Nakon petnaest godina…reunion

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Ladies and gentlemen, fasten your sit belts please…your mobile phones… etc. Bečki snježni aerodrom, 17. ožujka 2008. ostaje iza nas s jednim parom ruku u zraku, ruka moje nećake Sandre i brata Otmara. Na ugodan glas vitke stjuardese moje ruke refleksno odrade svoj dio posla. Pogledom tražim par ruku, ali sve se pretvorilo u snježno točkast prizor. Ne vjerujem svojim ušima i očima. Avion u kojem letimo iz Austrije za Grčku, mali je debeli, bučan i naduti bumbar. Šaren, okrugao i zdepast, jako kratkog, oštrog i rondajućeg zaleta, naglo nas je katapultirao u debelo i sivo nebo među tuste  i  vodonosne oblake. Od azurne boje niti slova – a -, barem ne za sada. Proljeće je nadohvat naših ruku ali sivilo ipak dominira nebeskim svodom. Niti stotine bubnjara s bumbarima sabijenih u loncu tako ne zuji i ne buče kao ova letjelica. Tmuran i  maglovit ožujak ipak nam dopusti da nesmetano uronimo u azurnu boju, beskrajnog i hladnog plavetnila. Odjednom se smanjilo i ono teško brundanje, roktanje, kotrljanje i rondanje. Nekakva mala krilca prestala su konačno ritmički i limeno lupkati, pitam se da li su preslabo učvršćena pa jednostavno kad – tad otpasti i nikome ništa ili pak padamo. Zakovice krilaca svjetlucaju, kao da mi namiguju. Moj sin pogađa moje misli prateći moje zabrinuto pogledavanje, čas krila, čas malih krilaca. Kao da smo u nekoj metalnoj maketi,a koja se počela polagano raspadati jer nije dobro učvršćena, spojena, posložena i ne znam što još.

Ne brini mama, sve je O.K.

Brza, metalna ptica, najednom nas dovede do iznad Grčke, naše destinacije. Thessaloniki je najavljen, a ja odjednom ustanovljujem da nisam spremna za taj susret. Petnaestogodišnji vremenski interval zjapi između nas i njih, naše grčke rodbine, kao odurno zadovoljna beštija željna krvi i mesa.  Stalagmiti i stalaktiti okamenjenih emocija kao da su se počeli topiti.

Sivilo oblaka i bezlična magla zamataju, omataju te premataju naš bumbarasti avion te dodatno nagrđuju buru sjećanja. Ponovno bučanje, brundanje, naginjanje, zveket, zaokreti, treskanje, lupkanje i rondanje.

Najednom mi Antonio daje do znanja da se približavamo Solunu. Kao da sam sabljom bila pritisnuta o stolac. Pozorno me pogledava dok moje oči počivahu na okancu te blatnom, pijeskom izljuljanom Egeju. Iznad blata smo, kratko i jasno prostruji mojom glavom. Iz blata u blato, od blata, pa opet u blato, igra riječi poigra se sa mnom.

Mama, tu smo. Mojim drugim pogledom na okance, već smo nisko iznad zelene livade, kopriva, drača, ona ista slika iz Turske kad stigosmo u Marmaris, kad sam u turskim šumama i jarugama prepoznavala svoje tako željeno Međimurje. Sablja me pritišće. Njišući se letimo kroz kišu i maglu, čas ravno, čas polukružno, pa spiralno, pa nagli zaron, da bi drndajući jedva našli pistu. Bili smo tako blizu trave, da sam pomislila da je zbog nevremena, trikimie, odlučeno slijetanje na livadu. Velikih, nabubrenih i suzama otežalih očiju skrivam svoj pogled. Oblaci puni kiše a moje oči pune suza.Tektonski pomaci u mojoj utrobi iznjedriše tsunamije svih vrsta, vulkanske erupcije plača tiskam i potiskujem dok me vlastito ždrijelo guši i steže. Bolne i grčevite kontrakcije mišića pri gutanju jedva podnosim. Borim se sa sobom, borim se protiv sebe i svih svojih emocija, borim se ostati prisebna, pa ustanovljujem da sam uvijek u nekakvim borbama. Moje zabetonirane a sad već i raspucane emocije svih tonaliteta  lete na sve strane te nemilosrdno bombardiraju moje organe. Režu ih, ozljeđuju i probadaju, a neke pak se umilno stišću, toplo titraju i tješe me. Mišići i tetive rastegnuto – stegnuti trpe. Gutam slane suze koje jedva prolaze kroz stegnuto grlo. Vreća sam isprepletenih emocija.

Emocije; otopljene, rastopljene, zgrušane te zalijepljene za moje organe, kosti, mišiće, bodljikave i svilenaste, otrovne i slatke, bolne i umilne, tople i hladne šire se mojim tijelom. Utroba mi je puna leptira, rekli bi Englezi, butterflies, ali nisu to bili leptiri. Svrdla, stršljeni i kamenje rondaju u meni, po meni i oko mene. Rolling Stones, moj omiljeni sastav nosi ime radnje koja se u meni zapravo odvija. Kamenovana gromadama izvana i iznutra, trpim neobičnu igru boli. Nekontrolirano se ponovno punim suzama, dozvoljavam plimu suza do linije srca i tu vučem strogu granicu – branu, kao i uvijek do sada i pobjeđujem, ne plačem. Plač je  za sprovode, za sve ostalo moramo biti jaki i razumni. Ali to je i jedna od velikih svemirskih grešaka.

Ovaj puta, doživljavam nešto sasvim novo i drugačije.

Ne znam točno što će se dogoditi. Da li sam Ja ona ista koja inače ne plače ili sam Ja igrom slučaja i situacija neka nova, promijenjena, koja će konačno moći isplakati sve neisplakano?! Već sama milina grčkog jezika, bolno i radosno ispuni moja njedra. Pozitvne i negativne emocije u paru stupaju, možda je takmičenje tko će nadvladati.

Preko svoje volje, hvatam dijelove dijaloga studenata iz Pariza, baka i prabaka u crnom te nizove recepata koji se jesu ili nisu stigli spraviti.  Po, po, po, kaname pola fagita, joj, joj, joj, nakuhali smo puno hrane, pigame sto teatro kate evdomada, svaki tjedan smo išli u kazalište, ekini treli kopela dijavazi oli tin mera ke den vjeni katholu, ona luda djevojka uči po cijele dane i uopće ne izlazi, pandreftikan ala grigora ke horisan, oženili se i brzo rastali,  tou klepsane aftokinito, ukrali su mu auto,  agorasan spiti konda mas, kupili su kuću blizu nas,… ti na kani me tin kseni? ba, ma, što da radi sa strankinjom?

Evo, to je milina koja me koliko raznježila toliko i rastužila. Jednom sam i  ja bila dio toga svega dok riječ, Present tense, struji mojim tijelom. Budi u sadašnjosti, ostavi prošlost, budi u sadašnjosti, zujanje poruke izmjenjuje se. Oči mi se pune suzama, ali one nestaju na čudan način.

Moj sin kao da je u mojem unutarnjem svijetu i zbori, ne budeš se valjda rasplakala, nemoj mama… Budem, koliko god bude potrebno, bio je moj odgovor iznutra i izvana. Pa što ako se malo rasplačem, bit će mi lakše, odgovorih mu umilno, tražeći odobrenje i razumijevanje. Njegovo markantno lice uzvrati mi sućutan pogled s nasmijanim i produženim, mamaaa . Njegov bademasti  pogled me zagrli i ujedno ohrabri.

Bumbarasti avion naglo se šiljatom glavom zabode o pistu, nakon veoma kratkog i bučnog rondanja, triještanja i poskakivanja. Zvuk, kao deseci metalnih bačvi na kuglanju u kuglani.

Kao probodena s dodirom tla i pregažena tim bačvama, najednom  moja srčana brana popusti i plimni val suza nakratko se razlije avionom. Bolno stisnuta u škotskom kiltu, isprepletenih ruku i nabora suknje, osjetih zgusnutu igru karo kvadratića koja me ubadala sa svih strana. Kvadratići bijeli, zeleni i mali crni, nedužno bi se nebrojeno puta zabadali u moja bedra zajedno s okomitim i vodoravnim linijama različitih debljina iliti širina. Mrežasto stegnuta igrom boja i linija, presijecanja i usijecanja, osjećala sam se kao u klopci. Dio moga tijela bio je zarobljen. Tartan me upozoravao ili kažnjavao ili… Skupih svoje „krpice i lutkice“ kao nekad ali tu je sad i moj veliki lutak, 22 godišnji sin, student, s kojim još puno toga moram prijeći, riješiti, objasniti, razjasniti, premostiti, ukazati, ublažiti i slično. Bit će još puno rondanja i poslagivanja dok se u konačnici životni puzzle ne popuni svim djelićima koji nedostaju da bi slika bila jasna i uzročno posljedično povezana. Začudo, izravnan kilt s uredno poredanim kvadratićima i naborima, sa svim svojim elegantnim linijama i bojama engleske odmjerenosti, postaje manje ubojit i veoma ugodan za nošenje kao i uvijek. Palica za golf na svilenoj marami, uredno mi je omotana oko vrata i kao da me štitila cijelim putem. Draga uspomena od Fay evocira me na jedan nekoć davni odlazak u Porto Carras,  na igralište golfa. Heinz, njezin suprug, predstavnik Lufthanse u gradu Thessaloniki, igrao bi golf a mi bismo u pozadini bešumno šetale, gotovo lelujale s grupom ljudi udovoljavajući Antoniu da crta kućerke po puteljcima s ispisivanjem; baka, deda, Oto i Mala Subotica, ali bez razgovora. Pravila igre su stroga. Od tada je golf marama sa mnom i evo, opet posjećuje Grčku.

Nažalost, dan našeg dolaska, Pempti, kišovit je i bez sunca, to je bio jedan običan blatnjav četvrtak. Samo vesele boje s marama  stjuardesa  kao i s moje, sjaje ljepotom i elegancijom. Provlačim se kroz uski prolaz, uvučena trbuha,  prema izlazu aviona i stječem dojam kao da sam sjedila u penkalu ili nekakvom roru a ne u avionu. Bedra sam si nalupala stolicama i prečkama te ih ofarbala modricama. Sve je bilo jako tijesno i četvero putnika u jednom redu mogla bi se gotovo zagrliti zajedno sa ljupkim stjuardom u prolazu. U WC – u je bilo najstrašnije. U tako malenom prostoru još nisam bila, jedva sam stala unutra i jedva sam se okretala, a pritisak vode je sa silovitim  hukom i strašnom silinom skoro razmotao i usrkao moj kilt. Neobično iskustvo me navelo na to, da se popipam i dobro pogledam prije izlaska i vidim da li sam uopće obučena, takvu je vanzemaljsku usisnu moć imao sistem avionske WC školjke. Gutam suze i istovremeno silazim i uplakana i nasmijana. Spazivši ogroman avion do našeg, koji je izgledao kao razroko i naduto, metalno višekatno čudovište, kojemu smo mi sletjeli gotovo ispod krila, zabrinuto i s jezom ustanovljujem da smo doletjeli u igrački, nekakvoj maketi. Požurujući Antonia, užurbano sam silazila stepeništem, udaljujući se sve brže i brže. Ogromna, bijela grdosija prekrivala je gotovo cijeli aerodrom.Tu negdje bih se trebala odvojiti od svih putnika i od Antonia, piše, Schengen. Svašta mi se motalo po glavi, kamo ću sad ja, kamo moj sin s ostalim putnicima, naš Cro. TV dnevnik i niz nerazumljivih obavijesti u vezi istog. Nema teorije, da u stanju kakvom jesam, da me odvoje od djeteta i svih putnika, te propitkuju i razvlače amo – tamo. Prolazim kroz sve prolaze, ulaze i izlaze sa svima njima u masi sabijena s lijeva na desno pa s desna na lijevo, od gore prema dolje i obratno i nema problema. Ljudska štruca vijuga, vijugamo i mi sivim, malčice oguljenim meandrom hodnika, jednostavnim i dobro obilježenim aerodromskim labirintom. Neonske reklame, agresivne i otrovne žmigaju i titraju, prijete, namiguju svima u prolazu dok loud speaker dreči, ječi, huči, poziva i informira. Radosni povici Grka putnika i stranaca, pitanja usputnih prolaznika, sve to doprinese mom dobro poznatom osjećaju mira pa nekako zaključujem da sam i  tu doma, doista, bila nekad i sada ponovno. Moje prve rečenice na grčkom, kojim se dobro i spretno služim, pijevnim glasom raznosim  a iste unesu mir i toplinu u moju utrobu. Već sam svima oko sebe na usluzi i gotovo na – ti jer nema persiranja u grčkoj. No, ja ipak volim distancu i upotrebljavam riječ, vi.

Masa je sabijena oko mene, neki bi u WC, drugi iz WC ne znaju gdje im je ostatak torbi, rodbina izgubljeno luta amo – tamo, traže se djeca, mame, bake, otpale igračke i dude, pronalaze se zaboravljene torbe, novine, stare gluhe bake gromoglasno kukaju, križaju se, ljudi se gube i nalaze dok se  muški rod ne da smesti te ritmički u nedogled navlači i nabacuje kuglice na špagi, meni dobro poznati, kombolji. Ritmičko lupkanje kamenih, mramornih ili plastičnih kuglica odzvanja aerodromom i daje mi onaj poseban dobro poznati osjećaj mira, osjećaj doma,  uz što je to, moćan, orijentalni štih, obilježje novog terena i novih pravila, kako pisanih tako i nepisanih! Pije se Ouzo, Metaxa, drobe se pite, odmataju se, razvlače i ponovno zamataju sendviči, lupka se plastičnim taperima, poravnava se kosa, namještaju naramenice grudnjaka, majice, jakne, podctavaju se oči ala Cleopatra crnom od najcrnjih olovaka, šminka se na pamet u hodu, cvili, čudi, stiska, gladi, svađa, dremežno gaca, križa i moli. Beskrajno jeka čuđenja i zahvalne radosti zbog dolaska odzvanja nekako ovako, joj, joj, joj,… moja Majko Božja i Kriste, hvala što smo stigli, po, po, po,… Panajija mou ke Hriste, evharisto pu ftasame.  Jeka odzvanja aerodromskim labirintom a nju s vremena na vrijeme upotpunjuje harmonično ritmičko udaranje kuglica, kombolji. Kao da nisam izbivala iz Grčke 15 godina, odvojena i udaljena na tako malom prostoru Balkana , a u tako dugačkom vremenskom intervalu. U žiži meteža, osjećam se doma te aktivno sudjelujem u razmatanju aerodromskih priča o dolascima, odlascima, zakašnjenjima, a skladno lupanje mog srca u ritmu je zveckanja kombolja, a prate ga moji uzdasi i izdasi te postajem djelom njihovog folklora htjela ja to ili ne. Jesam ili nisam njihova?!? Naravno da nisam, kseni sam, zauvijek strankinja. Kako li se Antonio osjeća? Da li je i on ovdje toliko doma kao i ja? Da li je njihov ili naš, moj, čiji je?!?

Ne usudim ga se pitati dok promatram sjaj njegove čudesne ljepote. Njegov muški hod u hip hop širokim jeans hlačama, stegnutim ispod pupka pa ogromna majica koja lamata unaokolo, kao da će ama baš svakog u prolaz pljusnuti, očara me. Razmišljam. Gdje smo sve doma? Niz sličnih pitanja klizi mojim mislima pa zaključujem da je dom krasna riječ višestrukog, zaštitničkog i toplog značenja. Svim tim detaljima ne zamaram mog sina,  prezgodnog hip hop suputnika.

Nadalje, sa svakom mojom izgovorenom rečenicom, ojača moj ego i zapanjih kako sebe tako i Antonia. Čim bujica riječi nesmetano poteče, nekakva posebna toplina sigurnosti me obgrli i višestruko zagrli, stisne i stegne do prsnuća.  Doma sam i ovdje, strujalo je mojim tijelom, doma sam,…  Ta gdje bih bila, uslijed tolike topline kojom sam omotana?!

Čekamo svoje torbe, glasno brbljam okolo sa svima, s bakama u crnom, s debelim, dob ro uhranjenim studentima koji preračunavaju valute, premladim, onduliranim te nervoznim i anoreksičnim pomodnim mamama,…čije bebe ili zavijaju, ili dreče razvlačeći slinu po maminoj kosi ili sišu jedan prstić a drugim kopajući po oku te mrmljajući tonu u san.

Pričam i nezaustavivo pričam, takva inače nisam doma, najednom sam otvorenija i nasmijana, glasna, šalim se, jednostavno ne prestajem glasno skladati rečenice na grčkom, živa sam, dišem i radujem se. Kao da sam na semaforu pred zelenim svjetlom, sve mi je dozvoljeno i ja glasno živim.

Da, živimo na puno načina; stisnuti uz sebe, u sebi, pored nekog, iza ili ispred nekog,  po tiho, veselo, samozatajno, burno, srdito, živimo govoreći ili šuteći, prijeteći, živimo osakaćeni i krvareći capkajući po tekućoj ili osušenoj krvi, sukrvici…živimo, životarimo nadajući se i vjerujući…tonući i uzdižući se, živimo sa strane promatrajući druge kako žive, dok mi samo asimiliramo.

Obraća mi je stariji, uglađen gospodin, pričam s elegantnim starcem,  grčkim – Amerom, koji se skriva iza nebrojenih maslinastih mrežastih bora. Lice mu izgleda, kao da je bilo umotano jako stegnutom gazom, koja stvori oštre okomite i vodoravne utore i ostavi za otvor samo par sjetnih, kestenjastih očiju. Živahne, bistre, prekrasne oči.

Njegov bordo svileni šal štošta govori; grčki meandar, tankih bež pruga smanjuje se i povećava, prelazi  i ulazi u zeleno i veoma  mistično busenje sitnih cvjetića pa nestaje i ponovno se pojavljuje ni od kuda nad plavim obrisom velegrada u svom zlatnom odsjaju. Manire su mu veoma skladne, drugačije od svih nas. Njegova finoća plijeni.

On, za sada ničim ne zvecka, vjerujem da će započeti zveckanjem kad se stopi s obitelji i kad proplaču kestenjaste oči, a bore, poput kanalića slijevati će suze niz maslinasto lice na obris plavog grada, New Yorka, nadsvođenog zlatnim meandrom. Sve lijepe manire, divna finoća mimike lica, morat će se na žalost uskladiti s vremenom i prostorom grčke sadašnjice, s obitelji, sa živim i mrtvim rođacima, rastavljenim i drogiranim nećacima, stoljetnim bakama i stoljetnim zapostavljenim, neprepoznatljivim  maslinicima.  Dugovanja nasljeđa, međe, razmirice, zapleti, obećanja, darivanja istih uz zvuke buzuki instrumenta stvaraju ili brišu novu katastarsku česticu. Preko hrpe razbijenih tanjura ili dolazite do sreće ili nesreće, a glupost je veoma blizu. Bio on davno nestao Stefanos, Grigoris, ili Zisis, sin, bratić, nećak ovoga ili onoga Periklisa, Marule sisate ili Vule razroke, on  je njihova duša, a to isto postaje i ostaje zauvijek, skidanjem svilenog šala i igranjem kombolja. Njegov nespretan, ali melodičan američko-grčki ostaje iza mene, zaliven suzama, zagrljen s puno ruku i odveden u svoje, njihove, nečije stoljetne maslinike.

U toj cijeloj zbrci Antoniu tugaljivo dobacujem par riječi na grčkom, a ne na hrvatskom, začuđen je. Opet sam glavni saobraćajac kod dolaska i raspodjele torbi, on se u čuđenju nasmijan povlači, povlačeći prste kroz kosu, ništa mu nije jasno jer ja ne prestajem s komunikacijom u svim smjerovima, ali sad pomalo zamišljena.

Mama, što ti je? Ukratko mu spominjem Amera, koji igrom situacije šezdeset godina nije bio doma u Grčkoj. Što li ga čeka, gotovo strepim.

Suze u očima Evina muža Jannisa, koji nas dočeka, dale su mi do znanja da ću plakati i to sa svima njima kako na dolasku tako i na odlasku. Pomirena tom činjenicom i novonastalom situacijom lakše sam se kretala ulicama i uličicama grada u kojem se rodio moj sin, grada u kojem sam nekoć provela 10 godina. Došli smo povezati neke konce i končiće i to već činimo prvu večer.

Eva nas presretne ispraća van, oblažući stepenište lučicama. Lift ne radi. Redukcija struje je a i smetlari štrajkaju. Nestrpljivo i užurbano preskačući vreće smeća odlazimo do naše ulice Orestou, 7 i ne nalazimo našu staru, sivu zgradu, već modernističku čaroliju u boji marelice. Tužno i čudno se osjećam, nešto nedostaje pa svaki dan ritualno odlazimo u našu ulicu, do škole i u parkić evocirajući proživljeno. Pored kuće, ostala je jedino bandera koju sam naravno pogladila kao nekada davno, kad bi se Antonio iza nje skrivao kao mali noj,  a ja  ga tobože ne bi nalazila. Grad je zatrpan smećem, smeće nam seže do grla. Neugodan miris kulja iz vreća i vrećica a uz to redukcija  struje nudi šetnju po polumračnom gradu s „glavom u torbi“. Po tom hladnom i vjetrovitom mraku, gazeći preko hrpa razbacanih crnih vreća bit će teško pronaći i zavezati naše izgubljene končiće, zaključujem. Nešto prije beznađa, možda nam Arijadna priskočiti u pomoć, kao nekad Tezeju. U labirintu smeća postaje zanimljivo. Svako malo podvriskujem, Antonio, sjećaš se ovoga ili onoga i tako redom u beskraj. – Mama, smiri se, dodao bi on sav ozaren i nasmijan. Ushićeno sam stopljena s životom mojih nekadašnjih ulica. S križanja ulica Kaledopoulu i Vassilise Olge, odlučujemo telefonirati doma. Petljamo se i zapetljavamo, naime Thessaloniki je dobio nove brojeve, pred brojeve pa na kiši i u polumraku preko smeća i  kišom natopljenog smrada s kišobranom u ruci u poluotvorenoj telefonskoj kabini s kojekakvim novim komandama koje treba izučiti, pokušavamo nazvati Malu Suboticu ali ne ide. Zaustavljam užurbane prolaznike da nam pokažu ili vele što nam je činiti dok Antonio negoduje jer želi to sam izučiti, a ja nastupam u svom stilu. Signomi, ehoume provlima, oprostite, imamo problem, neki bi u žurbi produžili ali evo, jedan prolaznik je stao i objašnjava. Sada točno znam gdje trebamo ubaciti jednu nulu i dvojku da birani broj bude O.K. Naposljetku, pokisli s naopačke okrenutim kišobranom, s mojim mokrim i blatnim adresarom koji je dva puta pao u blato, s naočalama koje sam spustila u torbu u  kojoj je bila multinacionalna rinfuza svačeg, po primitku signala upitah brata: Stan Ratkaj? Ovdje međimurski Grci iz Soluna. Gromoglasni smijeh mog brata a i mene se jedva stišao. Serija -Ratkajevi – bila je tada  serija number one mojima doma pa sam to odmah sjajno iskoristila. Antonio se hvata za glavu i nezaustavivo smije, Ratkajevi, hm, smijući se ponavlja. Nastavljamo bauljanjem po mokrom gradu. Privlačne taverne, mokri prolaznici, automobili,  kišobrani, lokve i lokvice, bezbroj blještavih, raznobojnih  kapljica kiše koje po vjetru ledeno udaraju bilo koga i bilo gdje, obavijeni su mirisom slasnih jiro sendviča. Jiro/giro sendviči, najbolji na svijetu su zapravo tri ili čak četiri vrste mesa (poseban dio mesa koji nije žilav) zabodenog na dugačkim šipkama/sabljama, a koje se neprestano pečenjem vrti pa reže dugim mačetama te se trpa u pita bread s naguranim kojekakvim ljutim ili ne ljutim namazima i salatama. Savršena hrana kad ne stignete kuhati. Teško nam je odoljeti, a miris nas i site omamljuje. Srećemo natrpana, pretrpana i zatrpana usta prolaznika sa vrelom parom koju ispuhuju žvačući slasne jiro  sendviče. Odlučeno je da s njima započnemo od sutra. Dogovor je ispoštovan.

Branka, moja prijateljica, službenica ondašnjeg Jugo konzulata, više nije u svojoj zgradi koja je dosta „olinjala“ i naravno, bez njenog je mirisa uredno ukopana, kao da je čeka. Paris, njezin miris od Yves Saint Lorena ishlapio je i nestao zajedno sa njom. Gdje i u kojem veleposlanstvu sada radi, ne znam.

Naš drugi, ogroman, četverosobni stan u ulici Delfon, 24 izgleda isto, visoka, bež šesto katna zgrada, polikatikia, nije se promijenila, okružena je novim i starim zdanjima. Prešli smo čak nekoliko puta very busy ulicu po valovitim i krnjim trotoarima, samo da sve dobro ogledam, razgledam sa svih strana, da bacim pogled i prikujem ga za zadnji kat, na terasu našeg stana od 120 m četvornih te ogromnu terasu od 12 m sa 4 m, prekrasan retire, rekli bi Grci. Želim osjetiti nešto iz onog vremena kad sam u tom stanu stanovala sa svojom bebom i mužem. Sjećam se samo sinčića, kao malenog i nasmijanog priljepka s ispruženim ručicama uvijek spremnim za, idemo van, pame ekso. Antonio me svašta zapitkuje pa sve teže dohvaćam prošlost, specifične mirise, boje, zvukove i druga draga sjećanja. Njemu je također nemoguće šutjeti u ovoj zbilji širom otvorenoj, koja blješti kao prekrasna i čudesna slikovnica i koja će ga neminovno, barem malo povezati sa prošlošću. Nailazimo na Spirosov stan, nema ga, valjda se preselio na Halkidiki, odlazimo kod Hrise i Andreasa, Evine kćerke u luksuzni, svemirski apartman. Ambijent, topao i veoma posebno uređen,  stil Ike-e,  vaze uske i duge, zdjele velike i male, podmetači, tepisi, zidne pregrade, vitraji, navlake i prevlake u svim bojama i šarama, niz neobičnih dekorativnih detalja, male zidne slike u nizu, neobična stropna rasvjeta, nema čega nema u tom svemirskom ugođaju, mali laboratorij stakla, boja i čudesnih oblika. Hrisinog brata, Antonijova prijatelja iz škole Loukasa nema, on je na studiju na Kreti u mjestu Hania.

Fotografskom brzinom bilježim promjene nastale u gradu; zapažam bezbroj novonastalih modernih zdanja s alejama nastalih od nekadašnjih mladica, koje postadoše stabla bujnih krošanja i intrigantnih sjena. Nadalje, nekadašnji hit dućani, butici ili shopping centri zamijenjeni su  ultra modernim ekskluzivnim građevinama blještavih svjetala, reklama i pastelnih fasada. Velik broj istih arhitektonski rješenja,  riješila je moja prijateljica sad vele poznata arhitektica  Georgija Giannetaki. Izgradnja metroa je u tijeku. Ulica tete Ane, Egnatia, razrovana je, prerovana, prokopana, potkopana a saobraćaj je veoma otežan. O tome je nekada davno bilo govora u našem stanu, davno prije 20 godina, kad je grupa arhitekata Vasilis, Vujas, prijatelji Antonijova oca, smišljala i zamišljala te osmišljavala metro. Snovi se zaista ostvaruju.

Slastičarnice , slatki, šećerni ponori, također su ultra luksuzne i skupe, mada ima i onih jeftinih, jednako otrovno slatkih. Slatki i blještavi jantarni sirup, prelijeva se i žmirka. Tone slatkog, šećernog sirupa  pune naše nozdrve. Staklasto inje -slatki končići s kadaifi kolača  nas omataju, premataju, zamataju i naposljetku guše bezbrojnim kristalićima. Raznorazni nas končići razvlače i navlače amo – tamo a to je očito djelo Arijadne.

Paralia, šetnica uz more, čista bez olupina koštica, dobila je modernu, metalnu skulpturu/instalaciju kišobrana, a Hotel Makedonia Palace dobio je niz dograđenih kafića, bazen i druge sadržaje, a oko njega bi rasla veoma posebna blijedo žuta trava do pojasa, slična tanjoj slami. Psi lutalice su poslije Olimpijade u Grčkoj netragom nestali. Ali na postaji Angelaki, prestrašne li scene; nekoliko je pasa bezglavo jurilo ulicom između skupih automobila i novih prekrasnih autobusa. Na sreću, ostadoše živi.

Romantične svađe mladih Grka po ulicama i dalje su, in, splet psovki, optužbi, zaklinjanja i preklinjanja, ljubljenja, maženja te agresivnog navlačenja i razvlačenja ruku i rukava, namještanja ključne kosti, nesmetano se odvija uz manju ili veću publiku u čudesnom sirtaki ritmu. Oprez! Može vas sustići koja nehotična pljuska ili –bum – u rebra, odmičite se pristojno u luku,  korakom spretnog English valcera. Ulicama se i nadalje jede, žvače i pljucka, glasno psuje, telefonira, razmazuje make -up, češlja, zaletava hotimično ili nehajno, razračunava, obračunava, pregovara, prigovara, dogovara, lamata, prijeti, pljuska, dovikuje, iščuđava, križa i moli. Sve je to buke  grčkog folklora.

I doista,  ja susrećem svoje prijateljice Anju, Georgiju, Evu, Dimitru, Maricu, Lilian, Margaretu i Vicky sa suzama, vriskom i čuđenjem.  Sve redom  plačemo, smijemo se, govorimo o našoj odrasloj djeci ponosno ih gledajući i odmjerujući na fotografijama, osim Antonia koji je bio s nama. Pričamo zgode i nezgode iz njihovih baby – dana, prebrajamo i nabrajamo zagubljene igračke, padove, prve zubiće i korake, potrgane slikovnice, karnevalske i rođendanske proslave nadovezujemo na naše rastave, suživote, ponovne udaje, posao, putovanja oko svijeta, jogu, rafting,operacije gore i dolje, klimakterijske i mobbing vrtoglavice, tlak visoki ili niski, krvne nalaze, dioptrije, liftinge, dijete, sve u stilu kako spriječiti a ne liječiti sa ponuđenim znanjima D. Chopre, J. Murphya, dobrobiti Feng Šui – a, Reiki – a, makrobiotike sa sejtanom, tofuom, umeboshi šljivama, obećavamo si ponovni susret veoma skoro, gore kod mene, dolje kod njih ili bilo gdje drugdje, negdje daleko u egzotici, što dalje to bolje nadopunjuje Georgija s pjesmom, One way ticket,… S punom glavom  informacija, obećanja i divljenja, ushićena i radosna, odlazim na dogovoreni sastanak za ručak s djedom i Antonijom pa kasnije opet k prijateljicama.

Ali prije toga posjećujemo Antonijovog krsnog kuma Vasilisa, sveučilišnog profesora te kumu Tashulu u strogom centru grada u ulici Tsimiski u luksuznoj staroj zgradi-zamku. Kum Vasilis i njegov prijatelj Jorgos, sin bivšeg predsjednika Andreasa Papaandreua, bivši su studenti američkih sveučilišta, važne su ličnosti kako Atene tako i grada Thessaloniki. Njihov ogroman stan, po cijelom katu zgrade, bio je prepun, starog i prastarog namještaja, ćilima u svim bojama, veličinama i nesvakidašnje svilene i pamučne ornamentike, slika starih majstora (učinilo mi se da sam vidjela jednu sliku Renoara). Prepuna poštovanja, jedva da sam i disala a kamoli da pitam za sliku. Sad mi je žao, rado bih znala ime autora. Skupocjene pokrpane i stoljetne francuske tapiserije s londonskog Portobella doimaju se mistično, čudesni paravani koji oduvijek skrivahu golišave tajne, a vjerojatno su više otkrivali nego li skrivali, ovdje krajnje elegantno upotpunjuju prostor kutova. Njihove tajne su ugurane u uglove iz koji je teško izaći. Niski, antikni  stol u dnevnoj sobi, prepun je srebrnine, da oči zabole od ledeno sivog sjaja, a ogromna starinska ogledala koja su nas čas povećavala, čas smanjivala, skoro pa nam i odgovoriše na neka pitanja.  Elegantni buket Antonijovih mirisnih ljiljana multipliciran je unaokolo uz setove uskih, dugih vaza od poda pa do grla, a s kojima je bila naglašena plemenitaška elegancija jednog doba daleko iza nas. Zagrljeni velikaškim ugođajem ispod bijelih arkada i ogromnih murano lustera, stisnuti uz mekane svilene i baršunaste jastučiće, uronjeni u svili kadifi s čuđenjem promatramo veliku, monumentalnu i tamnu biblioteku s grimiznom draperijom, sjajnog i hladnog dodira, prošaranu zlatnim prugama. Arijadna nas ne napušta, uvijek spremna da pomogne, odlučila je ostati s nama. Dva okrugla stolića s lampama zelenog sjenila krasili su mirni, skladni prostor za čitanje. Naš miran, staložen razgovor bio je kao jedan od tajanstvenih događaja s početka stoljeća. Manire, finoća i posebnost ugođaja očarali su nas. Sjaj opala i sedefa iz mramorne kupaonice ispunjene ogledalima i srebrnim kutijicama za pomade, prolazio je kroz otvora ključanice. Srebrna zraka sedefa sa strogim geometrijskim obilježjima rastezala se po cijelom interijeru ispisujući svoj meandar. Prastare  fotelje, taburei, divan te sjedalica za polu ležeću graciju bili su puni priča, koje su samo nekima  ispričane. Titraj svijeća  s ikonostasa te svjetlosti koja je dopirala iz uskih i dugih prozora igrali bi se na podu sa sjenama, dok bi ogromni teški stolovi i stolice pričali  svoje grube priče o znanim i neznanim gostima koji ih diraše i razvlačiše amo – tamo. Ukratko, svojevrsna bajka iz centra grada, iz ulice Tsimiski ostaje nam u sjećanju kao  neponovljivi san iz 1001 noći. Nestvaran događaj prati nas danima kasnije, tapka, capka, s nama, za nama i ispred nas.

Strica Vasilisa, arhitekta, ne vidjesmo, on živi u Ateni na relaciji Grčka -Egipat, opslužujući svojim znanjem uređenje interijera luksuznih hotela, butika i dr. Bivši sorbonnski student, bavi se igrom svjetla u interijerima.

Naši objedi s djedom bili bi svaki dan rezervirani u centru, u taverni na Piazzi Navarino, uz prekrasne iskopine. Dirljivo i točno u 13 sati, nalazimo se s 83 godišnjim djedom te odlazimo u obližnju tavernu na dvosatnu nutricionističku terapiju. Tipična grčka muzika s hranom ispod peke u ogromnim poslužavnicima, raznoraznim salatama i salatulama, salaticama, namazima i premazima, pivom ili Retsinom, kolačima na kraju, ovjenčani su pričama iz djedova djetinjstva te njegovih studentskih dana što pridonosi stvaranju posebnog multi generacijskog i multi kulturalnog bukea. Iskra suze u djedovu oku, pri spomenu svoje družice, bake Kaliope, te njihove omiljene pjesme, Prinkipise, dovodi u sjećanje niz doživljenog iz prošlosti. Riječ prinkipisa, princeza, dugo je titrala i odzvanjala  mojim ušima.

Pričam djedu o filmu, Politiki kuzina, Politička kuhinja, koji me prenerazio, grčko/turske koprodukcije i gotovo rasplakao samo tri dana pred naš put. Sklupčano sam gutala svoje suze gledajući film. Spominjem mu tu dirljivu i strašnu priču, ističući sudbinu ljudi, da bih od njega tek tada saznala za istu sudbinu njegovih roditelja, bogatih Grka, s kućom u Istanbulu iliti (Konstantinopolu )…Poli, grad,  govorili bi Grci skraćeno. Zapadna obala Turske, koja je nekada bila Ancient Greece, postala je nažalost, Turska.

S ponuđenom imovinom u Grčkoj, adekvatne vrijednosti s obzirom na napuštenu  imovinu u Turskoj, grčka vlada je pozvala svoje građane da dođu živjeti doma u Grčku i da će biti obeštećeni. Izvršena je klimava zamjena imovine “ turskih“Grka u odnosu na ono što im je dolaskom u Grčku obećano. Ta velebna prijevara osiromašila je mnogo „turskih“ Grka, koji bi dolaskom na gotovo ništa od obećanog, osiromašeni i prevareni te razočaranjem slomljeni, odlučno napuštali Grčku.To isto je učinio i Antonijov pradjed, odlaskom u Ameriku, ostavljajući iza sebe ženu s četvero male djece (Antoniosa, Jorgosa, Zisisa i Sultanu) u  brdskom djelu sjeverne Grčke, u Eratiri. Osamdeset i četvrte, Antonijov pradjed umire negdje u Americi a tragičnu vijest javlja sestra djeda Antoniosa, Sultana. Ona ga je odavno otišla tražiti u Ameriku kao mlada nevjesta. Tajna o ocu ostala je zauvijek s njom. Tamo u Americi, rađa troje djece, muž joj nakon nekoliko godina umire veoma mlad, tijekom selidbe u automobilskoj nesreći te ona djecu podiže sama. Ona otvara mali restoran i opskrbljuje hranom Warner Bros. Pictures, fimsku kompaniju. Jedan sin joj odlazi i dolazi iz Vijetnama, narušenog zdravlja, obilježen PTS-om, a za ostale zaboravih što bijaše. Tragedija jedne obitelji ispričana je polagano s dozom mirne gorčine i stare boli, znajući da se ionako ništa ne može promijeniti, zamagljenih očiju i s komentarom:

Ti na kanjis? Što da napraviš?

Afto ine i zoi mou. To je moj život.

To je bilo je posljednje što je djed u taverni rekao a naša tro tjedna posjeta dođe kraju.

Opet ulična vreva, psovke, guranja i naguravanja, naše teške putne torbe, kišobran, grčki sirupasti kolači natiskani u ljubičastoj luksuznoj kutiji, valovit, pjenasti i zašiljen Egej spojen s mutnim sivilom neba i obris Olympa tuguju nadomak titravoj zraci Sunca. Moj kilt je mokar, osjećam da plaču svi kvadratići  tužno stisnuti uz crne veoma tanke i nijeme pruge.

Zeus i Bogovi opraštaju se od nas, dozivljem taksi, sklapam kišobran i time završava naš reunion. Opet s kišom ali zlatnom od Sunca i u suzama, nedorečenih i neizrečenih rečenica prikovani našim zadnjim pogledima, odlazimo putem  aerodroma.

 

 

 

 

O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*