Dan kada postaneš svjestan prolaznosti života!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Sivim hodnicima bolnice odzvanjaju koraci. Ljudi sa sobom vuku svoje sudbine gledajući im pravo u lice. Zastajkuju. Propitkuju. Zaustavljaju se. Neki žure. Otvaraju i zatvaraju vrata. U rukama nose fascikle, uputnice, povijesti bolesti. Visoki, niski, mladi, stari, djeca. Prolaze bijele kute, svjetlo plave kute, tamno plave kute. Čuje se odjek klompi i kako vrijeme protiče sve je veći žamor. Koraci se umnogostručuju. Čekaone se pune.

Prolazi žena duge plave kose poznatog lica. Jedva hodajući upire se o štaku, šepajući. Još do nedavno sretala sam je u gradu. Uvijek sređena gospođa nasmijanog lica.Spuštam pogled u pod i izgovaram tihu molitvu. Zbog nekog svog. Zbog nje. Zbog svih bolesnih. Zbog gospodina kojeg su upravo dovezli na krevetu. Ispod šarene deke gotovo bezživotno ležalo je tijelo. Samo po hrapavom se disanju moglo primjetiti da je živo. Strašno. Sjedeći tako ispred vratiju na kojima piše Dnevna bolnica čekala sam u nadi i iščekivanju u dobro. Tek kada duže boraviš na ovakvom mjestu postaješ svijetan prolaznosti života. Istovremeno sretan što je trenutačni  ishod dobar, a s druge strane neopisivo tužan, jer bolest nikada  ne pita za godine.

Svaka bolest zahtjeva iznimno mnogo strpljenja i hrabrosti, pogotovo ako je njena dijagnoza ozbiljnija i nije do kraja izlječiva. Dobiješ terapiju koja ti samo omogućava nešto kvalitetniji život i olakšava ti ga.Često se pitam odakle ljudima sa takvim dijagnozama i pozitive i snage i čvrste volje. Ti se ljudi znaju radovati svakom danu kada im je dobro. Raduju se sitnicama. Najdražoj pjesmi, suncu, novoj epizodi serije koju obožavaju. Danu bez boli. Bez stresa. Danu u kojem se osjećaju dobro. Makar to bio samo jedan jedini dan. To ih i uči živjeti dan po dan. Tek tada počinješ shvaćati kao premalo cijenimo život, često smo nezahvalni i premalo solidarni.Teško se naviknuti na miris lijekova i krevet iznad kojeg visi infuzija ili na kom si priključen na aparate i po ne znam koji put čekaš otpusno pismo. Teško je prihvatiti činjenicu da su tebi mnoge stvari u životu uskraćene ili zabranjene, da ih više nikada nećeš raditi  ma koliko su radosti unosile u tvoj život. Treba nevjerojatno mnogo truda uložiti da prisiliš svoje misli da se iskristaliziraju u drugom smjeru od onog kojem streme tvoje želje.

Sve je bolje od toga da ti hitna postane stvarnost, a strah stalni pratitelj. Ali, to nije tvoj izbor.

Zato je  ljudski pristup, požrtvovnost čovjeka u bijeloj kuti, topla riječ, posvećenost tebi kao pacijentu neopisivo važno. Nitko ne voli bolnice, ali, kad ih već moraš posjećivati, odnos liječnika i sestara do pacijenta itekako mnogo znači. Stoga im veliko hvala. Svima onima kojima je čovjek na prvom mjestu, a ima ih. Doista ima predivnih liječnika i sestara koji ti olakšavaju patnju i ulijevaju povjerenje u trenucima kada ti se čini da gubiš tlo pod nogama. Kada se loviš za najmanju slamku. Kada ti nije bitno je li tvoja haljina trendi ovog ljeta, nosiš li brendirane naočale i stanuješ li u 400 ili 40 kvadrata.  U takvim trenucima nije ti važno čak ni jesi li se počešljao ili ne. A kada k tome vidiš čime se sve ljudi bave, sve što želiš svodi se samo na to da se makneš od svih toksičnih odnosa i da budeš zdrav. Kako često na to zaboravljamo.

                                                                                  Vesna Janković

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*