Depresivan prosinac

Piše: Vesna Janković

Preselila se magla na ulice, razlila sivu po kaputima, sakrila kuće i rijetke ptice. Ispraznila moje oči pa se injasto smije po drveću i niskom raslinju jednoličnim slijedom. I ja se smijem.U maglovito-hladnom danu sanjivim pogledom.

Ma nekako poželim i malo snijega, samo da obrisi budu jasni i bistri. Ova tužna melanholična slika razvučenog pepeljastog neba  djeluje pomalo depresivno. I potpuno otupljujuće. Čak sam jutros obukla i sivu vestu, vjerojatno nesvjesno. Tako da, valjda, eto, sve zaokružim jednom bezličnom kombinacijom dana koji vapi za nekim šarenilom. Barem sam svojom odjećom mogla razbiti monotoniju ,ali  nisam baš bila isuviše domišljata.

Ni riječi danas nekako ne izlaze iz mene onako iz prve, kao što to obično biva kada pišem neki tekst. Ili stih. Svako malo prekidam, zijevam, ustajem, uhvatim se u predugoj stanci, u kojoj posve nepokretno buljim u neku točku kao pomoćnica  mađioničara kojem je  uspjelo hipnotizirati me na jednom od svojih uobičajenih nastupa.  Sve je nekako usporeno. I dan, i ljudi, i sat, i moji pokreti, i  spiker na radiju,  i buka automobila koja dopire kroz prozor i sve se čini tiše nego obično.  Možda si umišljam, ali ova magla djeluje poput amortizera na moje misli.

Prosinac je.  Okrenut će se još jedna godina. Za razliku od današnjeg dana, godina je gotovo projurila, pa mi se sama od sebe nameće ona magična rečenica: kako je sve u životu relativno. I tko zna koliko će dugo još ovaj grad biti taocem u dosadnim odajama sivila. Čak ni blještavilo božićnih lampica ne može popraviti dojam, jer ove mi se godine čine rijetkom mrežom,  kojoj kao da su pojedini dijelovi  doista nestali u magli.

Izgledno je da se i večer približava u istom sedefasto bijelom tonu. Birajući pramenove u trendu  jedan četvrtak, zaleđen u  prosinačko bijelo nebo, žmirka na prostirci odlazećeg maglenog dana.  Ni u jednom trenutku ne posustajući. Strašno.

Sutra oblačim crvenu. Iz vlastitog protesta. Da ovim zidovima bijele ćudi pokažem da mi nisu važni i da me ne mogu dugoročno izbaciti iz mog kolosjeka.

Danas je petak . Ni M od magle. Cijelu je noć vjetar zavijao i udarao po roletama u mojoj sobi koja gleda na zapad. Jutro je osvanulo sunčano i napokon je nebo dobilo svoju boju.  Nisam obukla crveno.  U žurbi sam navukla na sebe prvo što sam dotakla u ormaru. Traperice i majica. Sa tom kombinacijom nikad ne možeš pogriješiti. U posljednje vrijeme ne nosim suknje jer od predugoga sjedenja za kompjuterom stalno premećem noge ispod stola, pri čemu su hlače puno ugodnije.

Nije da mi mobitel ne zvoni na vrijeme. Čak dapače. Alarm je uredno namješten na  5 sati i 50 minuta.  sa namjernom odgodom od 10 minuta ukoliko ga odlučim produžiti. A ja to odličim svako jutro. Pa tako kad zvoni u tih 5 sati i 50 minuta ja ga redovno odgađam , stavljam mobitel ispod jastuka i ležerno se okrenem na drugu stranu. Kakav gušt. Poravnam poplon i deku pokrijući se do glave i uživam u tom jošmaloneustajanju. Točno u 6 sati oglase se crkvena zvona. Zajedno sa mojim odgođenim alarmom koji ja opet stiskam na odgađanje.  Na raspolaganju mi je još 10 minuta nedamiseustajanja.  Nakon toga moram ustati, pri čemu još par minuta prosjedim na krevetu da , kako se ono kaže, dođem k sebi. A kad dođem k sebi, e onda  slijedi jurišnapad u kupaonici i lakom konjicom na gotovs kreće se na posao.

Pokušavam hodati brzinom svjetlosti  i u sebi ponavljam tihu molitvu da mi netko od kolega automobilom stane. Obično se to i dogodi, pa tako si barem,  jutrom, na kratko umišljam, da sam rođena pod sretnom zvijezdom.

O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*