Bolest zvana depresija!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Jučer sam bila na odličnom predavanju o depresiji. Iako sam čitala podosta na tu temu, ipak, treba se s vremena na vrijeme podsjetiti na tu bolest za koji mnogi smatraju da to nije, jer se ne vidi izvana.

Nije vam slomljena ruka, ni noga, ali kad vam je slomljena psiha zbog kojekakvih trauma, nije lako nositi se sa svime time. Isto  tako, možda od depresije boluje netko vama drag, možda netko iz obitelji, prijatelj, a vi mislite da je lijen ili naprosto glumi ili treba pažnju. Depresivne osobe vrlo su često odbačene, jer nisu pozitivci kakvima bi drugi željeli da budu. Ono što je meni bilo bitno čuti na predavanju, između ostaloga, to je odgovor na pitanje kako se ponašati prema osobi koja boluje od depresije. Svakako ne govoriti joj bit će bolje,pa kako to ne možeš, samo pozitivno razmišljaj i bit će sve ok. To je zapravo najgore što joj možete učiniti. Jer, depresivna osoba naprosto ne može neke stvari, ne da ne želi, nego ne može. A time joj samo još više pobuđujete osjećaj krivnje. Ako ju ne razumijete, bolje da joj ništa ne govorite. Dovoljno je da ju saslušate i budete joj podrška. Zagrljajem, prisustvom, strpljenjem. Na predavanju je bilo rečeno da će 2020.g. depresija zauzeti drugo mjesto po oboljelosti u svijetu. S obzirom na životne okolnosti, stres i tendencije veličanja krivih vrijednosti, nimalo čudno.

I mogu vam reći, nimalo se nisam iznenadila što je u ionako malom broju ljudi koji posjećuju ovakva predavanja, bilo više od 50% mladih. Nemate pojma koliko njih boluje od depresije. Depresija nije reći; uh danas sam baš nekako u bedu. Niti je to kao biti u depri  zbog neke sitnice.

Ne. Mnogo je, mnogo sve to složenije. Ali , ljudi su ionako premalo empatični, a život melje one koji su osjetljiviji, ranjiviji , osjećajniji i požrtvovaniji. Ali, takvi smo kakvi smo. Žao mi je što danas mladi žive pod mnogo većim stresom nego što smo to mi nekada. Svijet je surov ring u kome udaraju jači. Močniji. Prilagodljivi. Usudim se čak reći i prefriganiji, dvoličniji i licemjerniji. No, dobro je da se o tome sve više govori. Jer je nužno. Osvijestiti sliku o tome da osoba koja boluje od depresije nije neka razmažena osoba koja bi baš htjela da je shrvana, nevesela i umorna. Upravo je suprotno. Ona se bori protiv pesimizma i tuge, ali to nimalo nije jednostavno. Ako nisi u njenoj koži, naravno da ne možeš razumijeti. Jer nije da ona to ne želi. Naprosto ne može. Kao kad bi nepokretnom čovjeku rekli, pa kako to da ne možeš pokrenuti prst ili ruku, nogu. Pa probaj. Bar malo. I onda? Čovjek bi pokušao i pokušavao ali ne bi mogao. Zamislite kako bi se takav čovjek osjećao? Manje vrijednim sa osjećajem krivnje zašto on to ne može kad svi oko njega kažu da je lako. Ali, od nepokretnog čovjeka mi to i ne očekujemo, jer znamo da on to ne može.

Zašto onda od depresivnog ne očekujemo isto? Bolest je bolest, zar ne? Svaka bolest treba se liječiti,ali i sami znamo koliko je bitna potpora bliskih ljudi. A to je zapravo tako sve što možemo pružiti jedni drugima. Tako malo, a tako mnogo.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*