Strah kao negativna emocija

Piše: VESNA JANKOVIĆ

SAMO STRAH

Strah je prokleta, imaginarna stvar.  Zapravo nije stvar. Nije opipljiv, nevidljiv je poput struje. Jednostavno ga osjećaš. Znaš da postoji, koči te, ne da ti da ideš naprijed. Kao u snu. Kad želiš hodati ili trčati pa stojiš ukopan na mjestu , svim silama se trudiš napraviti korak, a ne možeš se pomaknuti.

Kada se čovjek prvi puta počinje nečeg bojati? Strah mu sasvim sigurno nije dat rođenjem. Ili je? Možda već pri samom izlasku iz sigurnog prebivališta majčine utrobe dijete osjeti strah. Kasnije se bojimo mraka.  Pa onda strah od odvajanja,  napuštanja, nepoznatog, novog….svi su ti strahovi uglavnom neralni i vjerojatno potiču iz neznanja ili nedovoljne hrabrosti da se odvažimo učiniti nešto bez unaprijed posloženog negativnog rješenja u našoj glavi. Strah da nismo dovoljno dobri.  Ostavlja okus manje vrijednosti i pokušaja neprekidnog dokazivanja. Strah od novih početaka, kao put u neizvjesnost. Rizik koji se usude na sebe primiti samo najhrabriji. Čovjek često radije pliva u poznatoj baruštini, dotičući muljevito dno, nego da zagazi u čistu rijeku ili more , zbog straha da ostavi ono na što je naviknut, pa makar  ga to i ne činilo sretnim.  Ljudi biraju ne cjelovite živote upravo iz straha da nešto mijenjaju u poznatim im obrascima koje gotovo da već znaju i napamet.  Strah im zatvara mogućnost u vlastiti izbor. Ostavlja im otvorenu samo jednu opciju u kojoj ostaju vječno zarobljeni.

Gotovo da ne postoji čovjek koji se nečeg ne boji. Dobro, možda i postoje takvi hrabri ljudi koji se ama baš ničega ne boje,a možda i ne postoje, samo sebi ne žele to priznati. Možda se sa strahom treba suočiti, pozvati ga na dvoboj u praskozorje, kad se magličasta paučina još  vuče  po usnulim travama, a sunce se umiva pred izlazak. I onda ga dotući, pobijediti ga dostojanstvenom odlukom da smo sposobni gledati se sa njim  oči u oči i prisiliti ga da prizna poraz. Jedino tako možemo  krenuti dalje.

Možda se straha treba osloboditi naprosto ne misleći na njega. Tako mu nećemo dati prilike da uopće bude u našem životu. No, ponekad je to nemoguće. Ako je njegovo korijenje preduboko sraslo bit će nam neopisivo teško sasjeći ga. A ponekad susretnemo nekog da nam pomogne u tome da pobijedimo strah. Često je dovoljno samo malo strpljivosti i koja riječ ohrabrenja,  pa će i naši strahovi biti manji ili će s vremenom nestati.  Život bez straha je sretan život.

Usuditi se, zakoračiti sami ili uhvatiti ispruženu ruku, sa punom odgovornošću za osobnu odluku, to je prvi korak u pobjeđivanju straha.  Pa….usudimo se!

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*