Početak novog života

KAD SE PAKLENI PONEDJELJAK PRETVORI U RAJ

Dan je zaista loše počeo. Probudila sam se prekasno. Tijekom noći bilo je veliko nevrijeme i vjerojatno je u jednom trenutku nestalo struje jer je sat električne budilice na noćnom ormariću bljeskao i budilica, naravno, nije zvonila. Probudio me tek zvuk kišnih kapi koje su udarale o prozor. Trgnula sam se i kad sam vidjela da je već sedam i trideset, brzo sam skočila iz kreveta. Na brzinu sam odjenula prvo što mi je došlo pod ruku, a zatim probudila svoju sedmogodišnju kćer Miju, umila je, odjenula i izjurila s njom iz kuće, ignorirajući njeno negodovanje zbog ne baš nježnog buđenja. Za doručak sam joj gurnula u ruku samo čokoladicu jer nije bilo vremena za išta drugo. Ja se nisam imala vremena ni počešljati, a kamoli staviti ruž na usne. Vozila sam što sam brže mogla kako bih na vrijeme ostavila Miju pred školom, ali baš kao za inat stigla sam na svako crveno svjetlo na semaforu. Došla sam na posao potpuno mokra jer sam, naravno, zaboravila i kišobran, posve iscrpljena i s pola sata zakašnjenja. Moj šef je bio pravi tiranin i maksimalno sam se trudila izbjegavati ga, ali tog jutra to nažalost nije bilo moguće. Već me čekao kod mog stola i nije izgledao nimalo dobre volje.

– Opet kasnite, Ema? – rekao je hladno. – Moram razgovarati s vama…
– Ispričavam se, gospodine Ivo – promucala sam. – Neće se ponoviti.
– Nadam se. Želim vas nešto zamoliti?
– Recite, što mogu učiniti za vas? – rekla sam trudeći se zvučati što ljubaznije.
– Mogli biste za početak početi raditi svoj posao kako treba.
– Molim?
– Jučer ste prodali kauč i dvije fotelje, zar ne?

Sjetila sam se mladog para koji je prethodnog dana bio u trgovini kako bi izabrao namještaj za dnevnu sobu, pitajući se gdje sam mogla pogriješiti. Gotovo pola popodneva posvetila sam tim klijentima savjetujući ih o modelu i uzorku materijala za presvlake. Ostvarila sam dobru prodaju, u čemu je onda bio problem?

– Da, istina, prodala sam kauč i dvije fotelje – odgovorila sam zbunjeno.

Šef je na stol preda me stavio narudžbenicu. Tupo sam ga gledala ne shvaćajući što želi.

– Čuo sam se s proizvođačem prošli tjedan – objasnio mi je. – Presvlake koje je klijent odabrao više se ne proizvode i nisu u ponudi. Koliko se sjećam, odmah sam vam rekao da maknete te uzorke iz kataloga, zar ne?

Srce mi je počelo snažno lupati. Da, bilo je to točno prije tjedan dana. Taj sam dan imala ludnicu na poslu i još sam morala otići ranije jer sam Miju vodila pedijatru. Kad mi je šef prije odlaska rekao da maknem te uzorke iz kataloga, samo sam si na papirić napisala napomenu i ostavila ga na stolu. Ne znam kako, ali napomena se zagubila među ostalim papirima i ja sam potpuno zaboravila na to.

– Da, gospodine Ivo, istina je – priznala sam. – Zaboravila sam, ispričavam se…
– Molio bih vas da to odmah sad učinite – odvratio je on hladno – a zatim ćete nazvati klijente, ispričati im se i zamoliti ih da odaberu drugi materijal za presvlake.
– U redu – rekla sam tiho, već užasnuta zbog tog neugodnog zadatka.

Šef me nekoliko trenutaka promatrao, a zatim dodao:
– Primijetio sam da ste ovaj mjesec već nekoliko puta zakasnili na posao, Ema. Neću vam to više tolerirati.

Spustila sam pogled pokušavajući zadržati suze.

– Znam da prolazite kroz teško razdoblje – nastavio je – ali već je krajnje vrijeme da se saberete.

Ponovno je prešao pogledom po mojoj mokroj odjeći i neurednoj kosi.

– I molim vas, da ne dolazite takvi na posao, ipak radite s klijentima. Možete se makar počešljati i doći u suhoj i izglačanoj odjeći.
– Sabrat ću se, šefe, obećavam – promucala sam. Mrzila sam sebe zbog poniznog tona kojim sam mu se morala obraćati.
– Nadam se, Ema, za vaše dobro – rekao je strogo, a zatim napokon otišao ostavivši me samu s osjećajem potpune poraženosti.

Dim iz haube

Odmah sam nazvala klijente i na sreću, uspjela ih nagovoriti da izaberu drugi materijal za presvlake, a zatim sam se usredotočila na popis materijala koji su izvan ponude i sređivanje kataloga. Sve me to oneraspoložilo, pa taj dan nisam uspjela ništa prodati. U četiri popodne napokon sam izišla iz trgovine. U meni su se izmjenjivali osjećaji tuge, očaja i ljutnje, a velik dio te ljutnje bio je usmjeren na Josipa, iako sam znala da je to besmisleno. Da je moj jadni suprug mogao birati, nikad ne bi ostavio mene i našu kćer same. Okrutna bolest ga je otrgnula od nas i iako znam da se silno borio da je pobijedi, ipak sam iracionalno bila ljuta na njega što me ostavio samu, potpuno nespremnu da budem i majka i otac našoj kćeri. Ušla sam u auto i nekoliko puta duboko uzdahnula pokušavajući se smiriti. Unatoč tragediji koja me zadesila i preokrenula moj život naopačke, morala sam se truditi razmišljati pozitivno.

Još jednom sam duboko uzdahnula, upalila automobil i izišla s parkinga jedva čekajući da pokupim Miju iz škole. Odlučila sam skratiti put do škole pa sam krenula zaobilaznim putem kako bih izbjegla gradsku gužvu, planirajući već u glavi kako ćemo provesti večer. Prvo sam se namjeravala zaustaviti i kupiti pizzu, a zatim nam posuditi film. Raspoloženje mi se taman počelo popravljati kad sam osjetila miris paljevine. Nekoliko trenutaka kasnije vidjela sam kako ispod haube suklja dim. U panici sam se parkirala sa strane i izišla iz auta. Otvorila sam haubu, iako nisam imala pojma što bih zapravo trebala provjeriti. Gledala sam zbunjeno motor obavijen oblakom dima. Da bi stvar bila još gora, na nebo su se opet navukli crni oblaci i ponovno je počelo kišiti. Uzela sam mobitel i pokušala dobiti svoju svekrvu. Zvonilo je triput, a zatim se uključila telefonska sekretarica. Budući da nisam imala nikog drugog koga bih mogla zamoliti da ode po Miju, nazvala sam njenu školu. Javila mi se Mijina učiteljica.

– Ema, gdje ste? – upitala me zabrinuto. – Mija vas čeka…
– Automobil mi se pokvario. Mirta, molim vas, možete li ostati s Mijom još neko vrijeme dok ne dođem.

Naglo je nestalo ljubaznosti i topline u Mirtinom glasu:
– Žao mi je, ali zaista ne mogu – odvratila je. – Ta petak je, osim toga večeras putujem na seminar i moram se ići kući spremati. Mogu ostati najdulje do pet i trideset. Zar nitko drugi ne bi mogao doći po nju?

– Na žalost ne, zvala sam svekrvu, ali nije doma – rekla sam potiskujući osjećaj nemoći i očaja.
– Pokušajte se ipak sjetiti nekoga tko bi mogao jer se ja zaista ne mogu zadržati – rekla je Mirta ozbiljno prije nego što je prekinula vezu.

Skoro u panici, nazvala sam vučnu službu i objasnila im svoju situaciju, zamolivši ih da što prije dođu. Obećali su da će odmah nekoga poslati. Nije mi preostalo drugo nego da sjednem u auto i čekam. Izjedala me nervoza i uza sve ostale muke pitala sam se hoću li uopće imati dovoljno novca da platim uslugu. Na svu sreću, već za deset minuta kraj mene se zaustavila vučna služba. Muškarac od nekih trideset i pet godina prišao je mom autu. Ne sjećam se kad sam se posljednji put tako veselila nečijem dolasku.

– Dobar dan, ja,sam Rajko – predstavio se. – Javili su mi da vam je automobil stao, da imate neki problem s hladnjakom.
– Da, mislim da je u tome problem, ali nisam sigurna. Hvala što ste brzo došli.
– Uđite u kabinu dok ja utovarim vaš auto.

Kabina vozila vučne službe bila je velika, mirisala je na benzin, a posvuda su bile razbacane kutije iz fast food restorana i stare novine. Dok se Rajko bavio mojim autom, izvadila sam mobitel iz torbice. Bilo je već pet i deset i nisam bila sigurna hoću li stići po Miju. Pokušala sam ponovno dobiti svekrvu, nadajući se da će se javiti. Predbacivala sam si što je nikad nisam uspjela nagovoriti da si kupi mobitel. Na žalost, opet nisam imala sreće. Zamišljala sam kako me moja djevojčica čeka pitajući se gdje sam i s nestrpljenjem čekala da krenemo. Suze, koje sam dotad s mukom zadržavala, nekontrolirano su počele kliziti niz lice. Rajko je u tom trenutku ušao u kabinu vidjevši da plačem, zabrinuo se.

– Jeste li dobro?

Vučna služba

Ljubaznost i iskrena zabrinutost koja se osjetila u njegovu glasu toliko me dirnula nakon prijekora moga šefa i učiteljice moje kćeri da sam počela jecati. Pustio me da si dam oduška.

– Žao mi je – rekla sam tiho kad sam se pribrala.
– Mislim da nije neki ozbiljan problem s vašim autom. Nema razloga za očajavanje – pokušavao me utješiti.

– Ne plačem zbog toga – objasnila sam mu. – Moja kći me čeka u školi, a njena učiteljica je ljuta zbog mog kašnjenja i ostavit će je samu ako ne dođem do pet i trideset. Nisam imala nikoga tko bi mogao otići po nju, a ja sada neću stići jer mi neće ostati novca ni za taksi..0prostite, ali danas sam zaista imala užasan dan.

– Pa, možemo se zaustaviti i pokupiti vašu kćer prije odlaska u servis.
Zahvalno sam ga pogledala osjetivši u trenutku kao da mi je veliki teret pao s leđa.

Stigli smo pred školu točno u pet i dvadeset i devet. Mirta me čekala na vratima vidno neraspoložena.

– Napokon, da ste došli pet minuta kasnije, ne biste me našli, već užasno kasnim – rekla je predbacujućim tonom.

Kći mi se bacila u zagrljaj.
– Mamice, mamice, gdje si bila? Toliko sam te čekala.
– Imala sam problem s autom, zlato, ali sad sam tu – pomllovala sam je po kosi.

Zahvalila sam Mirti, unatoč njenom kiselom držanju i nedostatku razumijevanja, i izišla s Mijom. Kad je moja kći vidjela kola vučne službe, širom je otvorila oči.

– Vraćamo se kući ovim?
– Naravno! – odgovorila sam vedro, nastojeći joj predstaviti sve to kao jednu lijepu avanturu.
Pomogla sam joj da se popne, a Rajko joj je pružio ruku i nasmiješio se.

– Bok, gospodična – pozdravio je.
– Bok – odgovorila je ona sramežljivo.
– Ja sam Rajko, a kako se ti zoveš?
– Mija.

Tada je napravio smiješnu grimasu i napokon izmamio njen osmijeh. Strpljivo joj je objašnjavao čemu služe pojedini gumbi i uređaji i gledajući ih kako čavrljaju shvatila sam koliko mojoj kćeri nedostaje prisutnost muškarca u kući otkad više nema njenog oca.

– Mama, danas si mi zaboravila dati ručak – rekla je u jednom trenutku Mija. Sjetila sam se sendviča s pohanom piletinom koji sam pripremila za nju, ali sam ga u žurbi tog jutra zaboravila u hladnjaku.

– Žao mi je, zlato – rekla sam uzdahnuvši – sendvič je ostao u hladnjaku. Jesu li ti u školi dali nešto za jelo?
– Rekli su mi da ne mogu jer su mi već tri puta dali jesti ovaj tjedan. ali podvornica me ponudila keksima.

Poziv na ručak

Osjećala sam kako me preplavijuje snažan osjećaj krivnje zbog moje djevojčice i duboke nelagode zbog toga što je Rajko sigurno pomislio da sam užasna majka.

– Keksi nisu baš pravi ručak – prokomentirao je on kroz smijeh. – Jeste li za to da odemo negdje pojesti nešto konkretno? Ni ja danas nisam ručao i umirem od gladi.
Ono što je uslijedilo bilo je najugodnijih sat vremena koje sam provela od Josipove smrti prije godinu i pol. Bilo je lijepo gledati Miju i Rajka kako razgovaraju i šale se kao da se oduvijek znaju. Shvatila sam da i meni nedostaje društvo, jer sam Rajku spontano govorila o poslu i o Josipovoj bolesti kao da ni s kim nisam razgovarala godinama. Na žalost, odmah sam primijetila da Rajko ima vjenčani prsten na ruci i gledajući ga, pomislila sam kako je njegova žena prava sretnica. Kasnije nas je Rajko odvezao kući.

– Nadam se da ću do sutra popraviti vaš automobil – obećao je dovezavši nas kući.
– Baš je ljubazan striček Rajko – rekla je, Mija kad je otišao.
– Da – složila sam se, ostavši pred kućom sve dok vozilo vučne službe nije odmaklo iza ugla.

Idući dan Rajko me nazvao kako je i obećao.
– Hladnjak je bio probušen – objasnio je. – Morao sam ga zamijeniti, ali sad je automobil kao nov.

Kasnije, kad sam otišla u radionicu, pokušala sam ostati ravnodušna na njegov topli osmijeh i prelijepe oči, podsjećajući samu sebe da je oženjen. Kad mi je dao račun, Rajko je sigurno primijetio paniku u mom pogledu.

– Možete platiti na rate, Ema – diskretno je rekao. Još sam mu jednom zahvalila na svemu. Bio je zaista divan i iako se nikad ne bih mogla zaljubiti u oženjenog čovjeka, ipak mi se dogodilo da sam sljedećih tjedana često mislila na njega.
Ponedjeljak nikad nije bio moj omiljeni dan u tjednu, ali to se promijenilo onog lipanjskog jutra kad je Rajko ušao u trgovinu u kojoj sam radila. Nisam mogla sakriti iznenađenost i svoju zbunjenost.

– Otkud vi ovdje? – upitala sam ga.
– Kupujem namještaj.
– Što vam točno treba? – Sve, ali počet ću od najnužnijih i najmanje skupih stvari: kuhinjski stol, stolci, kauč i možda dvije fotelje.

Iako se nismo vidjeli skoro mjesec i pol dana, bilo je ugodno i lako razgovarati s njim, kao da smo se vidjeli jučer. I nisam mogla ne primijetiti da je onaj vjenčani prsten misteriozno nestao s njegove ruke i zapitati se što se dogodilo. Prvo sam mu dala da izabere stolce i stol za kuhinju, a zatim sam mu pokazala katalog s kaučima.

– Ima li tu nešto što vam odgovara? – upitala sam ga. Osjetila sam da crvenim vidjevši da ne gleda stranice kataloga već moje oči.

– Bit ću iskren, Ema – rekao je. – Uopće se ne razumijem u namještaj i uređivanje kuće. Zapravo sam se nadao da biste jednu večer mogli doći k meni da pogledate moju kuću i date mi pokoji savjet.

Osjećala sam da mi obrazi gore.

– Bit će mi zadovoljstvo – rekla sam. – Kada vam odgovara?
– Možda u subotu? Dođite k meni na večeru.
– U redu.

Tu sam subotu zamolila svekrvu da pričuva Miju. Prvo sam se dugo opuštala u vrućoj kupki, a zatim sam provela sat vremena pred zrcalom smišljajući što ću odjenuti. Promijenila sam tri kombinacije prije nego što sam se odlučila za bijele hlače i ružičasti top. Ruke su mi drhtale dok sam vozila prema odredištu. Napokon sam došla pred prekrasnu kućicu s vrtom. Bacila sam zadnji pogled u ogledalo, izišla iz auta i uputila se prema vratima. Rajko mi je otvorio i prije nego što sam pozvonila.

– Dobra večer, Ema. Hvala vam što ste došli – rekao je svojim toplim glasom.

U njegovoj kući

Rajkova je kuća bila baš onakva kakvu sam i sama željela imati za sebe i o kakvoj sam oduvijek sanjala. Iako još nije bila potpuno namještena, bila je topla i ugodna. Zadivljeno sam promatrala prekrasne parkete od tamnog drveta; velike prozore koji su propuštali obilje svjetla i predivan kamin u dnevnoj sobi, istodobno razmišljajući na koji bi se način mogla najbolje urediti. Zamišljala sam tople boje na zidovima, mekane tamne tepihe na podu i puno biljaka. Rajko je zapisivao moje naputke o uređenju doimajući se pritom poput vrijednog studenta na ispitu. Kad smo završili obilazak kuće, izveo me na terasu, gdje je bio stol prekriven bijeli stolnjakom i s upaljenim svijećnjakom.

– Sjednite, Ema – pozvao me. – Sad ću poslužiti večeru.

Vratio se s bocom crnog vina u ruci i velikom kutijom.

– Nadam se da volite pizzu jer ja zapravo ne znam kuhati – priznao je.
– Obožavam pizzu – odvratila sam.
– Vjerojatno nije ono što ste očekivali – nastavio se ispričavati dok mi je točio vino u čašu.
– Ne brinite se, super je ovako – rekla sam nasmiješivši mu se.

Otpila sam gutljaj vina uživajući u pogledu na vrt. Zamišljala sam ga punog rascvjetalog cvijeća, bujnih grmova i živica.

– Je li sve u redu s autom? – upitao me.
– Da, nisam više imala problema. Zaista ste mi spasili život onaj dan i želim da znate koliko to cijenim i koliko sam vam na tome zahvalna.

Rajko me pogledao u oči. – Ema, vi ste meni spasili život taj dan – rekao je tiho. Iznenađeno sam ga pogledala.

– Taj sam dan ujutro išao na sud potpisati papire za razvod – povjerio mi se. – Osjećao sam se tako jadno i depresivno da nisam znao kako nastaviti dalje sa svojim životom. Vanja i ja bili smo u vezi još od srednje škole. Kad smo se vjenčali, u početku smo bili sretni, iako je ona uvijek voljela izlaske, a ja sam više miran, kućni tip. Ali, kako su godine prolazile, ona je bila sve nezadovoljnija svojim životom, brakom koji ju je sputavao i naš je odnos postajao sve gori. Počeo sam se osjećati bezvrijedno. Zbog načina na koji si me ti gledala onaj dan – dodao je uhvativši me za ruku i prešavši na ti – osjećao sam se kao heroj. To mi je vratilo vjeru i probudilo volju za životom. Hvala ti, Ema.

I tako je taj grozni ponedjeljak i probušeni hladnjak za oboje označio početak novog života. Nisam mogla ni zamisliti da će tri godine kasnije ta kuća biti moja, uređena i namještena baš onako kako sam sanjala, da ćemo se Rajko i ja vjenčati i da će Mija imati dva brata. Ali dok sam te ljetne večeri gledala u Rajkove oči, napokon sam se, prvi put otkako Josipa više nema, osjećala sretnO.

istiniteprice.com

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*