Nikad nije kasno zavoljeti čitanje

Piše: VESNA JANKOVIĆ

KREĆEM U JEDNU MALU PARIŠKU KNJIŽARU

Kao djevojčica nisam voljela pretjerano čitati. Osim one obavezne lektire koja je često bila dosadna i monotona. Ili se barem meni onda takvom činila. Kao djevojka nisam poromijenila naviku čitanja. Dapače. Zgodniji i zanimjiviji su mi bili filmovi, pa sam često posjećivala ondašnje Kino Dom ili Udarnik. Kakva imena. Tipično socijalistička, rekli bi.

U vrijeme kad sam bila mlađahna tinejđerica nije bilo interneta, ni kabelske, ni max tv, ni satelitske televizije. Postojale su, doduše, videoteke, bilo ih je nekoliko u mom gradu, ali meni je draže bilo filmsko platno u tišini kino dvorana, nego gledanje filma sa kazeta. Doma nikada nisi imao takav mir kao u kinu. Uvijek je postojala mogućnost da ti netko dođe, nazove te baš u nezgodno vrijeme, pozvoni na ulaznim vratima, pa te prekida u najnapetijim  momentima, a kakve sam ja bila sreće to je bilo uobičajeno. Dakle, više je smisla imalo otići u kino i u miru pogledati odabrani film. I dan danas volim otići u kino. S tom razlikom, što su kina nekad bila puna i redovi za kupnju ulaznica dugi, a danas kad dođeš u kino gotovo ti ne treba ni karta, jer od desetak ljudi koji su došli pogledati film, možeš birati mjesto za sjedenje. Sva sreća da se film prikazuje i za samo jednu jedinu osoba koja kupi ulaznicu.

Kao što gledanje filma u kino dvorani  ima svojih draži, tako i čitanje knjige u prastarom obliku, dakle, držanje ukoričene knjige u ruci, meni predstavlja poseban užitak. Pogotovo u zadnje vrijeme. Nema mi većeg opuštanja nego čitati dobru knjigu. Kakva je to dobra knjiga? Ona, koja me sadržajem drži budnom gotovo do ponoći i koju ne mogu dočekati opet otvoriti sutradan.  Povremeno se i počastim nekom takvom dobrom knjigom. Ponekad čak i onom koju sam već pročitala posudivši je iz knjižnice. To su mali pokloni koje darujem sama sebi i koji me čine sretnom.

Ne volim čitati sa ekrana, jer me to zamara. Možda zato što mi je posao osmosatno vezan uz ekran, a možda zato što volim komociju. Zavaliti se u naslonjač ili ispružiti u krevetu i uroniti u svoj mali književni svijet čista je privilegija. Zato, ako me ne vidite na facebooku, ako me ne susrećete u gradu, ako se izgubim na neko vrijeme ili na trenutak izgubim volju za druženjem, nemojte misliti da sa mnom nešto nije u redu. Nemojte mi zamjeriti. To samo znači da trebam vrijeme za sebe. Vjerojatno sam nabavila novu knjigu. Nova knjiga znači novi susret. A svaki novi susret  je novo iskustvo, novo saznanje i nova ljubav. Ne možete mi to oduzeti.

Večeras ću opet posegnuti za knjigom. Još dvadesetak stranica do kraja jednog  Puta sreća, a onda selim u Pariz,  u jednu malu parišku knjižaru. Već sad gorim od znatiželje što u njoj ima. Preporučila mi ju je prijateljica koja je, za razliku od mene, oduvijek voljela čitati. Od nje sam kao rođendanski poklon gotovo uvijek dobila knjigu. Čudno, za ne? Knjige su se nekad poklanjale za rođendane. Danas je to rijetkost, pogotovo među mlađom populacijom, no ne treba gubiti nadu. Nikad nije kasno zavoljeti čitanje.

Vesna Janković
O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*