O bračnom paru Hoblaj iz Murskog Središća

Tijekom godina bračni par Hoblaj iz Međimurja posvojio je petero djece, a zatim su udomili još petero mališana s teškoćama. Najponosniji su jer su sva djeca sretna
Mi smo oduvijek znali da ćemo posvojiti dijete. Bilo nam je pomalo žao što se na posvojenu djecu gleda kao na B varijantu, tek kao zamjensku mogućnost kad se iscrpe sve šanse za biološkim roditeljstvom. Štoviše, nama je posvojenje oduvijek bila i prekrasna duhovna slika kako je nas same Bog ‘posvojio’ kad smo mu otvorili svoje srce, priča Vladimir Hoblaj (54) iz Murskog Središća.

Sa suprugom Marinom (53) vjenčao se 1983. godine. Radio je kao glazbenik, a ona je bila domaćica. Željeli su dijete, ali Marina nije uspjela ostati trudna.

– Meni je oduvijek bila najveća želja postati mama. To je sve što sam htjela biti u životu. Zato smo se jednog dana dogovorili i jednostavno otišli u Centar za socijalnu skrb te rekli da želimo biti posvojitelji. Nismo razmišljali ni o spolu ni o drugim uvjetima – prisjetila se Marina.

Uvijek je htjela biti majka

Prošli su obradu tijekom koje su čuli da postoji trudnica koja će ostaviti dijete i odmah su se javili da preuzmu bebu kad stigne. Bilo je to prije 24 godine.

– Tako smo dobili Barbaru. Kad smo išli po nju u rodilište, bila je stara samo 15 dana. Još i sad zaplačem kad se sjetim kako su sve bebe bile uz svoje majke koje su ih dojile, a naša Barbara je bila posve sama u jednom kutu. Tada je biološka majka imala pravo šest mjeseci da se predomisli oko posvojenja i to mi je bilo najteže razdoblje u životu zbog neizvjesnosti što će biti. No bilo je i najljepše jer je naša princeza konačno bila uz nas – rekla je Marina otirući suze.

Željeli su nekog usrećiti

Svu ljubav i pažnju usmjerili su na djevojčicu, a zatim su shvatili da žele još djece kako malu Barbaru ne bi previše razmazili. Opet su se javili u Centar za socijalnu skrb, no naišli su na problem.

– Rekli su nam da nema ni teoretske šanse jer smo već posvojili i da ne bi bilo pošteno prema drugima koji još čekaju. No tada smo dobro razmislili. I da smo dobili biološko dijete, nitko nam ne bi mogao jamčiti da će se roditi bez ikakvih zdravstvenih poteškoća. Tada smo ih pitali imaju li dijete koje nitko ne želi – nadovezao se Vladimir dodajući kako je u njihovim očima bilo posve nevažno kako to dijete izgleda jer nikad nisu željeli malene kopije sebe i pitanja na koga dijete liči.

Željko Hladika/24sata

Nisu ni išli na upoznavanje ili susrete, nego su dijete odmah preuzeli kao svoje. Željeli su usrećiti nekog mališana.

– I tako je k nama došla Ivana. Tu su sve romantične slike o posvojenju pale u vodu jer je ona došla kao domsko dijete vrlo teške naravi, agresivna i tvrdoglava. Znala nas je tući i grepsti po licu, a ima celijakiju i alergiju na mlijeko. Noćima sam plakala pitajući se hoćemo li mi to moći izdržati – iskrena je mama Marina.

Težak karakter djevojčice mijenjali su ljubavlju i strpljenjem.

– Nakon nekoliko mjeseci ona se preporodila. Ima golemo srce te je puna ljubavi i nježnosti. Kad smo vidjeli što možemo postići, shvatili smo to kao Božji znak da ne trebamo stati, da možemo učiniti još. I tada smo se s djevojčicama dogovorili da ćemo posvojiti još jedno dijete. To je naš sin Neno (23) koji se rodio s mentalnom retardacijom. K nama je došao s pet godina. Nije znao samostalno jesti i bio je u pelenama, posve zapušten. Danas je to veseli mladić koji zna pisati i čitati, a tijekom dana ide na radionice za mlade s posebnim potrebama gdje izrađuje različite rukotvorine – govori ovaj vedri bračni par koji je najviše ponosan na činjenicu da su im sva djeca sretna.

Djeca su htjela braću

Neno je uživao među djevojčicama, pa su Marina i Vladimir zaključili da bi dječak sigurno volio imati brata.

Vidjeli su na televiziji reportažu o dječaku s mentalnom retardacijom kojega nitko nije htio posvojiti pa su se javili u Centar. No stigli su prekasno jer se za dječaka zanimala još jedna obitelj. No ponudili su im tada da preuzmu brigu o dvije djevojčice, sestricama Nikolini (18) i Elizabeti (17).

Nisu ih htjeli razdvajati, a bile su teško posvojive jer se Elizabeta rodila kao palčica u šestome mjesecu trudnoće i s kilogramom težine. Nakon porođaja su je morali reanimirati, a sumnjalo se da ima cerebralnu paralizu.

Ljubav je jača od dijagnoza

– Kad su stigle k nama, Nikolina je imala dvije godine, a Elizabeta jednu. I mi smo se u početku malo bojali kako će sve to ispasti, no Bog nam je u svemu bio velika inspiracija i uporište. Eto, Barbara i Ivana su se udale, a uskoro ću biti baka jer će Ivana roditi. Nikolina i Elizabeta završavaju školu za kozmetičarku i frizerku, a Neno je sretan mladić koji uživa u svakom danu. Smatrali smo da smo uspjeli kao roditelji – nastavila je Marina, koja priznaje kako nikad nisu planirali tako veliku obitelj, ali stvari su se jednostavno tako posložile.

– Tada smo naslijedili ovu veliku kuću s tri stana i shvatili da je gotovo prazna. Budući da sam ja ionako domaćica i kod kuće sam, odlučili smo tada pomoći što većem broju djece i postali smo udomitelji – nastavila je Marina dodajući kako je taj posao puno teži i odgovorniji od roditeljstva.

– Nekad smo mislili da ljudi taj posao rade za novce jer svako dijete ima naknadu, no nema nema tog novca koji može platiti svu ovu brigu i skrb. Vi ste na raspolaganju svima 24 sata na dan, u kuću vam dolazi obitelj tog djeteta, a vi morate biti i psiholog, i defektolog, i odgojitelj… I kad konačno dijete dovedete u red, onda vas nazovu da ide na posvojenje – iskreno govori Vladimir dodajući kako na svim edukacijama udomiteljima objašnjavaju da se ne smiju vezati uz dijete, no to je nemoguće.

U domu Hoblajevih danas imaju petero udomljene romske djece s teškoćama u razvoju u dobi od pet do 17 godina. Po propisima, smiju imati najviše troje, no kako ne bi razdvajali braću i sestre, prihvatili su brata i sestru ranije udomljenog dječaka.

 Volim ih svim srcem. Ako budu htjeli, mogu s nama ostati i nakon 18. godine, neka budu naši koliko god to budu željeli. Kad vidite sreću na njihovim malim licima, ništa na svijetu to ne može nadoknaditi – nasmijala se Marina koja kaže da će biti udomiteljica dok god bude mogla.

Pokrenuli Udrugu udomitelja Međimurja

Financijski su zbrinuti jer suprug radi, iznajmljuju prostor u kući i djeca imaju opskrbninu. Marina je prije dvije godine pokrenula Udrugu udomitelja Međimurja kroz koju pomažu obiteljima.

– Žao nam je što naša djeca nemaju isti status kao u domu. Ondje ih često posjećuju poznati i daruju im potrebne stvari, organiziraju im ljetovanja, zimovanja, izlete i sl., a mi sve moramo sami. Pomažemo si izrađujući narukvice i nakit za prodaju pa uz potporu lokalne zajednice uspijemo skupiti dovoljno da organiziramo ljetovanja za našu djecu – zaključila je mama Marina.

Izvor: www.24sata.hr

Autor: Željka Krmpotić

Foto: Željko Hladika

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*