Onaj osjećaj kad vam padne mrak na oči

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Kad me u poštanskom sandučiću pri povratku s posla dočeka onaj žuti papirić, da me u prijepodnevnim satima, baš kad ja radim, posjetio poštar tražeći me da mi uruči preporučenu pošiljku, čisto mi dođe da zapjevam Šerfezija i Suze liju plave (pardon, smeđe) oči.

Pri samoj pomisli da ću morati na poštu, pada mi mrak na te iste lijepe oči. Doduše, pošiljku ne mogu podići isti dan, kao što je to bilo ranije, nego tek idući. Pa, sad, ako je nešto hitno, to ću znati tek idući dan popodne, jer prije podne je opet ne mogu podići , budući  radim. Više mi se sviđala ona opcija kada sam po pošiljku ili pismo ipak mogla otići taj isti dan kad me ona dočekala u sandučiću s napomenom da sam bila tražena, ali mi ista nije mogla biti uručena, no zato sam je mogla podići poslije 16 sati, kad su se poštari vratili sa terena  u svoje bazne pošte. Tako sam barem isti dan bila upućena  tko mi i zašto šalje preporučeno pismo ili pošiljku. Znala sam da nikakve radodajne rodbine, nažalost,  u inozemstvu, nemam, pa stoga nikakav novac nije mogao doći u obzir. Vjerojatno kakva opomena ili nova bankovna kartica.

Dakle, svoju preporučenu pošiljku odnosno pismo mogu podići tek sutra. Gotovo da mi je laknulo. Znači, sutradan nema izgovora. Drito s posla na poštu. Ulazim, desno na aparatu biram: „Isporuka pošiljaka „ i ispadne mi listić C130. Unutra oko 20-tak ljudi, većina stoji raštrkana između kojekakvih „štandeka“, a par ih sjedi. Od tih šest ijedećih mjesta primijetim jedno prazno i sjednem.  Olakšanje. Na četiri šaltera koji su radili izmjenjivali su se se brojevi i slova: …A 168…na Š10…gong…B 121….na Š5…pa opet A 169, pa A170….sve više ljudi ulazi, prostor se puni, vrućina. Istina bok,  neki i izlaze, al’ meni se čini da ih više ulazi nego izlazi. Sjedim pa više i ne vidim na kojim se šalterima izmjenjuju koji brojevi, pa izbuljim oči prema  ekranu, desno gore, na zidu. To stalno cinka i gonga, a moga C niti u tragovima. Nakon nekog vremena, eto..C124…u međuvremenu sam počela sumnjati jesam li uopće dobro stisnula na aparat kod ulaza, ali me bilo sramota ići provjeravati. Uvjeravala sam se da je sve ok. Da svratim pozornost na nešto drugo iz daleka sam promatrala „štandeke“  ispred, i lijevo i desno od mene. Ispred mene su bile knjige: Moji kolači 2, Najbolji kolači, Domaći kolači….počele su mi teći sline, pa sam pogled prebacila na desno…Propast Rimskog carstva, Dinosauri, neke manje i veće enciklopedije, zabolio me vrat, pa sam ga okrenula na desno, a tamo lampaši, svijeće, barbike, i neke druge plastične igračke…iza sebe nisam se okretala, ali otprije znam da su tamo vitrine sa mobitelima i sličnim tehničkim čudima. Čisto dolje u lijevom kutu su dioptrijske naočale, to znam, jer sam ih kupila prije mjesec dana.

Bivalo mi je sve vrućije i vrućije. Imala sam osjećaj da je unutra 40 stupnjeva, možda zato jer zaposlenici sjede u kratkim rukavima, a mi u debelim vestama i jaknama. Ako dodam i moje valunge koji nikako da me prestaju „prati“ i koji baš za inat kad ne treba „udaraju“,  osjećala sam se kao  u velikoj trafosauni  i na moju radost nakon otprilike sve skupa 40-tak minuta na Š10 ugledala sam svoj C130. Poletjela sam kao raketa, podigla svoju preporučenu pošiljku i  odmaglila na svježi zrak sva znojna i isfrustrirana. Ispred pošte  srela sam školskog kolegu koji je nervozno pušio cigaretu pokraj automobila. Kaže, već  je prošlo više od  pola sata kako čeka ženu, samo je otišla kupiti markicu da pošalje razglednicu. Eh, i kako onda ne bi bilo gužve kad smo svi navalili odmah poslije posla.

Iz grada dopire muzika sa klizališta. Kaplje znoja suši mi blagi siječanjski vjetar. Koračajući prema doma izgovaram molitvu da mi u  skorije vrijeme nitko ne pošalje nikakvu preporučenu pošiljku ili pismo.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Gorkić Taradi Reply

    Za divno čudo, ja ću nekoga braniti i to ni manje ni više nego HP. Prvo ću pohvaliti svog poštara koji se zadnja dva mjeseca skoro svaki dan penjao na drugi kat donoseći mi preporučenu poštu. Dva puta me nije bilo doma i dva puta sam je morao ići podizati na poštu, a kako je vrijeme Javnih poziva za udruge sad skoro svakodnevno idem na poštu predati pošiljke.
    Zašto se ne mogu podići pošiljke isti dan poslije 16 sati? Pretpostavljam zato jer nema dovoljno poštara pa se ne zna kad će se vratiti s terena i donijeti neisporučenu pošiljku. Zato je sigurnije da Vam napišu drugi dan da ni dolazili uzaludno isti dan. Nekad je taj moj poštar dolazio u moje stubište oko 11 sati, sada dolazi između 14 i 15 sati. To nije mala razlika i očito utječe na vrijeme kad će se vratiti u poštu. Službenici i službenice na šalterima pošte su uglavnom korektni, ali nikada baš njihovo ponašanje nije za neku osudu. E, a što se tiče njihove uprave u Zagrebu, to je već druga priča u kojoj bi i bič trebao!

Komentiraj

*