Sat POVIJESTI UMJETNOSTI

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Ljepota i dobrota, savršenstvo te sklad bili su ideali starogrčkog odgoja (grč. Kalokagάtia, kalós-dobar, lijep, kai- i, agathós, čedan, nedužan, dobar). Asocijacija me neminovno vraća u srednju školu. O tome je beskrajno lijepo pričala profesorica likovne umjetnosti, gospođa Priska Kulčar u gimnaziji.

Izrazi, kalokagάtia i sofrozini, vezani su samo uz nju, uz njezine nezaboravne satove Povijesti i umjetnosti. Svojim brzim, spretnim, gotovo plesnim koracima virtuozno bi po ploči iscrtala pročelje hrama, što bi mene ostavilo doslovno fasciniranom i otvorenih usta. Isto tako sam u čudu i zadivljena promatrala njezinu gustu kosu, koja bi u valerima smeđe svojim zanosnim pokretima pričala jednu novu priču o likovnosti, estetici i harmoniji. Njezina smeđa jantarna ogrlica, koja je bila ista kao ogrlica moje mame, očito hit sedamdesetih-neobrađeni jantar, visjela bi joj niz leđa – da joj ne iritira vrat- ali u ritmu njezinih pokreta te sam istima bila osupnuta. To je za mene bio pravi performance, happenng ili oboje ili dio antičke priče vješto dočaran. Tri u jedan ili jedan u tri.

Dočarati i prisutne začarati, bio je sigurno dobro osmišljen plan. Fantazija koja se olako ne zaboravlja. Magija je u potpunosti uspjela. Čudesni hramovi oživješe, draperija se razmiče i ulazimo na scenu. Da li promatrati igru volumena njezine kose u brzom iscrtavanju hramova, ples jantarnih zrnaca niz leđa, da li pratiti taj plesni, piruetni korak ili samo vješte poteze krede? Bila sam zadivljena njezinom pojavom, lakoćom crtanja i prezentacijom gradiva osebujno melodične boje glasa. Ples ogrlice mamio je poglede i pričao svoju priču, njezino klizanje niz leđa imalo je također svoju svrhu. Jantarne suze brojile su i bilježile strmoglave uspone i padove tih moćnih kultura.

Opčinjeno bih uživala uronjena u prošlost do samog vrha ili dna. Neophodno je napomenuti i njezin sljedeći grčki izraz, a to je Sofrozίni, sense ili osjećaj, osjetiti, shvatiti, razumjeti, kojeg sam isto zapamtila. Moja apsolutna pozornost često bi bila do te mjere usmjerena na crteže, da bih ponekad zapravo jako malo čula od njezine priče, jer sam u sebi već istovremeno i neminovno živjela svoju priču.

Draperija Antike me zagrlila svojim mramornim sjajem. Hladno-sjajni dodir zagrijao bi moju dušu do vrenja. San ili java…ne znam koga pitati. Po cijeloj ploči pročelja hramova; dorski, jonski i korintski red s bezbroj strelica i naziva. Kao jedan svemirski i savršeni kroki, sve je titralo, ispreplitalo se, šaptalo pa čak i urlikalo o životu Antičke Grčke. Stopljeni i rastopljeni, udahnuli bi dašak prošlosti s pokojom hramskom pričom. Odjednom i nakratko, postala bih karijatida, a mladići Apoloni, koji bi ranjeni, zaljubljeno bježeći krvarili, a iz njihove krvi izrastale bi predivne baršunaste anemone.

Tim puteljcima nestajale bi zaljubljene karijatide, nehajno bacajući svoje cvjetne vjenčiće. Elegantna pojava profesorice i žar izrečenog govorili bi o svemu tako nedostižnom i tako nezamislivo dalekom, da bi nas ta ista mirisna prostranstva onako opijene, doslovno sažimala. Ti mirisni krajolici kao da nikada nisu prestali mirisati. O svim tim idealima govore prekopane ruševine naselja, hramova, biblioteka, atrija i svetišta razbacanih po livadama Efeza, zapravo od Bodruma, Mileta, Smirne, Didime, Pergama pa sve do Troye…

Kasnije, nakon mnogo godina, šećem tim istim prostranstvima, milujem ostatke ostataka, milujem sve što uzmognem, zadivljena i očarana, ponovno milujem i oživljujem njezine nacrtane hramove, stupove s kanelirama, elegantnim karijatidama, bogate kapitele s akantusom i drugim biljem… Kao da je pao meteor, pomislih ne jedanput, oker i bijelo-smeđe krhotine, raskomadane, razasute su posvuda i stopljene s mirisima kristalno-zelenog i nepreglednog krajolika. Cvrkut ptica bio je kruna nezaboravljene prošlosti, raskoši i elegancije, velebne umjetnosti, kipara, slikara, filozofa, pisaca, govornika, političara, ljubavnih priča, uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi, osveta i tragova krvavih pohoda.

Vjetrovi su svjedoci vremena i još uvijek u tihom šapatu raznose neke neispričane priče. Jedva osjetni povjetarac miluje mi lice, poruku trebam znati osvijestiti. Mutni, zlatno jantarni odbljesak njezine ogrlice kao da je bio zapleten u hramske stupove i kao da su njime bili opleteni jablani i čempresi stare Grčke i svi mi na toj nepreglednoj nizini. Kao marljivi pijuni ali bez kraljeva i kraljica, lovaca, topova i porušenih kula, odali smo počast vjekovima iza nas.

Sat Povijesti umjetnosti trajao je puna dva tjedna, ali nažalost bez profesorice Kulčar, a i mnogo dulje, vjerojatno kao i moj desetogodišnji boravak u Grčkoj.

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*