Troya

Piše: Blaženka Križan

Konačno, dugo očekivana Troya (Ilion, lat. Ilium).

Zeleni val neobično visoke trave, vjetrom nagnut otkriva krvavu istinu ili mit o Troji, koja je naseljena čak od brončanog doba, a devet puta je napadana, rušena i ponovno građena. Požar i ratovi uvijek iznova osiguraše debele zidove, kule i bedeme, zapravo, samo buduće krvave ruševine. Iste su obilježene rimskim brojkama, u čudu gledamo brojku devet, znači devet kulturnih slojeva, devet strašnih razornih ratova.

Grčki epovi Ilijada i Odiseja posvećeni su Troji, trojanskom ratu i događajima koja su poslije uslijedila. Zaljubljeni Trojanski kraljević Paris, i Helena /grč. Heléni-sjajna/ kao da su s nama. Páris,  sin karlja Prijama, otima  prekrasnu Helenu i rat započinje. Kralj Prijam, tada u doba trojanskog rata, nijemo i već nemoćno promatra pad i ostatke Troye. Nadmoćni Grci nikako da osvoje Troju i to im jedino uspijeva varkom. Hineći da odlaze s bojišta, dovoze velikog drvenog konja, kojeg ostavljaju pred Trojom kao poklon. Trojanci, ne sluteći ništa, uvlače konja prepunog vojnika, a masakr je uslijedio tijekom noći. Rastrgan i krvav plač natapa palaču, bezglava vriska se prolama do neba i natrag a panika trese  Troyu do posljednjeg stupa koji se jedva održava na postolju, do posljednje kapi krvavih suza.

Ljuljanje trave svojim nijansama i sjenama  kao da otkriva obrise svih njihovih lica, a gledamo u jedan novi, krvavi kaleidoskop.

S velikim poštovanjem, gotov nijemo i potiho grabimo koracima. Slijedimo raznolike mirise koje donosi vjetar umotan u mirtu s planine Ide. Planina Ida ne skriva svoju tajnu s Orestom kraljem šuma. S brižnim je pastirom odgojila kraljevića Parisa. Mrtav Hektor, Parisov brat, razapeto i smrtno rastegnut, između četiri konja, ogorči sve bogove. Prizori užasa iz Troje se izmjenjuju. Začuđeni svojim emocijama, penjemo se u rekonstrukciju, drvenog, trojanskog konja kao nekada Grci/Danajci. Ostajem u prizemlju drvenog konja, dok se ostali popeše. Vjetar je nemilo šibao, dugačka trava je sagnuta u duboki naklon, a konj je škripao. Tema pokolja i smrti bila je neminovna, dok bogovi i božice upotpunjuju priču. Thánatos je bog smrti i sama smrt, sin je boginje noći,  Nίhte i Tártara, boga vječne tame. Razglabamo i kao da čujemo užasan vrisak i plač žena i djece, koji iz plamena bijahu odvučeni u roblje. Okrutni ih lanci, zaliveni suzama i krvlju, vode i sapinju. Raščupani, rastrganih tijela i izranjavani jedva da gmižu prema slobodi izbjegavajući smrti, prema ropstvu, koje je samo drugi oblik smrti. Thanatos je ukorak sa svima njima, dok tama strpljivo čeka, zjapi kao neman da ih u mah samelje. Njihov se krvavi i suzni trag gubi, suši i skamenjuje. Vrisak i urlici zanijeme. Krvava, razorena i popaljena Troja zjapi sivilom, dimom i čađom. Thanatos  čvrsto i smrtno zagrli Kralja Prijama i Parisa, a Helenu odvede još uvijek zaljubljen Menelaj u daleku Spartu. Sućutno smo obišli krvlju zalivenu Troju i to devet puta.

Opet svi na okupu, podno Trojanskog konja 

Vjetar puše, njišemo se i moji prijatelji polako silaze. Ne ratujemo, ne razaramo, miroljubivi smo darovi Boga cjelokupnom čovječanstvu i životu. Dostojanstveno i s tugom  odlazimo.

No, i nebo priča svoju priču. Kao i uvijek zaokupljena bojama neba, primjećujem ultramarin boju, boju prolivene tinte, pariško plavu, sve moje plave su iznad mene. Toliko plavih boja se plavi iznad mene.

Skupocjena boja ultramarin ili lapis-lazuli nastala je od lazurnog kamena u 13. stoljeću. Samo s tom bojom se oslikavala odjeća Blažene Djevice Marije i Krista Kralja. Nebo je veličanstvena kraljevina u plavom, pomislih.

Odjednom, zagasito crvena, kao da guta narančaste linije i ružičaste šare, dominira nebom i zapovijeda počinak. Istiskuju sve preostale boje koje kao da su pri kraju snaga te se nebo zadovoljno oblači kobaltno plavom, sve tamnijom i tamnijom. Skoro sve po zakonima prirode tone u modar san, pa i mi, zahvalno i sretno, ovaj puta tražimo mjesto za kampiranje.

Nebo je veličanstvena kraljevina u plavom, pomislih.

Kampiramo van Troje. Na tom je mjestu  pusto i travanjski prohladno. Opet nigdje nikog. Ponovno se snebivam pred «šatorskim apartmanom» naših njemačkih prijatelja, a koji se nadovezuje na njihov auto pa sve skupa izgleda kao UFO. Umorna gledam u čudesnu nastambu pored našeg jako malog šatora, samo za tri  male mumije. Izjavljujem da je šator mali i da će biti, knap, ne ostavimo li neke torbe u autu. Gromoglasan smijeh, donosi i odgovor,  is not knap, come on, nije tijesno, hajde.S mojim, knap, ih uvijek nasmijem. Guramo se u mali šator dobro obučene. Zbog jednog lošeg iskustva s otoka Thasosa  (Thάsos), kad nam se uslijed nevremena, šator jednom stranom oborio na usnulu djecu, liježemo obučene. Tada sam shvatila, da je to moje zadnje kampiranje. Nikada više neću i nisam kampirala, na kvrgavom tlu, u prohladnoj noći, u trokutastoj plastici, na nevremenu, uz zavijanje pasa, s torbama unaokolo u tijesnom prostoru i još k tome biti sama (tek s par ljudi) u cijelom kampingu. Nikada. Po dogovoru, ostavljamo cipele vani. Moje tenisice su ostale vani, a njihove u vrećicama unutra. Pametno, pomislih  jer ujutro ustanovljujem da sam ostala bez jedne tenisice, a drugu je pas raskomadao i pojeo joj petu. Nisam mogla vjerovati, istodobno i smiješno i žalosno. Naši prijatelji se već s četkicama u ustima muvaju unaokolo, taj prizor mi je uvijek bio odbojno čudan, čak su mumljali s kalodontom u ustima, a što me bacalo van takta. Pojesti pastu za zube, biti istom umrljan ili je progutati, za mene je to bio užasan osjećaj. Obilazim i pretražujem teren, prateći pogledom umiljatog psa, „krivca“. Dobro čudno me promatra mašući repom, pršti od sreće, čuvao nas je cijelu noć i samo se zaigrao mojim tenisicama. Moj četveronožni prijatelj salijeće me na svaki moj poziv, dobiva komad hrane i ratne sjekire su zakopane. Sve mu je oprošteno i vraćam se k svojoj rasi dvonožnih, sva u dlakama i blatna do lakata, ali srca ispunjena srećom do vrha.

S verande, dobro obučeni doručkujemo razglabajući plan koji slijedi, a to  je malo duža šetnja. Nepregledan krajolik je pred nama dok mi opušteno razgovaramo o skorom rastanku s Turskom. Tijekom večeri analiziramo nadolazeću noć. Raznoliko šiljato bilje bode polumrak, a loptasti tamarisi kuglasto se klupčaju za spavanje. Boje neba, sjene, obrisi, mirisi i zvuci uvelike djeluju na naše emocije i sve naše receptore. Konture starina, tamne i napuštene zjape misteriozno, monumentalno i hladno. Crni čempresi u nizu, šiljato i duboko zabodeni u nebo, spokojno odmaraju. Odloženi kao sablje nijemo upozoravaju. Njihove beskrajno duge sjene danju, sklupčano noću spavaju kao i moj četveronožni prijatelj.

Ružičasto i  pjenasto nebo prelijeva sivo-plavi magličasti mrak. Indigo boja poplavi sve preostalo. Sve plave nagovještaju počinak.  Površina mora je kao crno, magično ogledalo koje povremeno zatitra.

Ogledalce, ogledalce … donesi nam mir i spokoj.  Hálal, rekli bi Turci, što znači blagoslov i oprost. A to nam je i potrebno.

Sive sjene pocrniše, a hladnoća nas potjera unutra. Vani ostaje Mjesec (grč. Seléni) uprt u crno, stakleno, morsko ogledalo. Gleda se i divi bojama noći. Zviježđe titra i ukrašava prostran svemir.  Mjesečev je suputnik  Sunce (grč. Hélios) na drugoj strani planete Zemlje (grč. Gea). Spektrom boja svijetli, topli, grije, peče, pocrnjuje, pali, žari, potiče rast, radost… Nikad zajedno, a tako uigrani u izmjeni ritma, dan/ noć, svjetlo/ tama. 

NEČUJNO,

PRETAČE SE NEBO U

MORSKO OGLEDALO.

Tri karijatide ulaze uz ritam muzike i odabiru stol za večeru. Svaka turska pjesma evocira na Efez i moj amaterski trbušni ples. Suze smijeha kapale su oko nas na pod, a Gabi je bila Sulejman…Jedva suzdržavamo smijeh ali na našu sreću obitelj Armani se povlači na počinak s djecom čine ručice ih obgrliše, a noge im se klate po podu kao u ginjola. Opet analiziramo sve viđeno i pređeno. Kroz prozor zaviruje mjesec, čudesno sjajan. Mičemo s prozora draperiju koja narušava ljepotu travanjske noći. Cijela površina mora cakli se i svjetluca. Zvijezde kao da  plešu ponoćni, uskrsni valcer. Vodi ih zvijezda Danica  /tur. Tárik / i Tezejev otac (ili poočim) Egej uz lagani povjetarac  po blago čipkastom srebrno – crnom moru. More rasteže zvijezde umotane u svoju čipku, igra potapljanja ne prestaje. 

TARIK I EGEJ.

POTOPLJENE ZVIJEZDE,

MOKRO TITRAJU.

Neko predvečerje prije izgledalo je sasvim drugačije. Sunce se bilo skrilo, prekrila nas je siva koprena. More i nebo, stopljeni u slani zagrljaj, kao da plaču. Mutna staklasta zavjesa nazubljeno je i zapjenjeno dozivala nevrijeme. Tek poneki snop prozirnih sunčevih zraka kriomice bi klizio valovitim zrcalom dok se oblaci šampanjasto razlijevaju modrim nebom. Jato galebova je slano kriješteći poniralo u kristalnu morsku pjenu dok je tirkizni vitraj blješteći i nezaustavljivo pjevao odu Života. Pjenušava melodija mora odlazila je u ledeni svemir, do kolijevke zvijezda. U tamnim, skrovitim rupama svemirskih dubina, tajanstvenog bezdana, zamiru posljednji krici naših galebova i svih nesretnih žrtva trojanskog rata. Dolaskom noći draperija mraka, umorna, zgužvana i naborana, nijemo bi zaspala  na uzglavlju od grmlja do rane zore i sljedeće plime koja bi je nanovo potopila.

Prizor magije ili sna pred nama otvara novo poglavlje za razgovor. Neumorne u analizi svega, svaka od nas priča svoju priču o viđenom i doživljenom. Zabilježeni su gotovo svaki titraj, svaka boja, emocija, mirisi i to otegne naše pričanje. Sara zijevajući trlja staklene oči. Dva već suzna oniksa nagovještaju problem. Ostaci veoma sitno nasjeckane tipične turske, dobro začinjene salate, lagano klize u našu utrobu. Naš zadnji zalogaj, bogat vitaminima i mineralima otpratit će nas na počinak. Sarin tanjur već je odavno prazan i ulašten. Komadići sira, kockasto razbacani i nijemo prikovani Sarinim pogledom, čekaju na svoj red. Napućenih usnica pospano prati naš razgovor, srčući iz čaše već popijen sok i nabadajući posljednje komadiće sira. Opet se čuje umorno i manje britko, Sarrra.

Ona pospano, zajedljivo procjeđuje;

Sinéhija miláte. Póte ta teliósate? Stalno pričate. Kad ćete prestati?

Šapatom, Sarrra, rola se opet  upozoravajuće slovo r prema njoj, ali britko i opasno.

Áma erhótane Antόnios, den ta ímuna móni mu tóra. Da je sad Antonio tu, ne bih bila sama.

Sarin okrivljujući glas rasteže se pospanim prostorom, zijevajući i cvileći.

Íremise, parakalό. Molim te smiri se, potiho progovara Gabriela. Pričamo o muzici, a Lily (Susanne), njeno drugo ime asocira me na pjesmu Boba Dylana Lily of the valley koju sam nekad puno slušala sa svojom prijateljicom Rajkom K. S istom sam pjesmom otpraćena u Grčku. Ta me asocijacija  opet vraća u Međimurje, Malu Suboticu i Čakovec. Neminovno se prisjetih još dviju mojih bliskih prijateljica, još dvije Rajke Radošević i Džanko. Prvi šapati o simpatijama, zaljubljivanjima, „odljubljivanjima“, uživanja u plesu i muzici, prvi međimurski diskači, naše prvo make-upiranje, naše pomodno odijevanje i traženje samo našeg životnog prostora, to jest, mjesta pod suncem, sve te slatke zgode/nezgode i tajanstvena zbivanja, nesebično smo dijelile.

Neizbrisivi refreni pjesama J’taime, Knocking on heaven’s door, Yesterday, A Whiter shade of Pale i drugi, kao da su zauvijek nastanjeni u meni, a vjerujem i u njima. Bile smo međimurska djeca cvijeća vođena Beatlsima i Rolling Stonesima i utabale smo trag tada jednoj novoj muzičkoj eri.

Memories, sjećanja, često bi me nadopunila Gabriela. S uzdahom, ahhh, prešle bismo dalje.

Sari je dosta, oči su ispunjene suzama, debeli, prozirni dragulji kotrljajući se niz obraze, padaju na stol.

No ja, genug für heute, No evo, to bi bilo dosta za danas, šapćući mi dobacuje Gabriela.

Umorna je i odlazimo spavati. Kroz polumrak, sjaj s plakata mjedenih, trbušastih vaza u nizu, sklopi moje vjeđe. Svu ljepotu plakata tek doživjeh u jutro; zlatna mjed, bronca i cinober-crvena svojom toplinom zatopliše i nas i sobu. Na isti plakat nailazim na granici.  Ustuknuvši, upitah carinika gdje ga  mogu kupiti, ali nisam bila te sreće. Pogledavam aprilsko Sunce koje je toga dana nekako prodorno izronilo iz nebeskih njedara i uprlo svoje tople zrake o staklaste valove Egeja. Taj dodir s morem kao da je proizveo nečujnu vibraciju ili čak neobičnu melodiju i kao da smo svi toga bili odjednom svjesni. Beskrajna aleja tamarisa loptasto bulji u more kao i mi iz jurećeg automobila. Naizmjeničan slijed zasađenog oleandra razbija monotoniju. Vitki čempresi nijemo i zašiljeno uprti put neba kazuju štošta dok se mirisne note bilja strovaljuju niz stijene na plažu te zakovitlane pjenom prhću svojom esencijom. Tako se valjda rađaju i stvaraju esencije parfema; cvijeće, more, voće i povrće, aromatično bilje i kora stabala u kojekakvim kombinacijama i omjerima čini čudesne i neodoljive arome. Na početku smo proljeća i opet puše blagi povjetarac koji miriše na kamen, sol, jod, ciklame te nešto itekako oporo i zeleno. To je moj Proljetni baldahin, spontano dajem mirisu ime. Vau, dodaje Sara. Trebalo bi ga spraviti, zvuči jako lepršavo i prozračno. Let me see, nabraja ona biljke, dodaje malo slatkog jasmina,otrovnog oleandra, gorkastu koru čempresa ili komadiće češera, malo cimeta za bolju koncentraciju ili morske soli, možda limuna ili  mandarine, a tu se već nećka. I tako recepturi nema kraja. Nastavljamo sa spravljanjem pomada i dobro se zabavljamo. Mirise nadovezujemo na njihove veoma posebne nazive, boje mirisa kao logo na svilene ešarpe i tunike, a sve to je za otkačene i impresivne modne revije.  Istim primamo na znanje, da Crvenkapici više nema mjesta u ovoj našoj odiseji jer Sara postaje mali modni stručnjak kojeg pozorno slušamo, uvažavamo i uživamo u njenim krativnim kombinacijama.

Njezin naizmjenično piskutav i mazni glas, sad već jako važan i  govori nam o visokom samopoštovanju. Narasla u svojim očima, bodrena svako malo, postaje autoritet. Previše hvale gotovo uvijek šteti, pa je sad već stišavamo, a slušamo i sastojke za miris Antonios i Saralein te prelazimo na drugu temu. Danas, poslije toliko godina, Sara je odavno završila Fashion desing u Berlinu i bavi se modnim trendovima, a živi u Bejrutu. Moj sin, uronjen u brojke, marketing, već odavno je završio Ekonomski fakultet, radi za austrijsku tvrtku i veoma je zadovoljan svojim životnim angažmanom. Tko zna, možda će Sara ući i u zonu mirisa te osmisliti i ostvariti moj Proljetni baldahin kao i njezine mirise, Antonios i Saralein, a vođena sjećanjem na naše proputovanje Turskom!?!  Možda.

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*