Dan kao jesen

 

Piše: Vesna Janković

Dan promiče u  mokrim isječcima što se lijepe po pločnicima  Bilo bi tako lijepo ostati u krevetu, ujutro,  kad snovi još drijemaju na jastuku, a moja se lijenost provlači kroz otkucaje sata. Samo kad bi savjest ostala bez prigovora, bio bi to posve nov dan u kojem bi poželjela da mi se desi nešto slučajno i uzbudljivo.  Fragment sa smislom za bilo što. I ovaj trag pepela koji se prosipa po horizontu izgledao bi drugačije. Vedrije. Svjetlije. Sličio bi na žutu točkicu koja se iz daljine vidi sa svjetionika i upozorava na opasne grebene i plićake. Ako njih znaš zaobići nema straha da ti uvene cvijeće na haljini, ni da ti glazba progovori šutnjom.

Ali dan je tako siv, podsjeća na jesen, a još do malo prije sve je mirisalo ljetnim parfemom i sunce se smijalo na mom ramenu. Svijet se kretao ubrzano, a ja sam pokušavala uslikati leptire na cvjetovima lavande, putovala na more, uz riječni tok Drave divila se labudovima, spoticala se o plave rubove neba, gunđala na vrane u parku, nad gradom se kotrljala topla sonata ljeta začinjena profinjenim sutonima. Ispraćala sam ptice na počinak sa balkona na kome sam ostajala još dugo u noć grleći plimu nježnih osjećaja.  Zar uvijek sve što je lijepo mora kratko trajati? Kako glupo pitanje. Treba se obući tim trajanjem i kad je poprište događanja posve blijedo, tanko i oblačno ili naprosto nebo okrenuti naglavačke da iscuri siva po šavovima. To je barem lako, u mislima.

A dok se misli ne pretvore u stvarnost  valja izdržati sa žudnjom zatvorenom u prostoru mutnih boja , u herbariju uspomena, u danima što podsjećaju na jesen. U nama i izvan nas.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*