Ronjenje na godišnjem odmoru

Hrvatsko podmorje skriva više od 116 registriranih i opisanih ronilačkih destinacija koje uključuju prizore antičkih jedrenjaka i koraljnih livada na okomitim podvodnim zidovima, morskih špilja i olupina ratnih brodova nastanjenih plovama riba.

Izazovu ronjenja mnogi ne mogu odoljeti ,osobito kada su na godišnjim odmorima. Kako bi što spremnije ušli u dubine Jadranskog mora, donosimo i nekoliko korisnih naputaka, kako bi što spremnije ušli u izazov istraživanja podmorja.

Čovjekova iskonska ljubav prema morskim dubinama, koja je vjerojatno započela zbog ne baš tako idilične potrage za hranom, a kasnije i za materijalnim dobrima (koralji, biseri, itd.) danas poprima jednu sasvim novu dimenziju. Napredovanjem tehnologije, ronjenje je postalo popularna i relativno lako dostupna aktivnost. Hoćete li o ronjenju misliti kao o sportu, rekreaciji, ribolovnoj, vojnoj, arheološkoj ili istraživačkoj aktivnosti, ovisi samo i jedino o vama. Također samo i jedino o vama ovisi i hoćete li biti jedan od onih koji će tijekom toplih ljetnih mjeseci popustiti pod iskušenjem izazova ronjenja (obično povezanim s dobro osmišljenim reklamnim kampanjama različitih „škola ronjenja“) i pridružiti se ljubiteljima morskih dubina.
Unatoč čovjekovoj stalnoj težnji za istraživanjem nečeg novog, ronjenje nije bezazlena aktivnost i zahtijeva ispravnu odluku. Prije su se ronjenjem bavili isključivo zdravi, fizički dobro pripremljeni i punoljetni pojedinci koji su prošli posebnu, ne baš laganu ronilačku obuku. Danas prevladava mišljenje da se ronjenjem mogu baviti gotovo svi, bez obzira na zdravstveno stanje, fizičku spremnost i dob (dobna granica se sve više spušta), a sve u cilju „obiteljskog uživanja“ u čarima morskih dubina. Prije upuštanja u avanturu ronjenja najvažnije je dobro se informirati, te kritički procijeniti sebe i svoje sposobnosti, jer smo nažalost svjedoci sve većeg broja smrti ronilaca (osobito amatera) na Jadranu. Nije naodmet podsjetiti se tzv. faktora „3 N“ koje predstavlja vodeći uzrok smrti ronilaca, a kojeg čine neznanje, neiskustvo i nedisciplina.

Fiziologija ronjenja
Zaranjanjem ronioca u more povećava se tlak oko njega. Kako pluća ne bi kolabirala, zrak se mora dovoditi također pod visokim tlakom, pa se krv u plućima izlaže izvanredno visokim tlakovima u alveolama pluća (plućnim mjehurićima), što se naziva hiperbarizam.
Stupac morske vode visok oko 9,7 m vrši pritisak na dno kao sav zrak iznad površine, pa je ronilac na toj dubini izložen i tlaku zraka i tlaku nastalom zbog težine same morske vode. Slijedeći važan učinak dubine je kompresija (sabijanje) plinova na sve manji volumen (Boyleov zakon). Zbog toga se sve šupljine u tijelu ronioca ispunjene zrakom (uključivo i pluća) mogu katkad toliko smanjiti da nastaju teška oštećenja.

Izloženost i trovanja plinovima
Ronilac koji udiše zrak izložen je dušiku (N), kisiku (O2) i ugljik dioksidu (CO2).
Dušik (N) čini 4/5 zraka, a na razini mora nema utjecaja na tjelesne funkcije. Izložen visokom tlaku uzrokuje različite stupnjeve narkoze zbog toga što se otapa u mastima živčanih stanica (membranama i ostalim lipinim strukturama), a to uzrokuje smanjivanje njihove podražljivosti. Simptomi su slični simptomima trovanja alkoholom (u početku veselost i euforija, zatim smanjivanje opreznosti, a kasnije pospanost, nekoordiniranost i potpuna nesposobnost), zbog čega se narkoza uzrokovana dušikom često zvala „opojenost dubinom“ ili „dubinska ekstaza“.
Visoki tlak također utječe i na transport kisika (O2) u krvi, pri čemu se izrazito povećava količina kisika otopljenog u krvi, što može uzrokovati trovanje kisikom koje se očituje  mučninom, mišićnim trzajima, omaglicom, poremećajima vida, razdražljivošću i dezorijentacijom.
Sama dubina ne povećava tlak ugljik dioksida u alveolama niti povećava njegovu proizvodnju dok god ronilac izdiše onoliko ugljik dioksida koliko ga se stvara. Međutim, ugljik dioksid se može sakupljati u zraku «mrtvog prostora» ronilačke opreme (maska), odakle ga ronilac ponovno udiše, što može uzrokovati depresiju centra za disanje, te se  može razviti teška respiracijska acidoza, kao i različiti stupnjevi letargije i narkoze.
Kao zamjena za dušik često se koristi helij (He), jer ima malu atomsku gustoću što smanjuje otpor u dišnim putovima, teže se otapa i brže odstranjuje iz tjelesnih tekućina. Njegov narkotički učinak je 4-5 puta slabiji od dušikovog. Međutim, na velikim dubinama mogu se javiti učinci u smislu tremora (drhtanja), omaglice i gubitka koordinacije. Dušik je prikladniji od helija kad se ronilac zadržava na dnu do 1 sat, te na dubinama manjim od 30 m.

ronac12

Moguće zdravstvene komplikacije pri ronjenju
Tijekom ronjenja mogu se javiti dva oblika komplikacija: ozljede (barotrauma) i dekompresijska bolest.

Ozljede (barotrauma)
Prilikom naglog uranjanja u dubinu, ako ronilac ne udiše dopunske količine zraka, sve tjelesne šupljine ispunjene zrakom pretrpjet će oštećenja u smislu prignječenja. Tada može nastati pucanje bubnjića, krvarenje u srednjem i/ili unutarnjem  uhu, jaka bol i krvarenja iz sinusa, a nisu rijetka ni oštećenja oka i lica (ako se izgubi zrak iz maske).
Prilikom naglog izranjanja, ako ronilac ne izdiše zrak iz pluća, zbog promjene u tlakovima plinova u alveolama može nastati zračna embolija krvnih žila pluća, te pneumotoraks (prisutnost slobodnog zraka u pleuralnoj šupljini), a nisu rijetke ni ozljede organa trbušne šupljine.

Dekompresijska bolest (kesonska bolest)
Kad ronilac dulje vrijeme udiše zrak pod visokim tlakom, povećava se količina dušika koji se otapa u tjelesnim tekućinama. Taj se dušik odnosi u sva tkiva organizma, a kako ne sudjeluje u metaboličkim procesima, nužno ga je ukloniti disanjem. Nakon što se ronilac potpuno zasitio dušikom, potrebno je nekoliko sati da se tlak dušika u tkivima izjednači s tlakom dušika u plućnim alveolama.
Brzina kojom ronilac treba izroniti na površinu ovisi o dubini do koje se spustio i o vremenu koje je tamo proveo. Postoje specijalne tablice kojih se moraju pridržavati svi ronioci kod izranjanja. Ako se ronilac zadrži u moru dovoljno dugo da mu se u tijelu otope velike količine dušika, te se naglo vrati na morsku površinu, u tjelesnim tekućinama se stvaraju znatne količine mjehurića dušika. Ovisno o količinama stvorenih mjehurića javljaju se blaža ili teža oštećenja organizma, odnosno dekompresijska ili kesonska bolest. Naziv kesonska bolest potječe od francuske riječi za sanduk (caisse), jer je bolest opisana kod radnika u kesonima ispunjenim komprimiranim zrakom, koji su radili ispod vode (radi iskopavanja temelja za mostove i sl.)
Simptomi dekompresijske bolesti su: umor, bolovi u rukama, nogama i zglobovima i/ili generalizirani bolovi, slabost, dezorijentiranost, gubitak koncentracije, kožne manifestacije (cutis marmorata) uz svrbež, omaglica, paraliza, kratkoća daha, kolaps i nesvjestica. Najteži problemi nastaju zbog stvaranja mjehurića u živčanom sustavu, pri čemu može nastati trajna paraliza i oštećenja mozga. Mjehurići koji se otapaju u plućnim kapilarama mogu uzrokovati plućni edem. Simptomi se javljaju nekoliko minuta do jedan sat nakon nagle dekompresije, ali mogu i nakon više sati.

Sprječavanje dekompresijske bolesti
Najbolji način sprječavanja dekompresijske bolesti je roniti unutar krivulje sigurnosti, imati kvalitetnu, uredno servisiranu i provjerenu opremu, te na temelju iskustva i znanja kritički procijeniti svoje trenutne sposobnosti za ronjenjem (obratiti pozornost na pothlađenost, «loš dan», sumnju na akutnu bolest, nepredviđene probleme, itd.). Osim toga cijelo vrijeme ronjenja treba pomno «slušati» što nam tijelo «govori».

Liječenje dekompresijske bolesti
Provodi se u za to posebno namijenjenom uređaju – hiperbaričnoj komori (barokomori), koji omogućava boravak na povećanom tlaku, zbog čega ujedno predstavlja i simulator ronjenja (samo što u njima nema vode). Liječenje unesrećenih ronilaca u barokomori provodi posebno obučen zdravstveni tim prema posebnim protokolima. Liječenje u barokomori je jedino učinkovito liječenje, a njegovi rezultati su to bolji što je ronilac prije dopremljen. Nažalost, uvjet brzog dopremanja unesrećenih ronilaca ponekad nije moguće zadovoljiti, jer na našoj obali postoji relativno malen broj barokomora za tretman ronilaca (Pula, Split, Dubrovnik).

Preporuke za sigurno ronjenje:
–    Djeci nije preporučljivo ronjenje iz mnogo razloga (nepostojanje adekvatne dječje opreme, slabija mišićna masa, nezavršen rast kostiju i pluća, nadalje ronilac mora biti samostalan, a kod djece još ne postoji potrebna intelektualna i emocionalna zrelost, također za sada ne postoje dokazano sigurni protokoli liječenje djece-ronilaca, jer su svi protokoli liječenja sigurni samo za odrasle osobe)!
–    Nikad ne ronite barem 12 sati nakon leta, te 24 sata prije leta avionom!
–    Nikad ne ronite sami!
–    Poštujte vlastita ograničenja i raspoloženja!
–    Ronite samo s ispravnom i servisiranom opremom!
–    Striktno se pridržavajte uputa instruktora ronjenja!

(Mr. Ivana Bočina, dr. med.)

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*