Moja utjeha je što prijatelji žive vječno i u zagrljaju

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Sjećam se, bila je topla jesen slična sadašnjoj i obje smo voljele fotografiranje. Od tebe sam naučila biti spontana. I ponekad usuditi se reći nešto što nikada ranije nisam mislila da mogu. Rekla si mi da se čovjek mora znati zauzeti za sebe i neka ne razbijam glavu o tuđim mišljenjima. Govorila bi mi dugo o bolesti i kako čovjek jednom mora umrijeti, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i smijala bi se na svoj račun. Onako, kako si to samo ti znala.  Ponekad si provocirala i nisam uvijek do kraja razumijela tvoje šale. Činile su mi se gorkima i teškim, možda zato jer si proživljavala upravo takve trenutke a iz njih si slagala lagane mozgalice koje mi ni danas ne izlaze iz tamnih hodnika sjećanja. Pisala si mi da živim svaki dan kao da je posljednji i da za ničim ne žalim.

Nismo dugo bile prijateljice. Rekla si da ti je žao što se nismo ranije upoznale, jer tako si dobro prognozirala svoj prerani odlazak, ali čovjek nikada nije dovoljno pametan da shvati kako je vrijeme kratko i prolazno kao otisak stopala. I često ne vjerujemo da smo njegovi taoci, osim kad već bude kasno.

Kavana. Namještaš mi šešir. Osjećam se poput fotomodela. Okrećeš me u poluprofil, smješak molim, okret u drugu stranu, anfas, moram ostati mirna, smijem se, i ti se smiješ, kavanom odjekuje naš smijeh. Ništa neobično. I konobari, naučeni na naše često obitavanje ovdje  i sami su bili fotografi, a mi ležerne dame u akciji. Taj mi je period života bio doista lijep. Prelijep. Poseban. Obje smo trebale jedna drugu, svaka na svoj način.

Večeras sam sama i mislim na tebe. U vazi buket suhih hortenzija od našeg zadnjeg susreta. Prelistavam slike. Obujmila sam te rukama, makar u mislima. Kao da u meni navire more koje si toliko voljela. I stihovi o našem Čakovcu koje si s toliko truda izgovarala na književnoj večeri. I ti, tako prekrasna u provokativno- crnom na reviji koja nas je zbližila. Pamtim te. I tvoj posljednji rukopis u kojem si još ispijala život znajući da odlaziš. To samo hrabri mogu.

Listopad je. Mjesec borbe protiv raka dojke. Pitam se, koliko žena izgubi bitku i kroz što sve moraju proći. Ne samo jedan mjesec, nego mjesece i godine. U tom traganju za nečim neodređenim, za fikcijom pobjede ili samo grčevitoj želji za odgovorima izgubila sam se u obruču tuge koja ga sve više steže. Teška tema. Ali životno neizbježna. I kao što napisah u svojoj pjesmi: …strpljenje je dato hrabrima i mudrima, oni od sitnog kamenja umiju sačiniti hram, umiju u divnoj tuzi opstati do samog kraja tješeći žive vječnošću i zagrljajem, čak i onda kada i sami ište zrno utjehe i nade… tako se i sama tješim da si negdje pronašla mjesto bez boli gdje narcisi meko cvatu za tebe.

 

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*