Thessaloniki – karijatide s veste

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Ulična vrela i znojna vreva gura prolaznike u park, htjeli to oni ili ne jer asfalt gori, polagano se otapa, sandale se lijepe u hodu, betonirane rupe su okrhnute, izglodane, a crni miris katrana na vrelini sunca ubojito vonja.

Naravno,  ja sam u parku svaki dan s mojim Antonijom, a često dolaze Spiros, Sara, Jorgos, Lukas, Panajotis, pazimo ih i obožavam gledati kako se djeca igraju. Grkinje štrikaju do besvijesti, lamataju vrelim iglama, nema im premca, veste i majice rastu kao gljive poslije kiše, a komunikacija s djecom je jednosmjerna, ase  me, den vlepis, plego, ostavi me, ne vidiš li da štrikam. S očima na djeci , mi pak pričamo svoje storije sretnosti, nesretnosti, miješanih brakova, divljih veza i  okrutnih razvoda, krađe djece i ostalih ružnih stvari, a koje neizostavno naiđu  kao posljedica nezaustavivog bračnog potonuća, ala Titanic.

Zamišljam i vjerujem da se s Titanica beskrajno dugo trubilo i zvalo upomoć i to do samog potonuća, do trenutka kad je brod izgubi svoj glas i kad SOS ostane gluho plutati na površini ledenog mora, ne znajući kamo, kao ispumpana lopta.

Zaključujemo, da su takvi i brakovi pred slomom. Trubi se bolno i glasno do posljednjeg daha, dok čovjek ne ispuše svoju dušu, do nesvijesti a onda najčešće potone. Spasioci više nikome nisu potrebni, možda djeci…

Tu nema zimo groznih, šiljatih i ledenih stijena niti ledenog mora niti kvara na mašineriji, instalacijama ili bilo gdje drugdje, tu tone svaki onako kako dozvoli da potone. Tu su drugačiji „kvarovi“ u pitanju. Okrhnute, popucale, rastrgane i rastegnute emocije do Irkutska i natrag, slomljene i ranjene duše, pokleknule duše i duše nestale zauvijek.

Miris katrana uz more je podnošljiviji. Slankast i vreli vjetar puše ali uzalud. Iz grmlja vire okašca napuštenih, prevarenih, gladnih, žednih i bolesnih mačaka i psića…Hladovina ih štiti od omare, a hrani ih povremeno koji osviješteni prolaznik. 

U tom mojem parku kao da su naštrikane i kačkane sve veste svijeta, a butici svih kontinenata nude ih po visokim cijenama, Hand made in Greece. U njih je utkan život antičke Grčke i svi vrisci umornih i posvađanih baka i sve djece iz parka. Cika baka, mama i modernih baby sitterica potka  i osnova su svega što se zbiva u parku i na vestama dok se temperament Grka provlači kroz nizove hramskih stupova i to beskrajnim meandrom do arapskih arabeska, Anatolije, Perzije i Indije. Emis imaste Ellines, čuje se u šapatu vjetra. Mi smo Grci, odzvanja…

Povorke elegantnih karijatida već pomalo umornih od nošenja stupova, nagnute, rastegnute i izobličene na debelim i sitim Grkinjama, (s djecom van kontrole) jedva čekaju da se negdje odmore.

Prekrasni, bogati i razvučeni kapiteli puni lisnatog akantusa pucaju i gnječe karijatide i prsate grčke Venere, kao i mame štrikerice. Boje se nadmeću i razvlače u svim smjerovima i u divnim bodovima, mustrama. Borba za dominaciju traje, ali je ipak ograničena štrikaćom iglom, stegnuta omčom kreativnosti i nema uzmaka. Da bi se te iste karijatide na vestama dugonogih, snježnobijelih i elegantnih, bjelokosih Skandinavki još više izdužile i suzile. Život metopa i triglifa te beskrajni friz patnika jednako pritišće i jedne i druge i sve njih na svim vestama svijeta, pa tek poneki, umjetno napravljen brežuljak Aleksandra Makedonskog obećava apsolutnu sigurnost i odmorište. Osmatračnica postaje i odmorište karijatida. Štrikaće igle pomno  su odložene.

Preumorne karijatide razvučeno spavaju, draperija ih pažljivo otkriva i  istodobno nježno pokriva dok se hramska priča konačno završava  bogatim štrikaćim bodom raskošnih kapitela. Odmorene, dižu se i odlaze u butik, one by one, na prodaju. Probodene visokim cijenama mame poglede šetača.

Ja sam također nosila nekoliko hramskih priča na sebi, nevjerojatnog boda i spretnosti pletenja. Baka bankarica Kaliopi bila je majstor kuhanja, štrikanja i kačkanja. Antonio je bio sav preštrikan i naštrikan bebi vunom, koncem i pamučnom trakom. Maleni svileni bonbončić, moj dječačić opet je sa mnom u mojim mislima, do te mjere da osjećam njegov miris. A to je zapravo miris Johnsons baby ulja, koje postaje sinonim njegove blizine. Antonijov se bademasti pogled nagnuto i umiljato smije. Moja pre slatka lutkica je moj svjetionik, nikamo bez njega, osim u Tursku. Bakin san o otvaranju butika nije se ispunio. Napustila je posao u banci i posvetila se odgoju djece. Njezine igle s flaksom leže u mom ormariću i čekaju možda novu hramsku priču, ali nisam u Grčkoj, doma sam u Čakovcu. U mojim mislima leži vesta s balkanskim frizom ratnog pohoda i krvavog kroja smrti. A pletemo je svi i odgovorni  smo svi; dupli, krivi bod laži i jedan pravi bod istine plete nešto preteško za naša slaba, preumorna i prestrašena leđa. Zgromljeno mislim o ratu, krvi i suzama. Razvod ima jedno drugo, opasno  r , a koje me u konačnici može uništiti. Neke stvari ne znamo niti plesti niti nositi. Amaterski sve rastežemo i natežemo, uzlamo, vežemo i brljamo dok konačno šavovi ne popucaju, a onda pucaju sve spone u našem vidokrugu.

Zato, pričekajmo i vratimo se opet uličnoj Solunskoj vrevi. A tu pored nas su i hippy, ležerne, otkačene strankinje, ukras svakog grada. Nehajno i izazovno, polu odjevene, s naprtnjačama, naočalama, kapama i odmotano-smotanim kartama, također ostavljaju svoj trag, svoj miris i svoju boju glasa.. Sjajni im se Apoloni, Jannisi i Stefanosi obraćaju nudeći svoju svesrdnu pomoć na pijevnom, „buzuki“ engleskom, veoma prepoznatljive intonacije. Biserno bijeli zubi nude i obećavaju svašta, ama baš svašta. I dok ulična gestikulacija traje, a svi nestrpljivo iščekujemo finale, biserni zubi već nose naprtnjače, destinacija je obilježena kimanjem glave, smijeh i čavrljanje pregaženi su zvucima automobila i tako svi veselo završavaju iza prvog ugla u nekom krugu Danteova pakla, pa mi se tako čini da granični grčko-turski prijelaz dijeli otkopčano od zakopčanog. To je samo prijelaz, granica, mali korak ako ste pješice, gumb više ili manje, ali to je istovremeno veliki, kozmički pomak u svijesti žitelja, njihovim običajima i kulturi.

Život Grka se odvija glasno, čak preglasno, jeka prožima sve, nema šaptanja, nema uvijanja. Izgleda da šapće samo zapadna Europa, zapadni svijet. Tako ste, htjeli to ili ne, sudionik dijelova raznih priča. I dok se puzzle slika i priča brzo poslaguje, evo i jedne raskriljene  pozornice upravo pred nama.

Taksisti sumanuto jure, kobasičasto psuju bez prestanka, psuju radosni, psuju ljuti, trpaju koliko god stignu turista u auto i opet smijući se psuju. Grč. Tahίtita je brzina, riječ taxi je grčkog porijekla; ali je x grč. slovo h, a  u hrvatskom jeziku ga čitamo  kao iks. Pa tako sjedate u taksi na prostrte tepihe i suputnike koji su već unutra, posloženi kao mrtvaci. Taksist mrmlja na nekoliko jezika, klima, maše, briše izbrazdano čelo, znoj mu se rastače i pretače po licu, s kosmate brade curi prema vratu, prema čvrsto omotanom ručniku. Grci drugačije kimaju glavom za -slaganje i neslaganje-, a pripazite i  na izgovoreno -NE-.

Oprezno, jer NE je da, a OHI je ne. Ako ste iz Hrvatske, naravno, oprez! Probodenih rebara, natiskanih bedara, iščašene ključne kosti, nastavljate svoju avanturu, kojoj niti vi sami ne vidite kraja. Psovke lete kao strelice, a stisnuta pesnica, koja se naglo otvara i zatvara, često puta leti prema šoferšajbi. Otvorenih usta gledate i probate odgonetnuti neobičnu gestu zatvorene pa naglo otvorene pesnice. Nosi negativan predznak, u svakom slučaju. Bombardiraju vas i pesnice drugih vozača. Neverbalna komunikacija srditih, znojnih lica zgrušanih i ljepljivih, gustih i dugih obrva u znakovitoj je pesnici. Teško sve to povezujete, usiljenog i upitnog osmjeha. Svi prijete, svi bi se tukli, svi se razbacuju psovkama, svi nekamo ludo žure.  Što li se to događa? Automobili trube bez prestanka, komatozna situacija, ali to je samo ritam njihova uobičajena ulična života, njihova svakodnevna prometna komunikacija, bilo koje ne prestaje pulsirati.

Folklorne geste prate ritam ulice, ali prate i vas. Strane su vam, odmičete se ali se one uvlače u vas, postajete dio scene. Uvučeni u igru birate svoju ulogu. Epilog je doduše najčešće isti, ako je brak u pitanju, fijasko, tragedija. Miješani brakovi najčešće opstaju samo van granica Grčke, a ljubavna je odiseja strankinje i Grka zasebna priča, posebna stvar,  άlo prάgma. Ali onda treba zaista sa Zorbom pobjeći  glavom bez obzira, jer je teško opstati u njihovom sirtaki folkloru. Običaji gnječe sve pred sobom. A s njima se, naravno, jedino dobro nose samo Grci. Padom u njihovo gnijezdo, postajete samo malo drugačija trahanά (grčka, domaće spravljena tjestenina, kašica za juhu od kozjeg mlijeka i jogurta). Tek djelomično postajete dijelom njihovog jata, vi ostajete  zauvijek kseni, strankinja. Do pada ste labudica najbjelja, a kasnije izgubljeno i prevareno pače, koje gubi moć navigacije.

Dakako, svu pozornost  i dobivate, jer ste strankinja, ksέni i još  k tome svjetlokosa. Istočnjaci, Grci, obožavaju svijetlu put i svilenu, plavu kosu. A tek plave i zelene oči! One otvaraju  sva vrata Antike!!!  I pόrta ine άnihti, vrata su otvorena, a vi ulaskom postajete Vasίlissa, kraljica.

Έlate, έlate, kίria, páme όpu thέlete. Dođite, dođite gospođo, idemo kamo želite,  javlja se taksist.

Naravno, osjećaj koji jako godi, velika ljubaznost, neviđeno gostoprimstvo, a zamka u obliku labirinta odvlači vas sve dublje i dalje. Vođeni iluzijama zaljubljujete se, a Arijadninu nit niti ne raspoznajete. Zorba, The Greek, je možda opasan minotaur od kojeg trebate bježati, a upravo on zauzima vašu pozornost, a vjerojatno već i vaše srce. Odjednom s manirama, ali samo zbog vas, školovan vani, zgodan šarmer i veoma duhovit već zauzima tron. Uraditi će sve, samo da dođe do žene strankinje.

Čarolija boja, mirisa, vrelih vjetrova punih pijeska, neobičnog jezika i pisma, izvrsne hrane te patetičnog zavodnika gotovo roba na pladnju, zbunjuje. Nikakvi vam končići sad više ne mogu pomoći, širom ste zatvorenih očiju i tonete u prelijepi zlatno, mrežasti bezdan. Bakanalije i propast su jedina destinacija kolovođe. Kretski labirint s minotaurom, kamo ste pažljivo vođeni zvucima buzukija, te vaš eventualni porod postaje isključivo njegov plijen! S minotaurom nije za igrati se, nitko ne može pobjeći od njega. Samo Tezej uspijeva a to niste znali i kasno je. Končići su se zapleli u bračni čvor, a nerazmrsivo klupko postaje istovremeno veoma opako.

„Bračni NLO  buzuki“ prigušuje nekad slušane sentiše, evergreene, valcere, dok vaš sirtaki klecavo posustaje u bespomoćnim vapajima.

Palača Knososa plače krvavim suzama dok labirintom odzvanja Panajά mu ke Hristέ. Majko Božja i Kriste, vapite upomoć, ali kao da nitko ne čuje, jeka odzvanja, lomi se i razbija o stijene otoka Santorini, Roda, Kosa, Krete o gorje Athos, Pindos, Olympos, te nanovo odzvanja Egejskim morem. Zeus i Had nadziru jeku i plač. Ciklus jeke se nastavlja dok netko ne posrne. Spiralni krug guta bezdušne i slabe. Arena se puni gledateljima. Strast svađe i miris krvi puni gledalište. Publika je već podijeljena; za ili protiv vas. Latice, volim, ne volim, odavno su razbacane, sitno zgažene, zgužvane, korozivno smeđe i uvele ali ne i bez mirisa. Taj  miris još uvijek mami i ispunja nadom.

Igre gladijatora moje – tvoje započinju blago, čak naivno, a Zorba the Greek je gazda kojeg nitko ne baca s trona. A nešto posljednje  ste vi, jedna kséni, strankinja. Kséni vasίlissa odjednom postaje nepotrebna, a njezin porod postaje meta. Bez obzira na kontinent gdje srećete Zorbu, sve započinje i završava slično. Manje tragedije su izvan granica Grčke, a velike unutra, gdje je i dobro poznati labirint. Mjesto boravka određuje vaš ritam života i vaša prava. Vi zapravo nikako da shvatite da nemate nikakvih prava. Ta cijena neznanja se preskupo plaća. Riječ drahma opako para zrak i svojim teškim, oštrim r upozorava  i prijeti. Vremeplov života ne može se vratiti ni zaustaviti, a bujica života stvara novo korito, nove rane, nove porode, razvode i radosti. Neke stvari ne možemo niti kupiti niti prodati. Slovo r, ponovo ispisuje svoju tešku priču, različito intoniranu i različito izgovorenu. U različitim riječima i jezicima r različito zvuči, boli, para i trga, dok je radosti i reda sve manje. Vi se neprestano ili približavate ili udaljavate, vjerujete i nadate se i to se neprekidno ciklički ponavlja do konačnog posrtanja i pada negdje između dviju civilizacija, na nekadašnjem mostu spajanja, danas razdvajanja, gdje ostavljate svoj trag, svoju mirisnu laticu nade.

Tek kad zgaženi miris klone, vi ga odlazite  ritualno udisati. A to je i jedino što vam je preostalo. Hoćete li  prestati i kada, neizvjesno je i leži u vama.

Baš kao posrnula kraljica na šahovskom polju, prezasićena pravilima igre, željna  novih izazova razvlači crno – bijelo polje u novu romboidnu igru jablana i hramskih stupova te stvara beskrajnu kreaciju akcentiranu nadmoćnim crno – bijelim kontrastom. Više ništa nije kao prije, bilježi njena svijest dok se napjev pjesme Love is a drug, brianovski lijeno i nježno proteže romboidnim nizovima jablana. Stojeći samotno u atriju hrama, u lepršavoj draperiji, okružena svojom bezbroj puta kloniranom sjenom, puni svoj hram  jantarnim suzama. Po zalazu sunca, stihovi jedne druge pjesme odzvanjaju po posljednji put. Prigušena jeka pjesama  Peace of my heart i Wild thing ubrzava bilo, daje nadu, diže posrnule ali gazi umorne i samotne. Tako i završava priča o ksέni vasίlissi, kraljici strankinji. Psihί mu, agάpi mu, latrίa mu, odjeci nekad glasni a sada sve tiši nestaju u sumraku. Dušo moja, ljubavi moja, obožavana moja, samo su jeka iz nekog vremena lepršavih draperija, svilenih dodira i beskrajnih  kolonada stupova i jablana. U poljima zgaženih makova ljubičasti grozdovi glicinije sivo i grčevito grle napuštene hramove dok ih grmlje divljih ruža mirisom ispunja. Sve priče zamiru u jantarnom sjaju.

Sve je naizgled rješivo, ali ta έtima, uvriježeni i neraskidivi običaji Grka, gaze sve pred sobom. Zakoni Zapada su predaleko i ovdje su nepoznati. Klopka je nezamislivo velika, čvorava i okrugla. Po mome ocu Otmaru opet točno, okruglo pa na ćošak.

Blaženka Križan
O autoru

Blaženka Križan

Komentiraj

*