Na rubovima svog svemira

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Subotnje se jutro tiho ušuljalo kroz moje oči i rano me probudilo. Nisam se bunila. San je ionako bio nemiran i ružan i poprilično sam odahnula otvorivši otežale kapke. Nisam se nasmiješila novom danu,ali sam bila sretna što je i ova noć ostala iza mene. Zore su obično tihe. I ja sam u posljednje vrijeme tiha. Odgovara mi tako. Odlučila sam prošetati. U šetnjama mogu biti potpuno svoja. Ponekad je to vrijeme šutnje, a ponekad razgovara sa samom sobom. Ali sam slobodna i svoja. Naravno, nikada u tom nijemom putovanju okolicom ne idem bez namjere da nešto ne slikam mobitelom.

Taj mali svijet buba, minijaturnog cvijeća koji se na ekranu pretvara u krasne makroe, predivan svijet boja koje koračajući ulicama ne možemo primijetiti. U užurbanoj kolotečini lebdimo jedino nad istrošenim životnim klišejima. No, približimo li se listu, grani, cvijetu, stabljici, poniremo u male mikro svjetove živih bića oko nas kojih doista nismo sviiesni. Tek pregledavajući netom učinjene fotografije postajem i sama toga svjesna. I nekako osjetim  radost koju ne mogu osjetiti u gomili ljudi. Smiruju me bube i kukci, neobični sićušni cvjetići, a sve zapravo obične biljke, obične grančice  koje doživljavam na neobičan način, zavisno o tome na koji način okrećem mobitel,  i duboko, duboko u sebi osjetim taj svijet koji diše oko nas, a mi ga doista ne vidimo. Čvrsto se držimo poznatih fasada.

I tako, nagnuta nad dolaskom jeseni, uzimam djelić samoće koja vrišti u meni i dijelim je sa susjednom florom i faunom. Biva lakše. Ljepše. Ispunjujuće. Nadahnjujuće. Ne razbijam glavu čuje li me itko. Jer znam da me čuje. Čim mobitel približim malom zelenom, crnom ili crvenom kukcu, on počinje micati ticala i znam da osjeća moju blizinu. Pokušava se sakriti sa druge strane lista. Ili jednostavno ukipljeno miruje na mjestu, što je puno prihvatljivije i dozvoljava mi da ga fotografiram. Maleni stvorić i ne zna kako je fotogeničan. Pregledavam fotografije. Zadovoljna sam. Otkada stavljam naočale za fotkanje izbliza fotke su mi jasnije i mnogo ljepše. Ništa više bez naočala.

Kada vjetar zanjiše trave i zamuti sliku, skinem naočale, zatvorim oči i zastanem na trenutak. Na rubu nekog svog svemira. Stojim nad ožednjelim ustima zemlje dok pjevaju ptice i koraci stoje. Kroz zamagljeni pogled cakli se vrijeme, a oseka tišine dodiruje još jedan kasno-ljetni dan.

O autoru
Vesna Janković

Vezane vijesti

Komentiraj

*