Dan kada smo puštali zmajeve

Piše: VESNA JANKOVIĆ

ZMAJEVI MOG DJETINJSTVA

Nekada smo puštali zmajeve. Čekali vjetrovito vrijeme pa trčali livadom, dok se nisu podigli visoko nebu pod oblake. Bili su svakakvi. Šareni, ručno izrađeni, kupljeni i svatko je mislio da je njegov najljepši. Malim smo ih očima gledali kako lete i lete i mašu, sve dok nas nisu boljeli iskrivljeni vratovi i nagnute glave ,pogledom uprtim u nebo.. Trčali smo zajedno sa vjetrom i vikali: “gledaj, gore je, uspjela sam..bravo…ja ne mogu, moj se neće dignuti…ajde probaj još jednom..vidjet ćeš, lagano je…evo i tvoj je gore…kako divno lete.…”
Natjecali smo se koji će dulje ostati u zraku. I opet to ponavljali, spuštajući se niz maleni brežuljak podno livade, samo da bi dobili jači zamah i da bi se zmajevi što bolje dignuli u zrak. Ponekad su se rušili zbog prejakog vjetra ili zbog našeg neiskustva da s njima rukujemo na pravi način.
Danas ne vidim djecu koja bi puštala zmajeve. Neki od njih sigurno ih nikada nisu ni vidjeli, opipali i nemaju pojma o tome kako izgledaju ni čemu služe. Njihovi zmajevi spavaju po mobitelima i internetskim portalima.
Naši su spavali u kutijama za igračke, ali samo preko noći. Da malo odmore.
Sjećam se svog prvog zmaja. I jedinog. Bio je žuti sa nekim šarama i izgledao je poput leptira. Mislim da mi ga je tata kupio. Prvog dana nije ugledao nebo, jer ga nisam znala kako pustiti da leti. Nespretna djevojčica. Ali s vremenom sam naučila. I odonda smo bili pravi prijatelji. Družili se često, naravno, ne svakodnevno, jer nije svaki dan bio dobar dan za puštanje zmajeva. Ali kad se vrijeme posložilo, na livadi nas je uvijek bilo dovoljno da prekrijemo dio plavetnila šarenim bojama naših papirnatih ptica. Neki put je došlo i do sudara pa je bilo i sitnih svađa. I suza. No, uz ruku pomirenja sve je ubrzo dolazilo na svoje mjesto: “mir,mir,mir, nitko nije kriv…. lađa,lađa,lađa ,prestala je svađa.”
Nismo znali samo maštati, znali smo i opraštati. I smijati se do mile volje.
Voljela sam dane kada smo puštali zmajeve. Kad je vjetar bio povoljan i ja sam se sa njima penjala gore prema nebu, i mislima doticala oblake. Voljela sam i livadu u blizini kuće u kojoj smo živjeli i ona će uvijek za mene biti posebno mjesto. Pista za puštanje zmajeva. Festival bezbrižne dječje igre. Čar moga djetinjstva.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*