Mir ili nemir?

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Još  je ljeto, još se na kućnim pragovima budi sunce u svom svome sjaju, u žutoj raskoši odašilja svoje srelice kroz bistra okna i napola dignute rolete. Još se možete okupati u moru i osvježiti u nekoj mirnoj i bistroj rijeci. Još nas nisu načele magle i hladni vjetrovi , tek se pokoji list rastao od stabla i promijenio boju. Cvijeće na balkonima još je u punom cvatu, dapače, izgleda da mu odgovaraju ove topline bez sparine, i baš se zainatilo cvasti. Obdaruje moje oči novim i novim pupovima pa se navečer  opijam  ljepotom crvenih latica dok lahor odlučuje prespavati  u zelenilu breza.

Ponekad me  večernja žudnja odvede do obližnje fontane u parku.  Lijepo da su je opet obnovili. U sumrak, kada se njome prelijevaju intenzivne boje, zagledana u kapljice zamišljam se bjeguncem kojeg neće pronaći, bjeguncem koji prolazi ispod duge i nestaje čas u jednoj čas u drugoj boji ne nedostajući nikome. A onda se budim, sama se pronalazeći  uz poluglasne razgovore obližnjih posjetioca, biciklista, razigrane djece i veselih pasa kojima treba šetnja prije spavanja.  I napravim krug. Ulična svjetla već odavno gore i vrijeme je da dopustim noći da me savlada potpuna tišina.

 Ali, san ne dolazi. Uzimam knjigu Posljednje predavanje i pročitam je u dahu. Naviru misli koje se pretvaraju u  razmišljanje, a koje  za sobom povlači odgovore na neka pitanja koja se otvaraju sama od sebe.  Već postavljana, pa zaboravljena. Kao školjke, koje sam nekoć otvarala, prazne, bez sadržaja, ili lutrijski listići koje kupujete u nadi da nećete naići na ono uvriježeno: više sreće drugi puta. Doista. Mi smo ljudi poprilično nezahvalna bića. Nikad dovoljno zadovoljni onim što imamo, skloni podcjenjivaju vremena jednako kao i uzimanja zdravo za gotovo ljude koji nas najviše podupiru. S ljudima je lako. Ako ti dovoljno vjeruju nije ih teško razočarati i izigrati.S vremenom stvari stoje drugačije.„Vrijeme je sve što imate. Jednog dana ćete možda shvatiti da ga imate manje nego što ste  mislili“. Stoga sam počela propitkivati samu sebe: trošim li svoje vrijeme na prave stvari?  Odgovore još uvijek tražim. Neki su se iskristalizirali sami. Drugi čekaju na svoje svanuće. Treba se nadati da će sve ipak sjesti na svoje mjesto, baš onako kako treba, i baš onako kako to svatko zaslužuje.

Umotana u snove zaspah poput djeteta. Topla me noć milovala sjajem zvijezda. Negdje u prikrajku, u podsvijesti pitkih želja još uvijek je izvirao strah od pitanja: hoće li jutro donijeti stari nemir ili novi odgovor? I hoću li biti dovoljno spremna i jaka da prihvatim ma kakvu stvarnost?

O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*