Srce mi jače zakuca kad se sjetim djetinjstva

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Moje su djetinjstvo obilježila kojekakva skupljanja maraka, salveta, znački te sličica za albume kojima više ni ne znam imena. Sjećam se da smo svaki dan poslije škole, a možda čak i u školi, mijenjali duplikate. U onoj ranijoj fazi bio je to Album životinjskog carstva. Sigurna sam da nije bilo ni jednog đaka koji nije skupljao sličice životinjskog carstva. Pod odmorom, a pogotovo poslije škole, znali smo se „pickati“. Tako je netko mogao, ako je znao dovoljno daleko prstom „štraficnuti“ sličicu, zaraditi njih popriličan broj.

Negdje kad sam išla otprilike u 7 razred, u veš kuhinji našeg stubišta otvorili smo Tina klub. Po uzoru na jedan časopis koji je tada izlazio i koji smo mi, ženski dio tima, obavezno kupovale i čitale. Svatko je donio nešto od doma. Tepih, kakvu sliku, stari stol, a onda smo se svi zajedno dali u akciju bojenja zidova. Čak smo i na male prozore, koji su sličili zatvorskim oknima sa rešetkama, navukli neke izrezane zavjese. Imali smo i otvorenje po uzoru na tadašnja otvorenja, samo bez rezanja vrpce. Sjećam se da smo pozvali i roditelje koji su se ugodno iznenadili. Donijeli smo gramofon i ploče i kao klinci imali svoje prve plesnjake.Danas se u nju odlažu neke stare krupne neupotrebljive stvari i bicikli stanara.

Na srednjem stubištu pak se isto uredila prostorija, ali tamo su se slavile nove godine i već smo bili nešto odrasliji. Mene mama, naravno, nije pustila, jer je govorila da sam premala i da su svi muškarci isti. Pripisivala sam to tome što se bojala za mene, otkada sam ostala bez oca. Ta prostorija danas služi na održavanje sastanaka stanara.

Često sam, kada sam bila slobodna i nisam učila, provodila vrijeme vani. Zapravo, gotovo stalno. Igrali smo se lovače, skrivače, neka bije, crvene kraljice, tko se boji crnog dide, penjali se po drveću koje je krasilo tadašnju živicu iza zgrade, koju smo zvali Tarzanica. Njihali se u parku na njihaljkama smišljajući pjesme i natjecali se tko će se više zaljuljati. Onda su u modi bile koturaljke, ali ne ovakve kakve su danas, već one na četiri mala kotača i sa  dvije kopče s prednje strane. Dale su se i produživati, pa su se mogle duže koristiti. Kako ti je već noga rasla. Imali smo čak i utrke, jednom, čini mi se I na nivou grada. Bila su tu raskrvavljena koljena, ali sve u svemu uživali smo. A tek kad sam dobila plavi poni bicikl, to je bilo pravo veselje. Svi smo onda vozili poni bicikle. Vjerojatno bi moj i danas bio živ, da ga nisam kasnije dala sinu koji ga je najprije ofarbao u neku mračnu crnu boju,  odmah skinuo blatobrane, pretvarajući ga valjda u bmx  koji je tek kasnije mogao dobiti, a onda  je moj poni bicikl završio u staretinarnici u podrumu.

Moja se mama  ljutila što sam uvijek kad je netko pozvonio na vrata ili me zazvao iza zgrade, izjurila van u jedno ruci držeći kruh sa paštetom, a u drugoj paradajz kojeg sam jela kao jabuku. To sam obožavala pa sam jedno vrijeme stekla nadimak Pašteta. Valjda sam mislila da ću nešto propustiti ako to ne pojedem doma. A mama je znala govoriti da se ne znam u miru  pošteno najesti kao čovjek.

Do kasne večeri znali smo se igrati skrivača, a doma smo išli kad je prva mama zazvala nekoga od nas da je već kasno i treba ići na spavanje. Ponekad je zazivanje duže potrajalo, jer smo se znali praviti „gluhima“, pa smo tako duže ostajali vani.

Bili smo dobra ekipa, čak smo imali i svoju uličnu himnu vrlo neobičnog naziva: Štakor na saftu.  I danas imam negdje zapisane riječi i doista ne znam tko ih je izmislio, samo znam da smo je često pjevali derući se iz sveg glasa. Pravili smo i druge razne nepodopštine, kao i sva djeca onog vremena provodeći po cijele dane vani. Nemam slika iz tog doba, jer tada nije bilo mobitela pa to nije bilo u modi, ali zato imam punu škrinjicu predivnu sjećanja i uvijek kada je otvorim smijem se na sav glas. Iz nje iskaču nezaboravna ljeta, zime, jeseni i proljeća i dugi redovi djevojčica i dječaka iz moje ulice. I uvijek čujem kako mi srce jače kuca.

Vesna Janković
O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*