ipak platiti te zube? Netko mora jer bez zuba ne možeš prati guzice po državama EU.

Prežalosno, naš jadan i marljiv narod nije zavrijedio normalnu mirovinu.

Pa tak’ idu zubi na kredit, rođenje, krstitke i školovanje djece na kredit, zaruke i svadbe na kredit i naravno zubi i  pogrebi na kredit. Oblačimo se i „svlačimo“ na kredit…Užasno!

Pristojan si s manirama, uglađen, poštuješ staro i mlado, zakon iznad svega, Englezi bi rekli, a very polite man, ali ovdje na Balkanu ti postaješ velika opasnost, pokretna meta ( s crvenom točkom na čelu!) koju treba likvidirati, kao nedužne konje roundup-om u Americi, kao legalni i ilegalni pokolj nedužne živine općenito. I tu samo šutimo, a tjedno deseci vrsta biljaka i životinja nestaje. To, kao da nas se ne tiče.

Pa, tko si ti da misliš svojom glavom, da predlažeš, razmišljaš, sumnjaš, mijenjaš, ukazuješ, ispravljaš?!

Naravno, o svemu tome mi ćemo morati pričati svojoj djeci. Moramo ih zaštiti?!?

Da, nažalost, ali u kolektivima uvijek bolje prođu jadničci/klimavci; ništa ne znaju (teško našoj državi!), ništa ne vide (teško oftalmolozima!), ništa ne čuju (odakle nam toliko slušnih aparata?), nemaju ideja, ne razumiju, ne bi rekli ovo, pa ne bi prijavili ono, sve samo da se ne zamjere „koljaču“.

Radišne, vrijedne i sposobne treba okaljati, po tiho ih slamati, dušu im izmrcvariti, klevetati ih, omalovažavati ih, ismijavati ih kako zbog uspjeha tako i zbog neuspjeha, sve treba rastočiti, zgaziti i na koncu, Lijepu našu,  po tiho zapjevati te se u sramu i suzama okupati.

To su načini na koje smo bili pripremani za Uniju, za ulazak u Europu, vriska prevarenih i osiromašenih građana seže do nebesa pa je svima jasno da institucije ionako mahom spavaju, besposlica istjeruje diplomiranu mladež s „prejakim „ diplomama van u svijet a mi ostali ništa ne smijemo poduzimati jer institucije rade svoj posao! Njihovi odgovori su dobro naštimane i besprijekorno nejasne floskule, ping –  pong blebetanja u prazno.

Govorili su nam o poštenju, radišnosti, pristojnosti, iskrenosti, odgovornosti, ali sad već možda trebamo nekakav rječnik jer su ti pojmovi izgubili  svoje značenje, to su nepoznanice, ili?!?

Iza svakog ugla čuje se pitanje:

– Pa tko su ti koji se usuđuju govoriti istinu, usuđuju se biti pošteni, uzorni, kreativni, vizionarski nadahnuti,  pa tko su ti asertivni, ti borci za ljudska prava i istinu?!?

Tko su i odakle su i zašto nam smetaju!?!

-Zašto zvižde i talasaju baruštinu?

Jedino se podnose klimavci „preko veza“,  „zeleni novaci“, jer brzinom svjetlosti klimaju po potrebi, za tišinu su kad je potrebna diskusija, za apsolutno su slaganje ili neslaganje već prema potrebi, za pokorno su slušanje „kad bedastoće pršte“ ili kad zatutnji „grmljavina nebuloza“.

Pa se tako najviše cijeni podobni, mladi kadar, koji u tren oka okreće kaput naopačke, naglavačke ili stari lisci koji sjede na nekoliko odavno rasklimanih, pa ponovno sklepanih stolica, ali sjede. Niti tsunami da ih makne.

Govorili su nam toliko toga divnog i korisnog naši  dragi roditelji, bake i djedovi, rodbina, ali moramo odustati jer takvog svijeta više nema, nažalost.

Nove regule zamijenile su one stare, pa tako, kaj, kak’ i zakaj, funkcioniraju isto naopačke, naglavačke; zgazi, zgnječi, sruši, prevari, namjesti, ukradi, podmetni, osramoti, laži, lažno posvjedoči, to su TOP glagoli 21.  stoljeća, jedan novi tip „Bloomove“ iliti balkanske taksonomije, a pridjeve, bolje da ne nabrajam.

Govorili su nam, da je dobra komunikacija s bliskim i inim ljudima, kako na poslu tako i sa susjedima, rodbinom, poznatima i nepoznatima, na poslu i obitelji izvor zdravlja, izvor ugodnih prijateljstava, izvor znanja i mira, ali danas tome nije tako jer  na poslu vlada zakon sirovine i moći!

Nažalost, ispada da su nam naši krivo govorili i moraju prestati tako govoriti jer će mali pošten i iskren čovjek odumrijeti.

Moramo se žurno zaštititi (ne znam kojim faktorom, možda 365!) od opakih i nalickanih nadljudi/nadređenih, ( naravno, koji su najčešće bez ikakvih radnih rezultata“ sletjeli“ na fotelju) i to sa stisnutom pesnicom u baršunastoj rukavici.

Naš izvor zdravlja je odavno zatrovan:  lažima, pohlepom,  zagađen je lošim međuljudskim odnosima, odlukama, lošim predodžbama, lošim mislima, zamislima, …vašim, našim, njihovim, mojim i tvojim.

 

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Drazenka Reply

    Ma bravo, draga zeno. Konacno da neko napise i opise pravu situaciju u drustvu!

    • blazenka Reply

      Hvala, hvala.Pozz.

  2. blazenka krizan Reply

    Hvala,hvala.
    pozz.

Komentiraj

*