Svjedokinja ili – Karijatide na kraju svijeta

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

SVJEDOKINJA ILI – KARIJATIDE NA KRAJU SVIJETA  (odlomak  putopisa, Blaženke Križan „Tragom Arijadninih svilenih niti ili –priča o prepoznavanju“)

Kao karijatida omotana mirisnim, lepršavim tilom, stojim ukopana odajući počast posebnom životnom trenutku. Iz pozadine čujem stihove melodije „Yesterday.“ Približava se automobil s glasom Meline Mercouri i stihovima „Djeca Pireja“ dok u meni titra reggae  a jasno čujem i „Red, red wine“, pa i „Roxanne“. Razapeta sam mirisima, muzikom, različitim svjetovima, sjećanjima, dragim uspomena, posrćem i hvatam se za nešto opipljivo. Ogromne agave mesnato mi prijete dok nehotice skrećem pogled prema buci u parku preko ulice.

Istodobna dernjava sitne čeljadi uglas sa svim svojim mamama i bakama u mjesnom parku, zaokuplja moju pažnju. Tamo je bitka za opstanak, pomislih i krenuh onamo. „Sholί tiflόn“ (Škola slijepih), ujedno i naziv autobusne postaje. Da posjetim znanicu – ili ne? Odustajem. Vruće je, umorna sam, a do stana mi je još daleko. S glavne ulice odlazim u park, pa uz more prema okrugu Fleming. Sunce prži svom žestinom. Ali park je usprkos žezi, orkestar bez dirigenta spreman nadjačati i potres od 5,5 richtera. Trese se pješčani park. Zrakom na sve strane leti vreli pijesak, a pješčanom olujom vijore psovke, pogrde, prijetnje, pljuske. Svađa uvijek zaokuplja prolaznike. Što ste glasniji to prije  skrenete pozornost na sebe. Špotanje, dreka, cviljenje i drmanje dječurlije, traženje pravice, svakodnevnica su života u parku. Djeca sva u slini i suzama pijeskom zamazanih lica posvađano tule, dok se njihove mame i bake zavrnutih rukava spremaju za međusobni obračun. Štrikaće igle spojene flaksom (po prvi puta ih vidim u Grčkoj kod bake Kalίopi),  kroz veste šiljasto uperene u pijesak, jednako prijete svima. Rastegnute omče čekaju svoj plijen. Mali Lakisi, Vasilisi, Lukasi, Panajotisi, Stefanosi, Spirosi, Jόrgosi i Jάnnisi, već osušenih suza i pomireni, zaprepašteno gledaju svoje mame i bake opremljene lamatajućim štrikaćim iglama. Dikό mou, dikό sou, jάti to έkanes,  moje, tvoje, te – zašto si to uradio, odzvanja parkom i rastjerava sve ostale namjernike od ulaska. Male curice, ukopane od straha: Georgije, Eve, Vangelice, Melani, Argiro, Lene, Tule, Sule, Marule i Stavrule  krupnih i vodeno mističnih te razlijanih pogleda, stišću svoje lutkice i na granici su brizganja u plač. Zucnete li riječ, odmah ste upetljani u strašnu raspravu, a zatim se teško iskobeljati. Problem se žučno rješava.

Psi lutalice također zaobilaze kavge. Odbačeni, gladni i žedni, olinjali, lunjaju gradskim ulicama, parkovima i trgovima kao prestrašene žrtve ljudske nebrige. Vape za vodom, hranom, nježnošću i blagošću, ali čovjek je preopasan. Stoga ga zaobilaze, uzmiču pred njim. Umiljata, dlakava stvorenja tugaljivih kestenjasto smeđih do tla ovješenih očnih kapaka marširaju kao žalosni mimohod s friza. Pseća pogrebna povorka koja prigušenim cviležom do prvog grmlja ispraća samu sebe. Užasnuta sam psima lutalicama, tim predivnim, nedužnim stvorenjima. U parku je svakodnevno njihov summit tuge kao i ljudske sramote, nažalost. Prevareni i jadni, tamo negdje u vrelom šiljatom i sivom grmlju, ugibaju.

Flifli je bio neobično razbarušen i veoma omiljen pas Antonijovog prijatelja Spyrosa. Obožavan od nas sviju bio je ikona obitelji. Veoma draga dadilja Jacqueline podjednako je vodila brigu o Spyrosu kao i psiću. Antonio i Spyros bili su nerazdvojni frendovi. Svakodnevne i višegodišnje šetnje dobro su nam došle u vježbanju kako grčkog tako i engleskog jezika. Divni Spyrosovi roditelji Liana i Hristos, te velikodušna i jako dobra baka, pozivali su nas na ručak svaki dan, tako da je odlazak k njima postao naša normalna navika i destinacija. Sara je često puta bila s nama i uvijek bi se prejela fantastične  grčke homemade hrane pa bi čak i bolovala. Smrt Jacquelinine bake u Novom Zelandu nas je šokirala i razdvojila zauvijek. Nestala mi je njihova adresa, mail, sve…

Na izlasku iz parka, nakon svih tih kletvi, razmirica, šamara i režanja, evo me opet na ulici. Bebelac kreme, keksi i pampersi s mirisom dječjeg urina i znoja te srditih maslinastih žena iza mene su. Presušile su sve već isplakane djetinje suze, musava usta puna pijeska izbacuju posljednji slinavi vrisak, a iz neobrisanih dječjih nosnica  još se cijede šmrklji sjajeći se na suncu. Začudo, duboka, zelena hladovina na koju nailazim nikoga ne miluje, niti koga tješi niti ohrabruje. Veliko raskršće zjapi kao neman raširenih nogu koja pulsira i bubri neprestanim nadiranjem i trubljenjem rijeke vozila.

Moju pozornost zaokuplja grupa jako našminkanih, polu odjevenih, gotovo nagih mladih djevojčica. Izazovno marširaju plešući u isto vrijeme. Moderne mažoretkinje ili snimanje spota, pomislih. Ali ništa od toga, nigdje nije bilo snimatelja a niti limene glazbe. Sva čednost poslovnog svijeta, kojeg sam dnevno promatrala, kao da se utopila u žlici vode s nabodenom mastihom. Mali prorezi su rastrgani, razvučeni, produljeni, dok su krta i lomna im tijela, zapravo tjelašca žilava, napeta, razapeta i propeta na visokim potpeticama plesala kao navijena. Stegnuto rastegnute, mirisne Barbarelle ili Barbike njišu se i tresu gracilno u nekom neznanu mi transu, zagonetno lebdećih plesnih koraka, nožica s  maslinastom i svilenom kožom. Kano pale s čardaka ili pak upravo uskaču na čardak ni na nebu ni na zemlji, pomislih. Sve je za njima i s njima lepršalo, zastala sam u čudu i gledala. Neviđen prizor ljepote, mladosti ali i nečeg zločesto erotskog, neprimjereno izazivačkog na tren me prikova za pločnik.

Najedanput niotkuda, dojure dvije tamne limuzine, kao dva svemirska broda, s divljačnom, treštavom muzikom, a po dvije dlakave ispružene ručerde sa zlatnim satovima, sa dva markantna profila dvojice grmalja a la Schwarzenegger, ili Van Damme, grabe kao od šale nasmijane goluždravice i  njihova razuzdana tijela. Kao da u jednom valu zarone u vozila, dok se njihove nožice još koprcaju zrakom tražeći čvrsti oslonac. Sjajno zlatni ten djevojačkih nogu utonuo je u uljnu tamninu limuzina. Bljesak sandalica, metalnih kopčica i obrisa gležnjeva – od njih je posljednje čega se sjećam. Njihove nemirne noge, kao da ondje  još trepere u eteru uranjajući i opirući se istovremeno. Svjedokinja sam nečega strašnog, možda otmice? Ali oni se zacijelo poznaju, proletjelo mi je kroz misli. Bila sam jednom već  „tiha svjedokinja“ noćne provale. Premrla sam od straha promatrajući samo nakratko kroz rolete na prozorima svoje sobe u četiri izjutra provalu u kompjutoraonicu. Uhvatio me bio strah da me vide iza roleta pa sva užasnuta legla sam s osjećajem neobjašnjiva gušenja. Idući dan nekoliko je clouseaua šetkaralo gore-dolje ulicom, iscrtavalo prostor oko kompjutoraonice,  ispitivalo ljude i -problem je bio riješen i bez mene.

Stoga, ne želim vjerovati da sam svjedokom otmice. Naposljetku zaključujem da je sve ipak moguće. No, zar se oni zaista poznaju – ili ne? Broj registarskih tablica automobila nisam zapamtila; a  pitam se što bih rekla, kako bih opisala taj događaj. Sve me te misli  zamataju, omataju, razmataju a ja bih samo željela pomoći i spriječiti moguće zlo. Sa mnom ostaje upamćen taj tupo otmjeni tresak automobilskih vrata koja omeđuju detonirajuće divlju glazbu, bahato „zvukovlje“ koje zarobi i odvozi djevojčurke u tko zna kakav labirint. Njihova priča, priča o njima, ostaje s njima iza zatamnjenih stakala tih limuzina-brzih svemirskih letjelica. Eto, kao NLO doletješe, djevojčice ugrabiše i nestadoše…Tugaljivi stihovi pjesme Love hurts iz drugog vozila bili su slabi balans za okrutnost čina, dok se i sama ne složih s njima da je ljubav zapravo i svojevrsna bol.

Zaprepaštena okrutnom scenom, čuđenjem i novo izniklom brigom, ostala sam stajati u sjeni stabla ispred muzeja. Moje burne osjećaje ipak pomalo smiruju stihovi pjesme jer je nastao kratki zastoj u prometu. Milozvučnost pjesme ipak ostavlja prostor za pitanja: Tko su bile te djevojke? A tek ti nabildani muškarci? Kamo idu? One su vrlo mlade, neobično prpošne i zamalo polugole. Gdje su im roditelji? Dlakave ručetine pograbiše plijen, ali samozadovoljna nasmijana lica djevojčuraka u punom sjaju i dalje zbunjuju moje misli. Koliko god želim biti pozitivno nastrojena, sve mi se odjednom čini drugačije i neprihvatljivim, zapažam mnogo toga opasnog. Majka sam i moj pogled na svijet se promijenio, do jučer bezbrižna, naglo postajem veoma oprezna. Užurbanim i bojažljivim koracima, a ujedno zgrožena i zamišljena zbog viđenog, nastavljam svoj prijelaz preko raskršća. Vozači mi trube, domahuju, psuju, dovikuju i namiguju u svojoj vječnoj žurbi.

Na tom istom djelu ulice, nekoliko godina ranije, u sedmom mjesecu trudnoće, slijedi me automobil prepun mladića koji me prate i časte  raskalašenim dobacivanjem i trubljenjem – a kad su me ti jadnici napokon sustigli i uvjerili se na svoje oči da sam u poodmaklom stadiju trudnoće, vidjevši me uz to ponosnu i začuđenu, posramljeno odmagliše s izrazom isprike na licu. „Sorry, sorry!“, a njihovi zaleđeni osmjesi potonuše  iza prvog ugla zauvijek, ali jeku kao da i danas čujem. Sjećanje na njih neizbrisivo je i trajno. Zacijelo sam se zgodnom doimala u svojim londonskim hlačama s King-s Roada, boje fuksije, posutim zlaćanim prugama u svim bojama spektra i u končanoj bež tunici, unikatnoj rukotvorini bake Kaliope. Moja prekrasna beba sklupčano je u meni čekala kraj trudnoće i uživala u mojim pohodima Antikom. I danas se tome smijem dok se žurim sinčiću u vrtić da ga smjestim u sigurno okrilje, u naš dom. Sva uvijek nanovo presretna što imam dječačića, u nekakvoj čudnoj nenadanoj igri, gotovo u trku, grabim ga – i odvodim doma. Skriveni i zagrljeni u svojoj oazi stapamo se ponovno s našom mirnom ulicom  (u drugom redu do mora, Orestou 7), susjedima, znancima, daleko od svake pogibelji. Gradimo lego kućice meni posebno drage danske arhitekture, gradimo terase i vrtove, sadimo stabla, cvijeće, poniremo u svoj san ispunjen mirom našeg doma.

Ta kάno spίti megάlo, ta zis mazί mu, ta su kάno pisίna ke i fίnika ta megalόnun jίro – jίro, zbori moj sinčić da će sagraditi veliku kuću, da ću s njim živjeti, sagradit će i bazen za mene a naokolo će rasti palme.

Na trenutak zaboravljam na sve proreze na odjeći netom viđenih curetaka, na tren jedna sam duša s mojim djetetom jedrog, baršunastog tena, na časak kao da je cijeli svijet u našoj službi pa smo svi jedna velika raskriljena duša. Tako curice sa provokativno dugim, raskriljenim prorezima, dekolteima, gotovo nage zanavijek ostaju samo u mome sjećanju, na njih me redovito vraća jedino pjesma „Love hurts“. Mnogo gotovo suludo odvažnih Barbika i Barbarella njiše se, leluja i treperi gradom. Ti prizori pak zbunjuju, prijete, plaše, čak odvlače/dovlače čedne uštrikane karijatide s pomodnih vesta, direktno na ulicu. Korzo se puni mekoćom svilasta hoda, dok njihove halje nehajno padaju. Tako posrću i hramovi, ruše se metope, komadaju se kapiteli, nestaju ognjišta, domovi i obitelji, iščezavaju civilizacije uz posljednje zvuke harfa.

Ljubljene karijatide više (nikad?) neće biti stupovi i potpornji domova. Tko će zauzeti njihova mjesta?

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*