Kada ti se loša dijagnoza bližnjeg uvuče u život

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Shrvan samo jednom nesretnom ili tragičnom viješću, u jednom trenutku možeš osjetiti potpun gubitak bilo kakve želje za životom. Imaš osjećaj da je sve protiv tebe. Ništa ti ne ide. Negativni događaju redaju se jedni za drugim i ma koliko se trudio promjeniti smjer takvog kretanja, ne ide ti. Zazivaš u pomoć i Boga i anđele i sve svece i sve one koji ti padnu na pamet, sve one u koje zapravo i ne vjeruješ, ali to je ta nemoć koja te onda tjera na čudne poteze.

Čovjek u očaju pribjegava stvarima na koje u normalnim okolnostima ne bi ni pomislio. Ali, tada ne razmišljaš na taj način. Loviš se za slamku i sav tvoj fokus je na tome kako riješiti, pomoći sebi ili nekome tvom bližnjem. I mozak ti radi sto na sat. No, on ti u takvim situacijama zapravo i ne pomaže. Doduše, ni ne odmaže, ali kako da se smiriš kada ti kroz glavu prolaze crne misli i pitanja u stilu: zašto baš meni, zašto baš ja? Zašto ona ili on?  Koliko ste si puta postavili takva pitanja?

Da, znam. Uglavnom u negativom kontekstu, jer ono pozitivno nekako podrazumijevamo i o njemu baš i ne razmišljamo puno. Možda bi trebali, ali to je u našem habitusu, u ljudskoj prirodi da reagiramo na bolesti, u problemima, da počinjemo stvari stavljati na svoje mjesto prilično kasno. Zar se uvijek mora nešto dogoditi da bismo reagirali? Zar ne možemo situaciju sagledati prije, jer neke stvari ionako znamo, ali kad nam je dobro o tome ne razmišljamo. Niti smo isuviše zahvalni. Sve to uzimamo zdravo za gotovo. I uvjereni smo da se neke stvari nama ne mogu dogoditi, ili ne više. A nitko nije imun na bolesti, kao što nitko nije imun na smrt. Teška tema.

Možda o smrti u posljednje vrijeme razmišljam zbog godina, možda zato što nas je napustilo mnogo ljudi koje sam poznavala. Kada si mlad ne razmišljaš o tome. I to je logično. I jedino ispravno. Treba živjeti, a ne razmišljati o smrti. Ali i smrt je sastavni dio života, onaj krajnji ishod kojeg mi ne biramo i na koji vrlo rijetko možemo utjecati. Možda ga odgoditi, uz malo sreće, ali samo to.

Zato bi trebali biti bolji ljudi. Truditi se da se ne vrijeđamo, ne omalovažavamo. Da ne ogovaramo jedni druge. Nitko ne zna kroz što trenutno netko prolazi ili je prošao. A ljudi su različiti. Netko to dijeli sa svima, netko sa bliskim osobama, a netko naprosto samuje u svojoj boli, jer mu je tako lakše. I nitko, nitko od nas ne zna kako mu se život u samo jednoj sekundi može promijeniti.

Možda da o tome ipak promislimo. Prije nego nam život servira prstohvat boli u surovoj stvarnosti.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*