Je li opraštanje, oslobađanje?

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Voljeti u tišini

Nekako mi se čini da za sve postoji vrijeme. Vrijeme kad slažeš rečenice bez razmišljanja i reda, vrijeme u kojem je sve naizgled lijepo, a ti u svemu vidiš tu naivnu dobrotu, posvuda je vidiš: u zelenom lišću, u pticama koje se rađaju u novim gnijezdima, u djeci i suncu, koje donosi svjetlo. Zarobljen između naučenih obrazaca formalnosti i težnje za promjenom, skučen između mora banalnosti i želje da razbiješ te karike u vlastitom zrcalnom odrazu, dočekuješ novo vrijeme. Vrijeme kada znaš da treba učiniti taj korak u osobni rast, jer više ne pristaješ na kompromitiranja. Budiš se u saznanju da si ti taj koji želi voljeti u tišini, djelima, a ne riječima i primaš to vrijeme kao sudbinu kojoj svako malo dozvoljavaš kućne posjete.

Vrijeme koje sliči tonu nekoga koji je navikao da ga slušaju, ali se on pita čuju li ga uopće, pretvaraš u vrijeme u kojem ti više nije važno čuju li te, jer  više nemaš potrebe pričati. Ljudi previše pričaju, a premalo se smiju i razumiju. Previše žive tuđe živote ne imajući svoje. Tko zna kako mogu izdržati nešto tako prozaično toliko dugo?

Treba razbijati monotoniju. Bilo čime. Smrznutim otiskom nečijeg stopala, naježenim zvijezdama u zimskoj noći i ako već ne možeš prihvatiti bol, razočaranje i osjećaj nemoći  uvijek možeš voljeti lekcije koje ćeš od njih naučiti. To je nešto poput trezvenosti. Ali, za to nam uvijek treba malo više vremena.

Znaš li da između saznanja da li da pustiš da odu ili da odeš sam, stoji vrijeme propusno za osjećaje koji su navikli na opraštanje. Isplati li se to? Unedogled opraštati? Praviti se nevidljivim za postupke kad znaš da ti lažu i koriste te.  Kažu da oprostiti znači oslobađanje. Otpuštanje nečeg ružnog što nam je netko učinio. Ne. To je poput izdaje. A izdaja se ne oprašta baš lako. Čini mi se da je vrijeme opraštanja baš neko teško vrijeme. No nema čovjeka koji ga nije prošao ili ga ne prolazi.

Tamno nebo guta dnevnu svjetlost. San se polako prikrada očima, a noć po prozoru moje sobe prelijeva stotinu tonova sive, svaki sumorniji od prethodnog. Za njima se polako, poput vječnog vala, vuče njihova sjena. Kasno je. Vrijeme spavanja. No, ipak prije valja uzeti u ruke dobru knjigu, jer bez tog vremena za čitanje nekako mi ni spavanje nije toliko slatko. Mogla bih čitati do jutra, ali tko bi onda dočekao vrijeme buđenja.

A možda da ipak živimo kao da vrijeme ne postoji. Ili, kao da je baš sada pravo vrijeme za učiniti sve one stvari za koje mislimo da imamo vremena, a ono nikada ne dođe.  Jer kada dođe, možda već bude prekasno.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*