A,s,D,f,J,k,L,č…strojopisni znakovi mojeg indiga!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

A,S,D,F,J,K,L,Č….tukli smo nekad po pisaćim mašinama, koristili indigo papire i vježbali pisati ne gledajući u tipke. Koristili smo obje ruke u tom tipkanju i dan danas ne mogu si zamisliti tipkati jednim prstom, a ni ikako drugačije osim staviti prste na položaj gore navedenih slova. Mogu tipkati ne gledajući, jednostavno zapamtiš gdje je koje slovo i to mi danas olakšava pisanje po tipkovnici.

Blaženi stojopis. Na mobitelu je to, dakako, neizvedivo. Zato slabo pišem na mobitel, ali  rasturam na laptopu. Ne volim pisati na mobitel. Osim kratkih poruka i poneku rečenicu. Vidim da nekima to ide mnogo bolje. Palci im rade 100 na sat. Gledam svoje klince i divim im se. Vješti su i brzi, kao i njihovi vršnjaci.

Mobitel obično koristim za fotkanje, razgovor i prebacivanje slika. Ako direktno prebacujem fotke na fejs onda su njihovi opisi obično jednostavne neproširene rečenice. Sve ostalo mi predstavlja napor.  Zato svoje tekstove isključivo pišem na tipkovnici kompjutera ili laptopa , jer je to za mene čisto blaženstvo.

Ponekad prsti rade brže od misli, ali to je tako samo kad imam inspiraciju. Kad sam nestrpljiva u izražavanju. Strpljivost mi i inače predstavlja problem u životu. U potpunosti odražava moj karakter. Samo ponekad ga uspijevam prevariti. U zadnje mi vrijeme to čak i uspijeva pa mogu prešutjeti mnogo toga. Za jednu  buntovnu ženu poput mene, pravi uspjeh. Ali,čovjek uči dok je živ, zar ne? Znala sam reći da će mi jezičina jednom doći glave, ali što mogu kad sam osjetljiva na nepravde. No, s vremenom shvatiš da baš i nije uvijek  dobro, a ni poželjno svoje mišljenje servirati na dlanu.  Da je često mudrije odšutjeti ili najprije odvagnuti situaciju pa onda reći  što misliš o nečemu i to samo ako te se pita. Shvatiš da bi te u protivnom to moglo koštati i da nije vrijedno, pa sam po tom pitanju zašutjela. Barem javno. Još se ponekad ulovim kako u afektu pišem komentar na neki članak, a onda shvatim da nema smisla  i obrišem ga.

Evo, sa strojopisa na psihologiju. Moja neprežaljena nikad ostvarena profesija. Po završetku srednje škole malo koji adolescent ima točno formirano saznanje o tome što želi postati u svom životu. Neki imaju, ali ja nisam bila jedna od tih. Moja ljubav prema psihologiji razvila se mnogo, mnogo kasnije, a sad je samo produbljujem čitajući takvu literaturu koja me zanima. I tipkam. Nečujno. Stare mehaničke pisaće mašine proizvodile su glasne udarce pri dodiru na svako slovo. Sat strojopisa bio je glasan četrdesetpetminutni pogon za proizvodnju buke.

Dugo sam čuvala svoju Olimpiu i iskreno nemam pojma gdje je završila i kada. Vjerojatno sam je kod nekog velikog pospremanja naprosto bacila na otpad. Jedina uspomena  je par fotografija sa sata strojopisa. Ruke na položaju, glave ukošene na papir iz kojih smo prepisivali tekstove, baš kao mala pisaća vojska. Lijepi su to bili dani. Odavno utihnuli. Pregazilo ih moderno doba.

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*