Djeca su kao latice cvijeća koji naše živote boje u ružičasto

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Prekrasno, sunčano subotnje prije podne izmamilo je u grad mnoštvo ljudi. Terase su bile pune i mali je centar moga grada žuborio poput slapa. Riječi su se pretvarale u sitne kapljice što se love po koži i dugo ostaju u očima. Jakne i čizme zamijenile su kombinacije haljina, hlača i majica raznih boja. Proljeće se osjećalo u svakom kutku.  Pod kapom azurno plavog neba bili su poželjni čak i kratki rukavi. Vjetar je nemirno hodao okolo stolova i pričao sa konobarima. Imali su pune ruke posla. No, najljepše od svega bio je park pun djece. Sa svojim su košaricama tražili uskršnja jaja. To je istinska radost.

Ta  mala bića puna života smiješila su se kriški sunca. Vidjeti nešto takvoga bila je prava poezija. Radoznalim su pogledima pregledavali svaku travku, a ručice sretno stavljale ukrašena jaja u svoje male košarice. Kantice. Cekere. Mame, tate, bake i djedovi samo su bili sigurna pratnja. Za svaki slučaj. Da se koje jaje ne bi izgubilo. Što čovjek može ljepše poželjeti? Kao da hodaš ususret dugi. A njene boje trčkaraju uokolo. I sama sam osjetila radost. Preplavila me bučno i snažno. Sjetila se svoje djece kad su bili mali i samo ovlaš pregrizla usnu. Sada svatko živi svoje živote. Ali svi smo mi zapravo dio jednog svijeta. Svijeta ljubavi. Zato čuvajte ta mala nestašna srca. Te nevine male ljude. Oni su latice s cvijeća koji naše živote boje u ružičasto.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*