Sanjarim ovaj svijet

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Poslije kiše uvijek dolazi sunce,kažu, i zaista je tako. A što ima ljepše od toga. Kao kad obrišeš suze i nasmiješ se, pa shvatiš da je sve ionako prolazno. Traje trenutak. Duži ili kraći,ali ipak trenutak. I život se sastoji od trenutaka. Upravo takvih. Lijepih i manje lijepih. Život su stepenice kojima se svakodnevno penješ i silaziš.

Govore mi da se u mojim godinama čovjek više ne može zaljubiti. Kao,nismo više djeca pa da se držimo za ruke, kao,nemamo više te neke godine u kojima srce poskakuje u nečijem pogledu i kao,sve je to bez veze,da si sad šapućemo ljubavne riječi prepune emocija. Ne znam kako vi, ali ja znam da ja sve to  mogu.  Nikada nisam godine pripisavala mogućem (ne) zaljubljivanju. Do osobe je,a ne do godina.

Zamišljam. Sanjam.Nećete mi valjda reći da i to ima veze sa godinama.  Iščekujem. Više priželjkujem nego se nadam.  Da još postoje sanjari zrelih godina. Oni, koji čvrstim koracima gaze tvrdo tlo,a istovremeno drže glavu u oblacima. U blagoj zavjetrini stvarnosti čuvaju djeliće  svoje divne ljubavne skrovitosti u dubokom uvjerenju  da će biti pronađena.Ili se sami upuštaju u traganje za nježnim fluidom istomišljenika.

Odspavala sam. Ovaj vikend je došao kao po narudžbi. Za potpuno opuštanje. Imala sam nekoliko zamisli kako da provedem popodne,ali sam ga odspavala. I poziv na sajam cvijeća bio je primamljiv,ali odmor i druženje sa obitelji ovaj put je imao prednost.

Kaže mi kći da nabavim psa. Jednom sam gotovo i pristala i bio je došao jedan psić kojeg je ona dovela od prijateljice,ali nije dugo ostao. Za psa se treba brinuti. Što bi jadan radio zatvoren sam u stanu do kasnog popodneva kada se umorna vraćam s posla. A ona ih obožava. Pse. Stalno je negdje u doticaju s njima.

Malo preskačem  s teme na temu,ali to je od vremena. Tješim se. Ma nije. Sve je to u mojoj glavi. Ponekad je pretrpana informacijama koje povremeno treba  presložiti u ormare ladičare,a ladice otvarati prema potrebi. Ima li to veze s godinama? Nema.

Ni sjećanja nemaju veze s godinama. Svi ih imamo. Te uspomene, ta sjećanja. Isplivaju na površinu baš kao mrtve ribe. Pa danima plutaju u mirnom moru naše nezainteresiranosti,dok ih jednog dana ne odlučimo staviti u ladice koje smo za njih pripremili. Ostalima organiziramo sprovod. Samo ona koja bude pozitivne misli zaslužuju biti ostavljena u prvom redu. Otvaram ih češće i prepuštam se njihovoj udobnosti. Kao mekoj fotelji u kojoj zavaljena lebdim u lepršavim snovima svojih svijetova. Igram se. Izvlačeći komadiće djeteta iz sebe da se ne izgubi negdje na raskršću i ne uplaši surovosti vremena današnjice.

Jednom su se smijali mojoj naivnosti. Gazili je. A ja sam mislila da baš to ima veze sa godinama. Da čovjek u zrelim godinama tome ne pribjegava. Zbog iskustva, zbog neke pameti. Zbog „pobratimstva lica u svemiru“. Očito ništa nema veze sa godinama. Ni ljubav, ni mržnja. Do osobe je, a ne do godina.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Stari smo onoliko koliko nam je srce mlado…

Komentiraj

*