Koliko društvene mreže zaglupljuju? Kloniranje kloniranog!

Piše: VESNA JANKOVIĆ 

Ovaj virtualni svijet doista ponekad umara. Iste objave, iste misli koje se ponavljaju iz dana u dan, isti ljudi objavljuju gotovo iste objave, neki uporno tuđe objave objavljaju kao svoje misli, bez citata , bez potpisa onog od kojeg su pokupili misao. Valjda misle da su tako pametniji. A možda sam ja samo  cjepidlaka. Rijetki su izvorni, svoji, a oni koji jesu uglavnom ih kopiraju. Pa sve sliči na kloniranje kloniranog. Zasiti se čovjek takve monotonije. A opet, sve se danas odvija u virtuali na društvenim mrežama. Sve da se i makneš, kad jednom upadneš u te instagramskofejskovske ralje, nekako ti biva teško kada nisi tu. kao da gubiš dotik sa svijetom. Nemaš pojma što se zbiva. Nitko te ne zove danima. Niti ne primjećuju da te nema. A kad si tu, e, sve se pretvara u svakodnevno lajkanje, divljenje, smajlići ovakvi, smajlići onakvi. Kao po nekom ustaljenom redu. A ja sam na dane. Ponekad me veseli stavljanje fotkica, kolaža koje volim izrađivati, pjesama ili tekstova koje imam potrebu podijeliti sa nekim, povremeno se našaliti, a ponekad bi rado pobjegla od svega toga…ali uvijek se vraćam. Sve se to pretvara u jednu vrstu ovisnosti, ali one koja me više ne obogaćuje. Promijenili su se ljudi. Način komunikacije. Nekih više nema. Život nam se pretvorio u objave i lajkove.

Često se uhvatim kako napišem poduži tekst, a onda ga obrišem. Pitam se, tko će to čitati? Kome to uopće pišeš? Isto je sa komentarima. Otišla bi, a opet sam tu. Svakim danom u svakom pogledu nimalo ne napredujem. Ovaj fejs pomalo zaglupljuje. Često se pitam kad objavim fotke sa nekog izleta, zašto to zapravo radim. Zašto mi je potrebno da drugi vide gdje sam i sa kime bila? Zašto uopće pišem svoja razmišljanja, dijelim dio sebe s ljudima koji me u suštini ne poznaju, ne razumiju, ili tek površno. Sve mi sliči na neku najobičniju farsu. Nismo li pomalo licemjerni? Da se mene pita, ja bih na fejsu ukinula sve te smajliće i lajkove i dozvolila samo čiste komentare. Baš me zanima što bi ljudi jedni drugima pisali i kakva bi to bila komunikacija?

Društvene mreže definitivno zatupljuju. I doista ih ne treba shvaćati ozbiljno. Mada se ovdje odigrava pravi pravcati život, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I teško ga se odreći. Čak i oni koji su bili strogi prigovarači da nikad ne bi otvorili svoj profil, eto ih. Tu su.

A nitko nikoga ne tjera. Svatko ima pravo izbora. Birati biti ili ne biti na nekoj društvenoj mreži. Objavljivati događaje iz svog života ili ne objavljivati. Sami si dajemo mjeru u tome. Ja samo glasno razmišljam. I znam. Neću se obrisati sa fejsa. Možda opet deaktiviram svoj profil na neko vrijeme da malo odmorim od svega. Pa kad se vratim, tko zna. Možda naša imena više neće biti samo virtualne sjene u koje nas oblače drugi i mi njih.

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*