Bijele zimske uspomene

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Ove zime nisu ni pribiližno slične onim zimama iz moga djetinjstva i mladosti. Može mi netko predbaciti da svako malo pišem o prošlosti, ali ne mogu se oteti dojmu današnjim senzacionalističkim natpisima o kojekakvim sibirskim hladnoćama i debelom snijegu. Kao da je snijeg nekakva novija hrvatska pojava. I kao da nije normalno da pada baš u zimi. Od svojih srednjoškolskih, pa i studenskih dana, a da ne govorim o onim osnovnoškolskim,  ne sjećam se ovako blagih zima sa prilično malo snijega. Barem što se tiče ovog mog kraja. Doduše, kao mlada također se ne sjećam, jer se onda time nismo bavili, jesu li i koliko ceste bile čiste, ali i danas mi pričaju neki od prijatelja kako su pješačili do autobusnih i željezničkih stanica, rumenih lica na minus 25. Kakvi bi tek onda bili naslovi u novinama da nas pogode takve zime?

Sve se mijenja. I vrijeme i ljudi. Nekada su ljudi više koristili javne prijevoze, bilo je mnogo više linija u voznom redu. Danas se gotovo svatko na posao vozi sam, vlastitim automobilom, pa je i veća gužva na cestama.

Tiho je subotnje jutro. Ni ptice se ne čuju. Vranama je još rano da prelijeću, one imaju svoj točan raspored. Sjenice već godinama ne posjećuju balkone, a tako sam im rado stavljala kožurice od špeka ili razmazivala slanine po poklopcu od krastavaca.  Moja je mama uvijek govorila da to najviše vole.  I one su imale svoj raspored jedenja. Uvijek u isto vrijeme. Potajno sam ih promatrala sakrivena iza zavjese i veselila se. Umislila sam si da su im iz dna u dan sve deblji trbuščići , a možda su im i bili, tko zna. Za ptice ne postoje vage, kao za nas, ljude. Najvažnije je ipak da nisu ostajale gladne.

Dani se. Susjedi polako dižu rolete i prekidaju gluhi tok tišine. I ja dižem roletu. Tanka bjelina laganim koracima guta grad. Baš mi se sviđa, ovako svečano odjeven. Odaje dojam mirnoće i pritajene veličanstvenosti. Isporučuje mi pozivnicu za izlazak. Možda da napravim snjegovića, po uzoru na moju prijateljicu koja je to nedavno učinila. To bi baš bilo sjajno. Sanjkanje i slične vratolomije koljeno vrlo vjerojatno ne bi izdržalo, ali za napraviti jednog malog snježnog čovječuljka, valjalo bi prihvatiti poziv. S vremena na vrijeme treba probuditi to dijete u sebi, dok još postoji. I pustiti srcu da se naivno smije. Makar to značilo napraviti snješka ili ostaviti tragove anđela u snijegu.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*