medjimurjepress@gmail.com

Moja nada u treptaju jutra

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Volim jutra. To nije nikakva tajna. Volim tu tišinu, još uspavanu mirnoću. Nedotaknutu vlat trave, neprobuđenu tratinčicu nalik izgužvanom smotuljku. Rosnu kap koja strepi da bude istopljena od najranije zrake sunca. Tanke paučine što se vuku sakrivene između granja. Volim kada vjetar luta nekim drugim predjelima i kada kazaljke stvore spokoj od stijenki nježnosti i lakoće, a nebo sipa bijelu prašinu sa oblaka koji mi mašu sa visina. Sve to volim. Pa uzimam prstohvat svitanja da me čuva od buke koja poput plime nadolazi sa svakim pomakom sata. I onda uzimam jutro u svoje srce vežući ga u svilene trake silno se trudeći da ne dopustim danu da im promjeni smjer.

Ponekad u tome uspijevam. Pa mi dan teče mirno i zadovoljno. No, ponekad ne mogu zaustaviti bujicu nepredvidivih događaja koji često i ne ovise o meni. I nikako nije  stvar u tome da zamisliš kako će sve biti lijepo i biva tako. O, ne . Nikako nije tako. Jutra često ishlape na prevrućim česticama boli koje ti servira nešto drugo ili netko drugi. Nepravda, (ne)svjesno  povređivanje , bolest….   a onda je potrebno  mnogo odricanja i hrabrosti  da se izdrži. Na trenutke zaboraviš na jutra. Možda ih prespavaš, jer su ti noći bile besane. Možda ih uopće ne primijetiš, jer su ti misli usmjerene na rješavanje hitnih situacija. Ili ih naprosto preskočiš ne znajući kada ti započinje, a kada završava dan.  Ali, uvijek sam radosna kada imam svoja sretna jutra i kada znam da ista takva jutra imaju ljudi koje volim.

Jer, svako novo jutro daje i novu nadu. Njoj uvijek treba ostaviti makar odškrinuta vrata. Čak i kada nam se čini da više ne možemo. Kada posrćemo pod preteškim teretom i gutamo suze koje ne želimo da drugi vide. Ili mislimo da nas nitko ne razumije.

Moja nada počiva u treptaju jutra. Živom, blaženom, slobodnom,bezglasnom  treptaju jutra.  Daleko od buke i od tako nevažnih stvari kojima si punimo uši. Što se duže u tom treptaju uspijem zadržati, ma koliko se krhka i i lomljiva činila, to se osjećam  jačom. Što sam dalje  hladnim, proračunatim  i jednoličnim  tuđim otkucajima, to su moji jasniji i čišći. Jedino takva mogu u borama sačuvati osmijeh, čvrstim stiskom zgusnuti strah  dočekujući još jedno svoje jutro….

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
About the Author
Vesna Janković

Leave a Reply

*