medjimurjepress@gmail.com

Bela je ušla u moje srce

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Nikada nisam imala psa. Čak ni kao djevojčica. Moja je baka imala psa i sa njime sam se znala igrati kad sam tamo provodila svoje ljetne praznike. Jednom je režao na mene i taj se osjećaj straha nekako uspio uvući u mene. i nisam ga riješila pa gotovo  do dana današnjega. Tako sam oduvijek mislila da su psi strašni i da samo žele ugristi. Donedavno je taj osjećaj promijenila moja kći. Ona je u Zagrebu jedno vrijeme živjela sa cimerima u malom stanu sa 5 pasa. Ja sam se bojala da joj ne bi što učinili, a sin mi je rekao: „Mama, ne moraš se bojati. Psi su bolji od ljudi. „ Možda ima istine u tome.

U vrijeme blagdana, kao što je ovo, obično se sastaje obitelj. Tako je igrom slučaja ili baš je tako trebalo biti, u naš dom stigla Bela. Neobično lijep, malen pas kojeg ne možeš ne zavoljeti. Dražesna njuškica  i lice uz kojeg opušteno vise duge uši, a oči krupne kao špekule. Pasmina Cavalier King Charles španiel. Cukurek. Doduše, Bela je već dama u godinama, ali se još uvijek voli maziti i nitko joj ne bi dao te godine. Dobro se drži s obzirom na svoje mnogobrojne bolesti koje ima, ali vjerojatno je to zasluga njene vlasnice koja se tako dobro za nju brine.

Bela voli kolačiće. I kad vas gleda onim tužno-umiljatim pogledom ne možete odoljeti. „ Mogu joj dati jedan kolačić“ ,pitam Andreu. „Možete“, kaže ona, a ja brzo otrčim, zovem Belu. Maše repom. Zna da će dobiti poslasticu. Obje sretne. Htjela bi ona još. Nikad joj dosta poslastica. A meni nikad dosta tog njenog zavodljivog pogleda.

Sa Belom sam se sada susrela drugi puta. Ovaj puta trebala sam sa njom ostati sama cijelo popodne. Nije mi bilo teško, dapače. Malo je spavala, malo prešetavala, pila vodu, jela, pa opet spavala u svom krevetiću naslonjena glavom na sam rub. Povremeno je mijenjala mjesta odmora. Neven mi kaže da voli spavati na nekom predmetu npr. majici, čak i na torbi za laptop, jer tako osjeća poznati miris. I tako smo Bela i ja provele popodne. I ja sam malo odspavala. Bila je tiha. Rijetko laje. No, kako se približavala večer postajala je nemirna. Iako sam je htjela „kupiti“ kolačićem, to mi je samo na kratko uspjelo. Počela je štucati, pa se onda čudno tresti, kašljati, nisam ni sama znala što joj je. Nazvala sam sina i on je rekao da se ništa ne bojim, da će biti sve u redu, oni stižu na pola sata. Bela treba svoju uobičajenu terapiju. Sjela sam pokraj Belinog krevetića i pokušala je maziti. Jedno mi je vrijeme to dozvoljavala, a onda se neprekidno meškoljila, neugodno kašljajući. Dozvolila sam da se smjesti kako njoj odgovara i jednostavno bila tu. Godilo joj je moje prisustvo, jer osjećajući da sam kraj nje nakon kratkog se vremena smirila. Pogledavala je povremeno da li sam tu i zaspala. Ja se nisam makla s mjesta. Bilo mi je drago da ju samo moje prisustvo umiruje. Psi su neobično osjećajna bića. Stvorena da vole i da ih se voli. Kako sam samo uopće mogla misliti da su toliko strašni.

Beli su obukli sivi vuneni džemper, stavili uzicu i otišli. Bila je živahna. Sad je znala da i ona putuje zajedno sa njima. Dozvolila mi je da je mazim duže nego obično. Za rastanak. Za…. do idući puta. Ispratila sam ih pogledom dok su polako silazili niz stepenice. I tako je Bela ušla u moje srce. Dvije „gospođice“ u godinama….

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
Tweet 20
About the Author
Vesna Janković

Related Posts

Leave a Reply

*