Kiša

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Probudih se jutros u 4 sata i 22 minute. Otkako smo pomaknuli sat unatrag i meni se čini kao da se sve pomaknulo unatrag. I sanjala sam novinske naslove: Ne zaboravite pomaknuti sat unatrag. K vragu.  U 17 sati već je mrak i oko 21 već mi se oči polako sklapaju, jer to je po onom satu kojeg smo prije pomicali unaprijed, sad već 22 sata. Pa onda nije ni čudno što se ujutro budim ovako rano, jer s obzirom na sve ovo navedeno, zaključak je da sam naviknuta buditi se oko pola 6, a to je otprilike to, prije ponovnog pomicanja kazaljki.I nikako da prestanem govori u prošlom vremenu. Sad bi bilo toliko i toliko sati….

Promatrajući „unatrag“ kao prilog ( ne jelu, nego u hrvatskom jeziku), znači da smo krenuli u suprotnom smjeru i vratili se odakle smo i došli. Ali znamo li kamo smo uopće krenuli ?  Jer stalno odlazimo i vraćamo se. Bez vidno obogaćene promjene na bolje. Osim što se konstantno moramo prilagođavati i šokirati svoj organizam. Ovom društvu, ovom vremenu to je vjerojatno primarna zadaća. Jer, ako si stalno nečime šokiran onda fokus usmjeravaš na odšokiravanje, pa tako šok za šokom i  nemaš vremena za ništa drugo osim se vrtjeti u nekim šok stanjima. Kako originalno. Pa mi smo šok nacija.

Ako pak „unatrag“ promatramo u vremenskom značenju, znači da se krećemo prema proteklom dobu, u prošlost. S jedne strane nije to tako loša opcija. Vratiti se u prošlost. Samo koju? Možemo li birati?  Naravno da ne možemo. S druge strane, pa mi već jedno duže vrijeme živimo u prošlosti. Nikako da zakoračimo u tu budućnost. A nije da nemamo resursa. Prirodnih, ljudskih, materijalnih, nematerijalnih…. Ljudski, doduše sve više odlaze, a materijalni se sve više gomilaju. Barem kod nekih. Većina se, ipak, u nedostatku istih, koristi prirodnim, da bi smanjila ili ublažila stres i  time svoj organizam koliko toliko držala izvan dosega šokiranog.

Pomičemo li satove unatrag ili unaprijed mi svejedno stojimo na mjestu.

Pada. Vlada? Zar opet? Ma neeee, kiša. Kiša pada. Ona siva jesenja,studeni je zaboga. I ne bi trebalo biti  ništa čudnog u tome da je hladno, maglovito i da ti miris sjevernog vjetra draži nosnice ili te grebe po licu. I kada nismo mijenjali satove bilo je isto. U studenom je često padala kiša. Prije snjegova. Kontinentalna se jesen širila gradom obučena u kapute i čizme i nekako ga činila sumornim. Osim kada je padala kiša. Onda su ulicama šetali šareni kišobrani i dodali danu malo boje.  I danas je tako. Samo danas , kad padne kiša i zahladi u studenom , kao da nešto nije u redu, jer novine su pune članaka kojima je u najmanju ruku to čudno, kao što je čudno kad u prosincu ili siječnju temperatura padne ispod 10 stupnjeva, (još k tome i snijeg, zamislite) kao da i nekada tako nije bilo. Samo što se onda tome nismo nimalo čudili, nego nam je bilo normalno. Što ,zapravo, i jest.

No, mene ipak veseli činjenica što je kolega  došao na svoje, cijelo ljeto gunđajući kako jedva čeka da se sat pomakne unatrag kako bi mogao popiti svoju jutarnju kavuprije posla, koju, kao,  nikako nije imao vremena popiti kad je sat bio pomaknut unaprijed. Pa, evo, želja mu se ostvarila. Jedino, što i dalje hoda pospan ne nalazeći vremena za tu svoju jutarnju kavu. Možda taj pomak sata ipak nema toliko velike veze sa stvarnošću. Možda se šokovi sami stvaraju u našim uspavanim glavama. Možda je kriva jesen….

Samo spavajte vi pametni moji dok vani lije kiša…..

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*