Stari album s fotografijama

mmmmPIŠE: VESNA JANKOVIĆ

Najradije listam albume sa fotografijama-bude sjećanja

Kako je lijepo imati stare albume sa slikama. Mojih slika, kada sam bila mala, nema baš puno, ali i to malo što ima u crno bijeloj tehnici, veseli. Gledam datume, pola toga se uopće ne sjećam. Kako i bi kad sam bila sasvim mala. Kasnije, nemam toliko puno slika. Osim iz srednje škole. Onda smo se slikali gotovo svaki odmor, ispred ulaza, nagovarali profesore na “ondašnji selfie“. Naš je Vrbek, kako smo ga zvali, volio fotografiju i bez fotoaparata nije išao gotovo pa nikamo. Više ga nema među nama, tim su mi više te slike i draže, jer na mnogima je i on. Srednja mi je škola bila lijepo razdoblje u životu. Poslije gubitka oca u osnovnoj, bol je bivala manja, navikneš sa time živjeti, jer moraš. A i mlad si. Život te nosi, rastu djevojačke želje, dolaze prve ljubavi i polomljene grane prošlosti pohraniš u svojoj nutrini. Samo tako možeš krenuti dalje.

Uzimam još albuma. Nekoliko njih. Dječjih. Koliko fotografija. Slikali smo te naše male dušice za svaki rođendan i promatrali kako rastu. Gledam ih kako su se mijenjali, sjećam se događaja vezanih uz slike, pokoja suza, malo smijeha, kako vrijeme brzo leti. A sad su već gotovo odrasli ljudi. Fale mi, često, samo im ja to ne govorim. Mama mora uvijek biti čvrsta i jaka, tu, za njih.

Ima tu i fotografija koje nisu pospremljene ni u jedan album. Držim ih kutiji, zapravo, tako ih je čuvala moja mama, a ja sam ih samo naslijedila. Stare slike nekih ljudi, rodbine, koje ja i ne poznajem, ali iza svake slike piše datum i ime, neko sjećanje na nešto, vjerujem, nekome važno. I poslije mene će ostati te iste slike da ih netko čuva.

Danas nemamo slika u albumu. Sve su pohranjene u neke memorije na disku, u mobitelu, u kojekakvih inboxima, na postovima i u virtualnim albumima. Ako se pokvari mobitel ili računalo, nema ni slika. I neki ljudi, događaji, kao da nikada nisu ni postojali. S vremenom ih izgubimo iz sjećanja, izblijede nam njihove stvarne slike i od nekih događaja ne ostane ništa. Pomalo tužno. Često smo u panici ako su nam neke slike važne, a mi smo ih na taj način „izgubili“.

Kaže mi prijateljica u šali neki dan: “Ako nije na fejsu nije se dogodilo“. Većina nas radi tako. Slikamo sve i svašta radi nas samih, prijatelja, da nešto obilježimo, da se pohvalimo, razmijenimo, to je postalo dio svakodnevice.

Ali, ja još uvijek najradije listam stare albume sa fotografijama. Imaju neku vrijednost. Ili me samo podsjećaju na vrijeme kada  se mnogim stvarima pridavala veća vrijednost. I nosim slike svoje djece u novčaniku. I mame, i tate , i brata. U jednom pretincu zauzimaju posebno mjesto. Baš kao i u mome srcu.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Da, ima neka romantika u tim starim “papirnatim”, često puta požutjelim, fotografijama…danas, u digitalno doba, toga više nema. Bolje rečeno, moglo bi biti, ali ljudi u brzini i ne misle na to. Škljoc! mobitrli su postali dio naše svakodnevice i ne možemo zamisliti kako bismo sad bez njih. Oni su nam i telefoni i fotići i notesi…i još mnogo štošta.
    Ali, mogli bismo kad bismo htjeli, “spustiti loptu na zemlju” i malo posegnuti z starom dobrom romantikom….samo napraviti slike na papiru i staviti u album. Nije problem, zar ne? 🙂

  2. Vesna Reply

    Sve je to navika…preuzimanje novih stvari,jer bez toga nisi zanimljiv…ponekad treba ići u korak sa vremenom,ali lijepo se prisjetiti onih neopterećujućih dana..bilo je nešto uzbudljivo u njima…sad je sve previše dostupno a mi smo navikli to uzimati kao takvo

  3. Kruno Reply

    Slažem se. Treba prihvatiti nove, dobre stvari ali ne odbaciti stare (ali dobre)…

Komentiraj

*