Postali smo debilno društvo!!!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Često se propitkujem zbog čega smo mi ljudi toliko inertni, fokusirani na svoje malene svjetove, bez prevelike želje za promjenom, naviknuti plivati u plitkoj vodi. Toliko zamućenoj da se kroz nju više i ne vidi. Čak nismo spremni promijeniti ni kupaći kostim, iako je ovaj koji nosimo već toliko ofucano izlizan da nam je samima to mrsko,  ali svejedno.

Iz dana u dan nosimo ga kao da kažnjavamo sami sebe ili ne vjerujemo da zaslužujemo bolje.  Postali smo nojevi. Tek jaki na riječima ili komentarima po društvenim mrežama . Iskreno , bljuje mi se kad vidim i slušam sve te ministre i podministre i mislim si u sebi, bože, pa neki se od njih ne znaju ni izraziti, (otud valjda potreba za glasnogovornicima) neki su toliko bahati da vrijeđaju ne između redaka, nego udaraju u svim smjerovima direktno, kroše i aperkat.  I smijulje nam se u izudarane face, a mi, brate mili , držimo te naše glave kao boksačku vreću . Čak se prepucavamo međusobno. U stanju smo stvoriti debatu čija je vreća bolja, okruglija,  od kojeg je materijala itd.itd., a da se ne maknemo s mjesta .

Vjerojatno smo već toliko debilno društvo da nam je svejedno. Oguglali smo na ubojstva, zlostavljanja, premlaćivanja…da..zgražavamo se mi nad svim tim, ali to je sve. Komentari, komentari, komentari…..u neku ruku čovjek bi poludio da se bavi sa svime time. Svatko od nas ima i svojih privatnih briga i problema, pa se ljudima ne da više. Da sačuvaju svoj mir, koji je danas ionako teško pronaći, svatko iznalazi za sebe način da ostane izvan negativnog. Da ostane koliko-tolikok, normalan. Ali to negativno će nas pojesti. Guta nas. Nas, našu djecu. Beskurpulozno žvače. Svaki dan neki novi zločin, potpuno suluda tragedija, divljaštvo koje često završi tek nekom blagom ili uvjetnom kaznom.   I sve je tako dugo donekle dobro dok se to nešto dešava drugima. Suosjećate, ali se vas direktno ne tiče. Susjed susjeda više ne pozdravlja. Čak se tužakaju tko je što stavio u smeće, pregledavajući sadržaj vreće. A nitko nikog ne pita kako je i da li mu što treba? Kaže Đole svojedobno, “Sve je otišlo u Honduras“, a ja se pitam kamo  mi idemo?

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*