Djetinjstvo u meni

 

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Subotnje jutro. Napokon sunčano pomiješano sa mirisom proljeća i friškog kruha iz obližnje pekare. Hodajući rijetko ne gledam u nebo. Volim oblake. U šali sam jednom rekla da će na mom grobu pisati: „ovdje počiva žena koja je voljela slikati oblake“. Ali, današnje nebo nije bilo oslikano oblacima, već prošarano bijelim tragovima aviona.

Čitala sam nedavno da su to neke kemikalije kojima nas truju, ali danas više ne znaš možeš li biti siguran da je ono što pročitaš u medijima doista i točno.  Jednom pišu kako je svinjska mast pogubna namirnica, a drugi puta kako je jako zdrava. Kako bilo, ove bijele paučinaste trake nisu sličile oblacima.

Ispresijecane u raznim pravcima raspršivale su se kao djeca kad se igraju lovača ili skrivača. Sjećam se sebe kad sam bila dijete. I sjećam se da su se u to vrijeme rijetko nebom viđali avioni. Kad se ta rijetkost dogodila obično bi po livadi trčali vičući: „ avion, kiseli bombon, pusti plakate“. I doista. Avioni su tada puštali plakate, a mi smo trčali za njima. Trčali smo do besvijesti pomno procjenjujući  gdje bi ti plakati mogli pasti. Koja je to bila radost. Nismo mi razumjeli niti nam je bilo bitno što piše na tim papirima puštanim odozgo, ali smo ih ozarena lica sakupljali i natjecali se tko će ih više sakupiti.  Bila je to čista dječja igra. Zadovoljstvo. Što smo kasnije  radili sa tim papirima, ne sjećam se. Možda smo ih bacili, a možda smo i sami pravili avione ili brodove od papira.

Ako izuzmemo naivnost koja povremeno ispliva na površinu i želje u kojima još uvijek počivaju neki davni snovi, kao i to da se u dubini duše nikad nisam osjećala starom za neke stvari, ja već odavno nisam dijete.  Po livadama više djecu i ne viđam. Barem ne u takvim i sličnim igrama. Oni najmlađi sa mamam i tatama igraju se na dječjim igralištima, ali livade su već odavno puste od dječjeg smjeha.  A tako bi se rado zatrčala u nepokošene trave i dozvala leptire, ubrala pokoju kiselicu i isplela vjenčić od tratinčica. I pozvala staro društvo na partiju graničara. Samo pitanje je bi li se itko  odazvao. Jer, kako je to lijepo napisao Arsen,a Šerbedžija  interpretirao:….“ sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno…“

Ova se bezvolja zna uvući i u moj džep, ali još se ne dam, punim ga kojekakvim dragocjenim djetinjim sitnicama, izvlačim smeđe kečke i spremam  zvižduke smijeha za posebne prilike. U svojim šetnjama okolicom. Nekih livada više nema, na njihovim su mjestima parkinzi prepuni automobila, na drugima su izrasle nove stambene zgrade, kafići, sve je manje zelenila, a sve više asfalta, betona i cigli, ali neke su livade još uvijek tu.

I ja sam još  uvijek tu. S vremena na vrijeme iskradem se i kao vjetar po travnjacima ostavljam i sakupljam  tragove presvučene bijelim laticama. I trudim se biti pedalj bliže djetetu u sebi.

O autoru
Vesna Janković

Komentiraj

*