Vrane u čakovečkom parku kao Albert Hitchcockove „Ptice“

mmmm

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Opet su jutros vrane prekrile nebo. Na stotine ih dolijeće negdje sa istoka. Gdje li noće? Valjda  na poljima. Trebalo bi saznati njihov plan leta, pratiti ih navečer i vidjeti kuda odlaze. Uglavnom, svakodnevno ponavljaju isti ritam dolaženja i odlaženja.

Zorom, gotovo u isto vrijeme, možeš ih prvo čuti, a zatim i vidjeti  kako zacrne nebo kao da se prolila tinta pa kruže u raznim smjerovima, praveći nevjerojatne spinove u letu poput pravih pilota. Sve to popraćeno tolikom galamom, da te podsjeti na Hitchcockove „Ptice“ i nije svejedno kad se tako strmogavljuju u jatu iznad tvoje glave. Prođe ti kroz misli, onako nesvjesno, što ako bi stvarno napale, a ti nemaš gdje se skloniti? A onda , odbaciš takve misli, jer naravno, to su samo obične ptice. Na filmu je ionako toliko toga izmišljenog pa mirno i sabrano uzimaš mobitel i vrtiš se slikajući u nadi da ćeš napraviti savršenu fotografiju. Nadohvat su ti ruke, čini ti se. Ali,teško ih je uhvatiti u letu. Pred sobom vidiš izvanrednu sliku, ali kad okineš, zakasniš li i par sekundi, to više nije to. Brze su. Nepredvidive. Nakon nekoliko kružnih akrobacija i promjene pravaca letenja pronađu mjesto pa se smire na krošnjama drveća i krovovima starih baraka. A onda se opet na neki šum ili ulični zvuk dignu u visine i svojim graktanjem pretvaraju nebesku tišinu u poligon za vrane.

Ne znam jesu li to te iste vrane koje se privremeno nastanjuju i u našem parku, ali čini mi se da ih je svakim danom sve više i više. A mi smo samo promatrači koji sudjelujemo u njihovom ritualu. Oduvijek su me oduševljavale ptice. Ta njihova sloboda u velikom prostranstvu, susreti sa vjetrom i oblacima. Mora da im se sa tih visina mi ljudi činimo sasvim malima. Sakriveni u blagoj zavjetrini  sadašnjosti samo maštati možemo o takvim daljinama. Kažu da su vrane najpametnije ptice na svijetu.  Umalo da ne poželim biti vrana. Biti pametna i udisati slobodu. Što ćeš ljepše. Mi se ljudi ponekad zatvaramo u vlastite umove gušeći slobodu koja nam je dana. Možda previše razmišljamo o nebitnim stvarima. A morali bi samo  letjeti. Otpustiti misli i zamahnuti krilima u letu. Trebali su nas o tome više učiti kada smo bili mali. Djeca  brzo  upijaju, ne razmišljajući. Žive slobodu. Danas bi zasigurno bolje znali kako da se bez straha izgubimo u takvoj slobodi .Znali bi je prepoznati, nositi i čuvati  u sebi kao kapljicu čiste svjetlosti.

No, mi ipak čvrsto hodamo po zemlji . Deremo nove cipele i razmišljamo o tome što ćemo danas kuhati. A vrane? One samo čekaju da se nahrane našim ostacima, jer zato zapravo i dolaze u naša susjedstva. Postoji mnogo legendi i mitova o njima i ljudi im pripisuju mnoga značenja. Što god mislili o njima naći se nasred ceste na vjetrometini, samo metar ispod njihovog preleta, nije baš ugodno. Zapravo,u jatu djeluju poprilično jezovito i sve što poželite je da odu što dalje od vas. Ili, da jednostavno posegnete za mobitelom ili fotoaparatom i uslikate te crne grabežljivice koje svaki dan u isto vrijeme prezentiraju svoju letačku rutu .

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Alfred 🙂

Komentiraj

*