Uh, te blagodati ljenčarenja

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Ljetni godišnji odmor svi čekamo kao ozebao sunce. Već poslije Nove godine počinju priče kamo ćemo. Tek što smo se oporavili od dočeka, maštamo o moru ili planinama,ovisno o afinitetima. Zapravo,nije ni nužno da se negdje ode, važno je da se odmaknemo od posla i dopustimo ležernosti  i neobavezama da zauzmu svoje mjesto. Zacrtavamo na kalendarima datume i zaokružujemo dane pa onda odbrojavamo sitno, sitnije, kao nekad vojnici što su željno iščekivali svoje otpuste i dopuste.

I kao što to uvijek biva, svake godine dočekamo i taj dan. Dan kada krenemo na godišnji odmor. Blokiramo jutarnji alarm, isključimo se iz svih onih aktivnosti koje nam nisu nužne , uključimo se na „ler“ i doslovno pustimo mozak na pašu. Al’ naš mozak baš i nije istreniran za besciljna lutanja i kasna buđenja pa se i bez alarma budimo u 6 sati. Naš je mozak istreniran na brzinsko jutarnje oblačenje, ispijanje brzinske jutarnje kave, brzinsko parkiranje i brzinsko usputno kupovanje peciva u najbližoj pekari. Naš mozak treba jedno vrijeme prilagodbe da bi shvatio da ima vremena, da ništa nije „hitno“ i „ pod moram“, da smo na odmoru, da moramo otpustiti kočnice i prepustiti se blagodatima ljenčarenja i „punjenja baterija“. Polako…da ne gunđaš kasnije kako „sve što je lijepo kratko traje“.

Zato pokušavaš maksimalno uživati u svom godišnjem odmoru dozvoljavajući vremenu da teče ni brzo ni polako, onako taman. Ne zamaraš se koji je dan u tjednu, subota ti sliči na srijedu, a četvrtak na nedjelju, ne zanima te politika, ne pališ televizor, priuštiš si koktel na sunčanoj terasi, izađeš na večeru bez ikakvog opterećenja da gledaš na sat, jer sutra rano moraš ustati na posao. Posao? Kakav posao? Nije ti ni u mislima.

A onda trepneš. I  tvoj se ljetni  roman učini kratkim, prekratkim. Tek si otvorio knjigu, a već si na zadnjoj stranici. Odjednom ti se ukaže ponedjeljak. Upravo onaj koji si zabilježio na svom kalendaru kao prvi dan povratka na posao koji ti se činio miljama daleko. „Već  si se vratila?“ -šapuću zidovi tvog ureda, a kolege se nimalo ne čude što te vide, kao da nikad nisi nigdje ni bila, niti ikamo otišla.

Onaj isti tvoj mozak tek što se počeo navikavati na ljepotu bezvremenskog poimanja dana i noći, eto ga opet ukalupljenog u starom ritmu svakodnevice. Vrijeme ti sad sasvim solidno teče. Točno znaš kad je ponedjeljak, a kad petak, alarm svako jutro zvoni u isto vrijeme i jedino što ti preostaje je da se pomiriš sa situacijom da si svoj ljetni godišnji odmor  ispucao.  Ponovo se stopiš sa realom i sve je opet isto. I vrijeme i ljudi.

I dok ti već polako zaboravljaš na svoje opuštanje i zaključavaš ne tako davna sjećanja na svoj odmor, svi oko tebe tek uveliko pričaju o svojim budućim putovanjima. Jer, sada su oni na redu. A tebi žao. Ne to što oni idu na svoj godišnji. Neka idu. Zaslužili su. Žao ti što si ti na svoj već zaboravio i mogao bi ponovo. Tek za godinu dana.

Vesna Janković
O autoru
Vesna Janković

Komentiraj

*