Daleko od dnevne rutine

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Lijepo je dane uređivati po principu različitosti. Ako ti to dopušta vrijeme, zdravlje i volja. Najgore je što od svojih dana mogu učiniti je to da ih pretvorim u dosadan poligon na relaciji posao-doma i obrnuto. Ali to već dugo ne radim. U svoj rutinski dnevni tutorijal  obavezno ubacim neku novu dionicu, makar šetnju okolicom. Parkom. Do nadvožnjaka i natrag. Do grada. Bilo kamo. Nemam pretjerane potrebe za druženjem. Možda je to neka faza. Kada čovjek nema potrebe pričati ništa o sebi, a jednostavno nema kapacitet za slušati druge. Te šetnje djeluju smirujuće i oslobađajuće u isto vrijeme. Zapravo, čine me slobodnom. U razmišljanju i kretanju. Ništa pod „ moraš“.  Odmaknuta od bilo kakvih ljudskih odnosa. Spletki. Igri.  Pričanja u prazno.Umori to čovjeka kroz život pa uživa biti sam.  Ili u društvu ptica, oblaka, mrazastog lišća, injastog drveća, kapljica što se sjaje na vrhovima grana, pa čak i magle koja ovih dana umjesto snijega daje privid bijele zime.  Ionako me trivijalni savjeti već odavno ne zanimaju , pa jedina površnost koju još volim proistječe iz promatranja prirode. Ili nepoznatih ljudi i nepoznatih gradova kojima se ne moraš nužno primaknuti suviše blizu, a koji ostavljaju dojam zanimljivosti.

Uglavnom, nekako mi zadnjih godina više odgovaraju druženja u  malom krugu ljudi.  Onih sa kojima mogu i šutjeti ako treba  i koji od mene  ništa ne očekuju, baš kao ni ja od njih. A opet, znamo da smo tu jedni za druge kad se najviše trebamo. Ne znam dolazi li to s godinama  ili sa iskustvom. Ali ako je dovoljno za osmijeh, za očuvanje energije i mene same, onda je meni taman.

Sredina je tjedna. Još malo i vikend će. Znam da ću opet smisliti lokaciju na koju ćemo sa asfaltirane ceste skrenuti  put  starih ili nekih novih mjesta daleko od buke i urbanosti.  Kao mali piknik za dvoje. Ništa nužno veliko. Ništa nužno  predaleko. A tako ogromno. I tako potrebno. Ima li išta ljepše nego izgubiti se u žuboru vode, čistom planinarskom zraku, zagrliti šumu ili rijeku, pronaći prvu proljetnicu u januaru, diviti se eleganciji labudova, dalekom susretu sa srnama i poput Petra Pana osjetiti tu sretnu misao sa kojom  barem na neko vrijeme možeš letjeti  u orbiti izvan materijalističkog svijeta.  Ako pronađeš taj svoj svijet, ma koliko malen bio, ti si sretan čovjek.  Samo ne smiješ dopustiti da te proguta rutina.

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
Tweet 20
O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*